Koliko je novozaposlenih u bolnicama od 8. studenog odnosno datuma parlamentarnih izbora i koliko u prosjeku pacijenti čekaju u bolničkim hitnim prijemima – dva su pitanja koja je dr. Dario Nakić uputio bolnicama svog prvog radnog dana kao ministar zdravstva.
Sudbina odgovora na prvo pitanje već je poznata: uveo je zabranu zapošljavanja, a stigli su mu odgovori i na drugi upit čime je dobio potvrdu da krene u svoju prvu najavljenu reformu – reformu hitne pomoći. Naime, brojke su pokazale da bolničke hitne bilježe ekstreme u čekanju, ponegdje od gotovo cijeli dan, ali i da većina pacijenata tamo dolazi bez uputnice, direktno, da tako kažemo, s ulice.
Oko najavljene reforme razgovarali smo s ravnateljem Zavoda za hitnu medicinu MŽ-e dr. sc. Tomislav Novinščakom, viši predavač v. š. dr. med., spec. opće kirurgije.
Kakva je situacija s čekanjem u čakovečkoj Hitnoj?
– Prvo i osnovno što treba jednostavnim rječnikom ljudima pojasniti da bude svakome lako razumljivo je da u zdravstvenom sustavu Hrvatske postoje dvije vrste hitnih medicina. Postoji bolnička hitna medicina (OHBP – organizacijski i funkcijski djelatnost bolnica) i postoji izvanbolnička hitna (Zavod za hitnu medicinu). U medijima ovih dana vrve članci i tekstovi o višesatnim čekanjima na hitnoj, što može zbuniti. Naime, radi se izrijekom o bolničkoj hitnoj službi, a ne o izvanbolničkoj hitnoj medicini.
Zavod za hitnu medicinu Međimurske županije i osobno kao ravnatelj tog Zavoda nemam nikakve ingerencije nad čakovečkom bolničkom hitnom (popularno nazvanim OHBP – objedinjeni hitni bolnički prijem). Što se tiče čekanja u izvanbolničkoj hitnoj medicini, koja služi građanima za interventnu medicinu na terenu i za slučajeve životne ugroženosti, odgovorno tvrdim da se pacijenti u izvanbolničkoj hitnoj zbrinjavaju žurno, bez obzira da li se radi o crvenom, žutom ili zelenom kriteriju hrvatskog indeksa hitnosti.
U slučajevima da pacijenti ipak osobno zatraže pomoć na šalteru izvanbolničke hitne, kod više istovremenih pacijenata se poštuje protokol i stupanj hitnosti. U večernjim satima i vikendom, kada je priljev pacijenata nešto veći kod redoslijeda pregleda se poštuje stupanj hitnost odnosno čekanje je onoliko koliko je potrebno za prosječan pregled pacijenta. Što se tiče terenskih intervencija, prateći službene izvještaje, možemo reći da se u Međimurskoj županiji obavljaju unutar zadanih europskih normi i ciljeva zadanih reformom hitne medicine (10 min urbana sredina i 80% u 20 min. ruralna sredina).
Jedina iznimka je onda kada su timovi hitne istovremeno na intervenciji, npr. pacijent s infarktom i drugi pacijent stradao u prometnoj nesreći, tada pacijent ukoliko se nalazi u čekaonici, a nije u crvenom kriteriju, mora čekati do dolaska prve slobodne ekipe ili se iznimno uputi direktno u bolnički hitni prijem (OHBP).
Što mislite o najavljenoj reformi hitne pomoći?
– Drago mi je da ste mi postavili to pitanje, jer su Međimurci vrlo često zanemareni i rijetko nas se ikad pita za mišljenje pa barem ovim putem da struka može iznijeti svoje mišljenje. Prije svega, činjenica je da je zdravstvo jedna vrlo dinamična, zahtjevna i visoko profesionalna struka, koja stalno mora pratiti suvremene trendove. Iako se nerijetko zdravstvo u Hrvatskoj voli hvaliti, realnost je da postoji još uvijek veliki potencijal za unaprjeđenje, zato apsolutno podržavam da se stalno teži unapređenju i reformama zdravstva. Nemam nikakve informacije o najavljenoj reformi više od onoga što se može čuti u medijima.
Što se tiče najave Ministra zdravstva da će riješiti problem višesatnih čekanja u čekaonicama nekih bolničkih hitnih prijema, to je za svaku pohvalu! Isto tako, apsolutno podržavam da se konačno riješi ogroman problem zdravstva, a to je zaobilaženje obiteljskog liječnika i direktno dolaska nehitnih pacijenata na šalter timova interventne hitne medicine (izvanbolnička hitna) ili pak do specijalista bolničkog sustava (hitni bolnički prijem). Svi “nehitni” pacijenti prvo trebaju biti pregledani od strane liječnika u sustavu obiteljske medicine.
Ukoliko se krene u modus da se ne “zloupotrebljava” bolnička hitna i izvanbolnička hitna medicinska služba tada će reforma uspjeti. Dok čekamo službene informacije o reformi hitne medicine u našem zdravstvu, dozvolite mi da koliko jednostavnije mogu objasnim ključne probleme koje bi Ministarstvo zdravstva trebalo reformom riješiti. Prvo i osnovno, liječnik opće ili obiteljske medicine na primarnoj razini zdravstva mora biti dostupan pacijentima 24 sata.
To plaćamo zdravstvenim osiguranjem i to je osnovno ljudsko pravo, pravo na osnovno zdravstvo. U suvremenoj medicini u užem smislu to podrazumijeva obiteljsku medicinu koja posebnim modusom treba biti organizirana da može pokriti neprekinutu skrb za građane. Način na koji se to može riješiti je vrlo jednostavan, ali za njega mora postojati politička volja, odlučnost i vizija kako to napraviti. Uostalom, svi liječnici s medicinskom diplomom i licencom za samostalan rad, su osposobljeni za obavljanje djelatnosti primarne medicine i u krajevima s deficitom liječnika obiteljske medicine mogu biti uključeni u organizaciju i funkcioniranje takve suvremene primarne medicine.
Time se momentalno rješavaju dugotrajna nepotrebna čekanja u bolničkim hitnim prijemima. Na taj se način zbrinjavaju akutna stanja, a bolnički i interventni sustav hitne medicine se na najbolji mogući način bavi hitnim, životno ugrožavajućim stanjima. Drugo što u reformi hitne medicine treba odmah i jasno riješiti jest da ne može postojati dvije, tri ili nekoliko različitih hitnih medicina. Hitna medicina je jedna jedina medicinska djelatnost i mora biti organizacijski i funkcijski ujedinjena na primarnoj (izvanbolnička hitna) i sekundarnoj (bolnički hitni prijemi) razini.
Dapače, postojeći županijski Zavodi za hitnu medicinu bi trebali integrirati tu djelatnost na regionalnoj razini zajedno s tercijarnom razinom (klinike) za one specifične hitne slučajeve. Na taj bi se način dobilo da građani, osiguranici dobiju integrirani sustav hitne medicine, koji u potpunosti prati unesrećenog ili životno ugroženog pacijenta od prvog kontakta pa prema potrebi sve do zbrinjavanja u Klinikama. Organizacija i funkcioniranje takvog sustava bilo bi nesumnjivo najkvalitetniji i najsuvremeniji dio zdravstva i potencijalno primjer za druge zemlje u regiji i Svijetu.
Treći, izuzetno bitan problem koji bi se ovom reformom mogao riješiti, je sprečavanje “zlouporabe” i nepotrebnog korištenja i trošenja zdravstvenih resursa. Još uvijek, i u našoj županiji i diljem Hrvatske se u velikom postotku hitna medicinska služba, bilo izvanbolnička hitna bilo bolnički hitni prijem, koriste za rješavanje nehitnih stanja ili kroničnih bolesti. Upravo su te bolesti one, za koje je izuzetno bitno da budu pod neprekidnom skrbi obiteljske medicine, palijativne medicine, kućne njege ili pak stacionarne ustanove za kronične bolesti, a nikako interventnih timova za životno ugrožena stanja.
Što se podrazumijeva ‘životno ugroženi pacijenti’?
– Treba prije svega razlikovati nekoliko pojmova. Životno ugroženi pacijenti su osobe kojima je zbog bolesti, stradanja ili ozljede neposredno ugrožen život, pojedini organ ili dijelovi tijela, odnosno kod kojih bi u kratkom vremenu moglo doći do životne ugroženosti. U najvećem djelu slučajeva se radi o prometnim nesrećama, težim ozljedama na radu, težim fizičkim ozljedama u sukobima ili drugim aktivnostima, akutnim kardiovaskularnim incidentima (infarkt), kranijalnim zbivanjima (krvarenja, epilepsije, moždani udar), teške psihičke smetnje, opće loše stanje uslijed akutne bolesti, intoksikacije i drugo.
Drugo su akutna stanja, radi se najčešće o cijelom nizu akutno (naglo) nastalih stanja, bolesti koje onemogućavaju normalno funkcioniranje, čine čovjeka bolesnim i nerijetko za pacijenta predstavljaju hitno stanje koje teško podnosi. Akutne bolesti su vjerojatno najširi raspon bolesti, koje ne podliježu kriteriju životno ugrožavajućih stanja. Primjerice: ubodi insekata (krpelja ili slično), zubobolje, prehlade, nesanice, 2-3 proljevaste stolice, natučenje prsta, porezotina, dermatitis, blaža psihičke smetnje, glavobolja, trbuhobolja i mnogo, mnogo drugih, što spada u obiteljsku medicinu te se treba rješavati na primarnoj razini medicine a ne opterećivati bolničku i izvanbolničku hitnu.
Akutne bolesti nikako ne bi smjele zaobići obiteljsku medicinu odnosno početak dijagnostičke i terapijske obrade u primarnoj, obiteljskoj medicini. Kronične bolesti su treći termin, koji podrazumijeva dugotrajne, kompleksne i vrlo ograničavajuće bolesti za normalan život, koje zahtijevaju stalnu medicinsku skrb. Vrlo slaba organiziranost zdravstvenog sustava o skrbi za kronične bolesnike (recimo kronične rane, reumatske bolesti, kronično plućne bolesti, razne degenerativne bolesti kralježnice i ostalog) dodatno opterećuje sustav hitne medicine na primarnoj i sekundarnoj razini, a može se riješiti jačanjem specifičnih palijativnih timova, kroničnih bolnica, suvremenim dijagnostičkim i terapijskim centrima za kronične bolesti i drugim instrumentima.
Kako da pacijent prepozna da li je životno ugrožen ili ne?
– Svaka promjena svijesti i naglo nastale promjene u ponašanju pacijenta, iznenadni i nepodnošljivi bolovi bilo kojeg organskog sustava, vrlo visoka temperatura praćena tresavicom ili jakom zimicom te osipom, suicidalne misli ili namjere, akutna psihoza, trauma ovisno o mehanizmu nastanka ozljede, prometne nesreća i druge fizičke nesreće na tijelu, izlaganje velikim temperaturnim razlikama, naglo nastale poteškoće disanja, sva veća krvarenja, naglo nastali poremećaji srčanog ritma, prirodne katastrofe, silovanja, psihička i fizička zlostavljanja i ostali krvni delikti.
Kako postići da profunkcionira sustav u smislu da svi pacijenti budu zbrinuti na mjestu i od medicinske djelatnosti koja skrbi za određeno stanje?
– Kako to postići? To je kao što sam već rekao stvar vizije i sposobnosti tima koji radi na reformi, odlučnosti, političkih odluka i tek na kraju financijskog rearanžiranja. Potrebno je riješiti tri goruća problema hitne medicine u našem zdravstvu: 1. neprekidna dostupnost obiteljske medicine (primarne medicine), 2. organiziranje hitne medicinske djelatnosti u jedinstvenu cjelinu poštujući specifičnosti izrazito različite populacijske, geografske i razvojne strukture županija u državi i 3. precizno definiranje protokola o skrbi za: (i) vitalno ugrožene pacijente, (ii) akutne pacijente i (iii) bolesnike s kroničnim bolestima.
Osim toga Slovenija je ovdje na 20 km od nas u Lendavi riješila “nehitne” pacijente uvođenjem naplate djela usluga na način da se “odstranitev klopa” naplaćuje 12 eura, a “izpiranje ušes” u hitnoj službi u koju ne spada se naplaćuje 18 eura. Osobno smatram da je potrebno restrukturirati postojeće resurse (ljudske, organizacijske i financijske) i da zdravstveni sustav može učinkovito funkcionirati s postojećim pa čak i manjim financijskim resursima. Paralelno s planiranjem reformi potrebno je kontinuirano provoditi javne edukacije stanovništva putem tribina, medija, škola, nacionalne televizije.
Spominje se u medijima pilot projekt proveden u Karlovačkoj bolnici, što je s tim?
– Radi se o AZAS, Ambulanti za akutna stanja koju su tijekom 2015. godine obavljali liječnici obiteljske medicine u karlovačkoj bolnici. No ta ambulanta je radila samo tijekom dana. Takva se ambulanta analizom pokazala uspješnom i sigurno je dobra polazna osnova. No, problem je nepostojanje noćne ambulante tj. zaobilaženje liječnika obiteljske medicine za akutna stanja od navečer do jutra sutradan.
Mnogi osiguranici znaju da nisu vitalno ugroženi, ali imaju akutno stanje koje teško podnose i nemaju se kome javiti. Kada bi se problemi riješili dežurnom ambulantom za akutna stanja, DAZAS, u kojoj bi opća medicina zbrinjavala “nehitne” pacijente, uz ostala strukturalna rješenja koja sam pokušao pojasniti, vjerujem da bi se riješili dugogodišnji problemi kao “win-win” situacija za resorno ministarstvo i zdravstveno blagostanje građana.
