Navratite li danas u Donju Dubravu na bilo koji javni događaj bilo kojeg karaktera na njemu će vas službeno kao voditeljica dočekati nasmijana, pristupačna, otvorena, a nadasve ‘potkovana’ 26-godišnja donjodubravska dekla Janja Kovač.
Donja Dubrava je poznata kako svakom događaju daje dužnu pozornost pa su zacijelo i shvatili kako vođenje jednog događanja, priredbe bilo koje vrste u mnoge ovisi i o onome tko vas u priredbu uvodi i kroz nju vodi. Pronašli su to u Janji, zanimljivoj djevojci što se tiče njenog široko obuhvatnog obrazovanja.
Nakon srednje škole upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu i to dvopredmetni studij južnoslavenskih jezika i književnosti (slovenski i srpski jezik i književnost) te hungarologije. Sljedeće akademske godine je smjer hungarologije zamijenila s etnologijom i kulturnom antropologijom. U tijeku preddiplomskog studija godinu dana je boravila na jednogodišnjoj stipendiji u Ljubljani u sklopu Basileus programa za razmjenu studenata između Balkana i EU.
Nakon uspješno položenih ispita u Zagrebu i Ljubljani, 2012. je završila preddiplomski studij kao najbolji student na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Te joj je godine dodijeljena stipendija Autonomne provincije Vojvodine za Međunarodnu letnju školu srpskog jezika, kulture i povijesti u Novom Sadu. Akademske godine 2012/2013. upisala je jednaku dvopredmetnu kombinaciju na diplomskom studiju te diplomirala u rujnu 2014. godine interdisciplinarnim radom na temu Etnološko-književna analiza svadbenih običaja u južnoslavenskom kontekstu (mentori dr. sc. Goran Šantek i dr. sc. Ivan Majić). Tijekom studija bila je član Kluba studenata južne slavistike A-302 kojem sam od 2012. do 2014. bila na čelu.
Uza sve to ona je dolazila u rodni kraj, akademske je obveze prilagođava mjesnim priredbama.
Kako je stjecala svoj image?
– Jako se dobro sjećam školskih radio emisija E-DUR (Emisija dubrovski učenički radio) na tadašnjem Radiju Međimurje u Kotoribi. Isprva jednom tjedno, a kasnije svaka dva tjedna smo u studiju uživo imali program s redovitom tremom! Bili smo dobro pripremljeni za što je bio zaslužan profesor hrvatskog jezika Željko Kovač, moj dragi tatek, no svejedno smo imali tremu prije same emisije. U dobrom mi je sjećanju ostao i festival Radost u pjesmi koji se održavao u OŠ-i Donja Dubrava, to je bila mala Dora za nas učenike.
Bilo je uzbudljivo kad sam dobila papir na kojem je pisalo ime pobjednika koje sam tako saznala prije ostalih. Isprva sam imala tremu i prije nastupa vježbala izgovor i detaljno slijedila tekst koji sam imala pred sobom. Kasnije, sa stjecanjem većeg samopouzdanja, primijetila sam da sam tijekom nastupa prekrajala tekst kako mi je u tom trenutku više odgovarao. Biti voditelj neke priredbe, susreta, manifestacije, za mene je prije svega odgovornost i mislim da je to najpozitivnija stvar koja je proizašla iz moje voditeljske karijere, ako je mogu tako nazvati-rekla je.
Tko je zato zaslužan?
– Svakako naš profesor i mentor Željko Kovač. Kroz osnovnu školu smo zanat učili (moji kolege Izidora Miser i Sven Žiga i ja) kroz radio emisije i školske priredbe. Isprva nam je on sam pisao konferanse, da bi s vremenom ta zadaća prešla na nas same, dok bi profesor Kovač čitao naše tekstove i davao sugestije. Njegov rad je bio nama pristupačan; prvo bi nam dao da napravimo sami nešto, a onda bi kasnije kroz druga čitanja i njegove sugestije došlo do verzije teksta koji je u jednakoj mjeri i naša i njegova kreacija. Naučio nas je biti samostalnima, prilagoditi tekst vrsti događaja i atmosferi – rekla je ponosno, ne prestajući spominjati svoga “tateka”
S vremenom si postajala sve sigurnija i prepoznatljivija?
– Izgleda, kad me i dalje zovu da vodim programe! Nakon napuštanja osnovnoškolskih klupa, najviše sam vodila priredbe KUD-a Seljačka Sloga iz Donje Dubrave. Gotovo dva puta godišnje “slogaši” priređuju priredbe na kojima sam ja redoviti gost. Nekoliko puta sam imala suvoditelja, gospodina Vladimira Pongraca, što je također zanimljivo iskustvo jer bi često dolazilo do improvizacija. Nikad nisam imala strah od javnog nastupa, izaći na pozornicu pred mnoštvo ljudi mi ne predstavlja veliki problem. Naravno, uvijek nastojim biti što bolje pripremljena što uvelike utječe na samopouzdanje kao i mogućnost improvizacije u slučaju nepredviđenih situacija. A takvih ima puno!
Koliko si vezano uz voditeljstvo radila na sebi, koliko su ti pomagali drugi?
– Do prije nekoliko godina bi otac još pregledavao moje tekstove, da bi onda rekao: “Ma, ne treba više, bit će to dobro!” Osim njega, svakoj priredbi prethodi detaljan dogovor s organizatorima oko samog programa, ali i nekih sitnica, specifičnosti koje zahtijeva prilika. Također su mi veoma važne reakcije publike koja me vidi iz drugog ugla.
Većinom su to pohvale, no nekoliko puta su to bile i prave kritike kao što je npr. prebrzo govorenje, pretih razglas, varijacije u visini glasa… To su neke od stvari na koje se uvijek koncentriram prije svakog nastupa; da usporim za pola od mog običnog tempa govora pa mi prijatelji često znaju na kavi reći da usporim te da pravilno i potpuno izgovaram slogove, a ne da ih “pojedem”.
Koje vrste programa Ti ‘leže’, a koje Ti manje ‘leže’?
Dugo je dvojila pa potom rekla: – Ovo je teško pitanje. Nijedna vrsta programa mi nije strana, vodila sam od radio emisija do sportskih natjecanja, ali ako moram odabrati onda ću odabrati dvije vrste. Prva su prije spomenuta sportska natjecanja. Dosad sam imala prilike voditi dva puta konjički turnir u Donjoj Dubravi te tri puta Seoske igre, također u Donjoj Dubravi. Oni su mi posebno dragi jer se tu radi o jednom zajedništvu natjecatelja i publike, bodri se natjecatelje i veseli uspjesima.
Sva su se ova natjecanja odvijala na domaćem terenu pa sam mogla i ponešto opuštenije koristiti dijalekt što je donijelo posebnu draž. Druga vrsta su književni programi kojih je bilo nekoliko tijekom mog studija. Zanimljivo, nisu svi bili u Zagrebu, gostovali smo u Ljubljani, Sarajevu i Beogradu s časopisom Balkan Express i publikacijama koje je izdavao klub A-302. Redovito smo nailazili na jako otvorenu i radoznalu publiku, koja se lako uključivala u program i zbog predznanja i zanimanja za temu jako dobro reagirala na naše teme.
Na upit, ima li voditeljski uzor rekla je da ga nema. Vođenje ne smatra poslom, možda zato što se na fakultetu nije usmjerila prema tom poslu kao profesionalnoj karijeri. Ne primjećuje neke karakteristike koje voli vidjeti na voditeljima. Sviđaju joj se voditelji koji ne prvi pogled ne izgledaju “uštogljeno” i može se vidjeti da imaju neki vlastiti stil vođenja. Više voli one koji imaju izraženiji govor tijela i topliju boju glasa.
Planovi i želje vezane uz ovaj posao?
– Zasad nemam ambicija da mi to postane stalan posao. Prije svega jer bi to podrazumijevalo velik trud i rad na samoj sebi, a trenutno imam puno toga što me zanima i čemu posvećujem svoje vrijeme da to ne bih stigla. Posao voditelja je zahtjevan posao, uključuje mnoge aspekte u kojima osoba mora biti jako dobra. Od onoga što svi primjećuju, a to je izgled i primjereno ponašanje na pozornici, pred publikom, do razvijenog stila za pisanje te savršenog poznavanja pravopisa. Najčešće vodim događaje koje organiziraju lokalna društva i udruge i tome ću se i dalje rado odazivati.
Pomaže i drugima
Janja svoje akademsko znanje “ustupa” i drugima. Tako je nedavno s grupom svojih sumještana bila organizatorica projekta Obitelji Hirschler-Zalan pokretači razvoja Donje Dubrave. Bio je to projekt koji je osvjetlao nepoznate detalje ovih dviju uglednih donjodubravskih obitelji. – Raduje me kada me traže, a sretna sam kada mogu pomoći – rekla je.
Izrazila je zadovoljstvo i sreću što je lani dobila posao u Muzeju Međimurja Čakovec gdje kao kustosica – pripravnica voditeljica tamošnjeg Etnografskog odjela.
