Danas je 5-ti rođendan sve poznatije i sve prisutnije Udruge Pomoć neizlječivima međimurske županije. Bila je to prigoda da o tome porazgovaramo s umirovljenom specijalisticom pedijatrije Vericom Jačmenicom-Jazbec, dr. med.iz Čakovca. Ona je “desna ruka” predsjednice Udruge mr. paljativne skrbi Renate Marđetko iz Kotoribe i kvalificirana da o tome progovori, da nas pozove da ih slijedimo…
Kako je i zašto nastala Udruga Pomoć neizlječivima?
– Uoči svoje velike mature odlučila sam da ću postati liječnica. Za vrijeme studija medicine polako sam upoznavala samu sebe, svoje reakcije i svoje osjećaje. Uz krevet bolesnika po zagrebačkim bolnicama upotpunjavala sam svoj životni mozaik te nalazila odgovore na pitanja: tko sam zapravo ja. Voljela sam raditi s bolesnom djecom. Njihove su mi bolesti bile izazov. Poticale su me, bile su bile moj životni “adrenalin”. Liječenje bolesne djece ispunjavalo me i činilo kompletnom i zadovoljnom osobom.
Druga vrsta bolesnika bila je za mene prava suprotnost. Bilo su to bolesni stariji ljudi. U njima sam uvijek gledala projekciju mojih dobrih roditelja. U tužnim očima bolesnih starijih ljudi odražavao se i koncentrirao se sav moj strah da bi i moji roditelji jednog dana mogli ostarjeti i oboljeti. Taj me strah tijekom studiranja i praktičnog rada po bolnicama znao povremeno paralizirati. Radije sam pregledavala desetero djece, nego li jednu bolesnu i nemoćnu staricu.
Prva klica palijative?
– Nakon studija dobila sam radno mjesto u čakovečkoj bolnici. Već tijekom liječničkog stažiranja stariji i iskusni liječnici prepoznali su u meni sklonost za rad sa bolesnom djecom. Savjetovali su da postanem pedijatar. Učinila sam tako i svoj život poklonila djeci. Susretala sam se i s teško i neizlječivo bolesnom djecom. Morala sam ih, katkad neuspješno, otimati smrti. Teško sam samoj sebi priznavala da uopće postoje smrtonosne bolesti u dječjoj dobi.
Tada se u meni zametnula prva klica interesa za palijativu. Počela sam se educirati na tom području, pohađala sam tečajeve iz palijativne medicine, pratila sam literaturu koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila skromna. Čekala sam da se govor o palijativi spusti u razinu dječje dobi. Uključila sam se u srodne grupe liječnika i volontera u Varaždinu i Zagrebu. S njima sam posjećivala palijativne centre po europskim zemljama i promatrala njihov način rada.
Na jednom takvom međunarodnom skupu o palijativi, u elitnom zagrebačkom hotelu, sjedila sam do neupadljivog starijeg gospodina, Poljaka, s kojim sam kurtoazno razgovarala na njemačkom jeziku. Moderator je najavio predavanje glavnog gosta simpozija, glasovitog stručnjaka za palijativnu medicinu i skrb u svijetu. Iz publike je ustao je moj desni susjed, skromno, sportski odjeven u majici sa reklamom za poljski hospicij i održao izvanredno predavanje.
Za vrijeme toga predavanja razmijenila sam par riječi smladom djevojkom koja mi je sjedila s lijeve strane. Ona je s velikom pozornošću pratila izlaganje i pravila bilješke. Iako smo tijekom simpozija malo čavrljale, nisam zapamtila njezino ime, već samo njezin živi interes za predavanja.
Veza s Kotoribom?
– Vratila sam se u svoj grad i u svoju bolnicu. Nakon nekoliko mjeseci netko mi je od mojih znanaca rekao da je iz Kotoribe(op.a. Renata Marđetko) jedna mlada viša medicinska sestra otišla u London gdje povremeno radi kao dadilja za djecu sa posebnim potrebama. Zainteresirala sam se za tu osobu sa specifičnom sklonošću. Nakon par mjeseci smo se u čakovečkoj bolnici i upoznale. Potom se ona vratila u London. Za par tjedana bila je pozvana u Split da održi predavanje o palijativi.
Kako mi je bilo daleko putovati u Split da ju čujem, zamolila sam čakovečke franjevce da i mi u Čakovcu organiziramo takvo predavanje. To smo ostvarili: u listopadu 2009. Renata je izlagala pred punim Katoličkim domom U studenom 2009. župski mjesečnik ZVONA donio je moj članak pod naslovom “Imaju li i Međimurci pravo na palijativnu skrb”.
Tijekom jednog čavrljanja u čakovečkom kafiću Renata mi je pokazivala fotografije sa svojih putovanja po svijetu i sa raznih stručnih skupova. Odjednom obje opazismo jednu fotografiju iz zagrebačkog hotela: desno je sjedio profesor iz Poljske, u sredini ja, a meni s lijeve strane bila je – Renata Marđetko. Nasmijale smo se shvativši da je već onda nešto “kliknulo” među nama, a da toga nismo bile niti svjesne.
Dolazi slijedeća kava?
– Naša sljedeća kava bila je ubrzo nakon toga, 2. siječnja 2010. godine u Renatinom roditeljskom domu u Kotoribi. Nekoliko nas istomišljenica i Renatinih prijateljica odlučile smo objediniti naš zajednički interes, dati mu naslov i formulirati smisao. Sve smo imale isti ideal, uvidjele smo sveopću potrebu za širenjem palijativne misli, bile smo u punoj životnoj i profesionalnoj snazi, obrazovane, spremne na izazov i na dobrovoljni rad. Bio je to rođendan Udruge Pomoć neizlječivima – rekla je dr. Jačmenica, a tada je, ne bi vjerovali, s toliko preciznosti i ažurnosti iznijela kronologiju svi zbivanja od začetka Udruge do petogodišnje i gorde “djevojčice”.
Danas je Udruga stekla svoju prepoznatljivost s 30-tak volontera koji se stalno educiraju kako i na koji način pomoći umirujućoj osobi. To je najteže volonterstvo. Sjediti uz krevet osobe za koju znate da je od klasične medicine otpisana. Naša sugovornica će nam u svezi toga dodati: Gledajući usporedne brojčane podatke o volonterima u Hrvatskoj i u svijetu, ostajemo kao Hrvati, duboko posramljeni. Mi se teško odlučujemo na taj oblik pomaganja drugome. Prema našem mentalitetu taj bi angažman uvijek trebao odraditi netko drugi, samo ne mi sami. Kad nastupi nevolja, mi od drugih uvijek očekujemo milosrđe i topli odnos prema teškom bolesniku. U sebi, pak, te osobine kao da vrlo teško pronalazimo.
Zašto nam je to toliko teško?
– Teška ili smrtonosna bolest našega bližnjeg (ili bolesnika za kojega smo zaduženi), neminovno nas upućuje na razmišljanja i o vlastitoj bolesti i smrti. To je svim ljudima odbojno i zato svi bježimo od toga. Iskusni volonter se trudi nadvladati takve situacije. No, one se, ipak, uvijek ponavljaju, bez obzira koliko volonterskog staža imamo iza sebe.
Ako je volonter vjernik, onda će svoju zauzetost temeljiti na zahtjevu svoje vjere da pomaže drugome. Ako nije vjernik, tada je on visoko moralna osoba koja svoju snagu crpi iz zdravog i poželjnog čovjekoljublja.Volonter mora biti siguran u činjenici da su teška bolest i umiranje sastavni dijelovi života. Ako tako prihvati stvari, tada će se lakše približiti teško bolesnom ili umirućem čovjeku.
Bolesnik koji umire vrlo jasno osjeća da je na svom kraju. On to doduše ne mora i izreći, ali je toga itekako svjestan. Njemu najveći strah ne predstavlja blizina smrti. Više od toga ga plaši osjećaj da bi u času umiranja mogao ostati osamljen. Upravo taj specifičan bolesnikov strah volonter može itekako dobro prepoznati i svojom ga nazočnošću ublažiti.
Kako biti uz bolesnika?
– Djelotvorno biti uz teškog bolesnika znači biti tiho prisutan uz njegov krevet. To znači prije svega dotaknuti ga, biti nenametljiv, dati mu do znanja da želimo dobrovoljno biti s njime, pokloniti svoje vrijeme, družiti se s njime. Ako su i volonter i bolesnik vjernici, tada je najučinkovitije s bolesnikom zajedno moliti.
Ako to nije moguće, tada je dobro tiho moliti umjesto bolesnika Volonter mora spriječiti da rodbina svoga bolesnika uzbuđuje jaucima, naricanjima ili plačem. Volonter se mora pobrinuti za mirno ozračje, za ozbiljnost kakva dolikuje takvom ozbiljnom trenutku. U tom trenutku uz krevet takve osobe neizbježna je molitva i razgovor s njime u koji neizostavno ide utjeha.
Kako tješiti?
– Kad je čovjek na kraju svog životnog puta, on se u duši osjeća poput malog djeteta. Željan je blizine, zaštite, sigurnosti i topline. Zato se tako prema njemu moramo i ponašati. S njim moramo biti blagi i nježni. Nemojmo se sramiti primiti bolesnika za ruku ili ga blago milovati po licu. Poljubimo bolesnika ako nam je to majka, otac, dijete, žena, muž, sestra, brat… Bolesnik će to vrlo dobro osjetiti. Možemo mu tiho šaptati na uho kako se nalazi na važnom putu, da mora prijeći preko široke rijeke, da ga na drugoj obali čekaju njegovi najmiliji (roditelji, supruga, prijatelji) koji su tamo otišli prije njega.
Ako je bolesnik vjernik, kao volonteri ga možemo upućivati da se nalazi na putu k svom dobrom Stvoritelju. Ocrtajmo mu dobroga Boga koji ga želi zagrliti na drugoj, svijetloj obali rijeke. Ohrabrujmo bolesnika da se posve svjesno i svojevoljno prepusti u Božje naručje. To ćemo postići tako da mu govorimo o Bogu koji je poput majke: beskrajno strpljiv, beskrajno nježan, beskrajno topao.
Ako postignemo takvo ozračje pored umirućeg bolesnika tada smo mu najviše pomogli.
Nužnost volontiranja?
– Krajem kolovoza svake godine pročitat ćemo u novinama ili na internetu kako je negdje obilježen Svjetski humanitarni dan. I pomislit ćemo na neku afričku epidemiju gladi koja odnosi siromašne, male crnčiće koji žive veoma daleko od nas. Pomislit ćemo na neke filipinske cunamije koji odnose djecu iz njihovih dvorišta, na neke japanske potrese koji u kućama ubijaju djecu.Možda ćemo zastati na sekundu… i zaključiti da se to nas ne tiče. Ništa nas se ne tiče što je daleko od nas. No, u našoj je blizini Drava. Bila se ona nedavno opako razlila iz svoga korita, poplavila i ugrozila naše susjede, rođake, prijatelje…
Iz sigurnosti svojih udobnih fotelja gledali smo na ekranima Međimurce i Podravce kako uplašeni i očajni vape novinarima u mikrofon da očekuju pomoć….
Tko bi takvim žrtvama najprije trebao pomoći? Država? Pojedinac? Ove godine se po peti put obilježava svjetski humanitarni dan. On se veže za prirodne katastrofe, ratne sukobe i za sva izvanredna stanja u kojima su ugroženi životi i zdravlje ljudi. Svjetski humanitarni dan je posvećen dobrim ljudima koji spašavaju žrtve. Prije godinu dana gledali smo snimke iz Japana: Nakon potresa gotovo da nije bilo panike, očaja ili beznađa. Ljudi su se spontano prihvatili posla, spašavanja i pomaganja. Ove smo godine bili svjedoci velikih poplava u Njemačkoj. Naši hrvatski novinari javljali su se sa ugroženih područja. Izvještavali su kako je najnormalnije da ljudi iz sigurnih krajeva dolaze spontano pomagati ugroženima.
Mi Hrvati smo sramotno nisko na ljestvici volonterstva u Europi i u svijetu. Mi se ne možemo odlučiti da posjetimo bolesnu djecu u našim obližnjim bolnicama i pročitamo im jednu priču mjesečno. Mi nemamo hrabrosti pokucati na vrata bolesnoj susjedi i upitati je treba li joj nešto donijeti iz trgovine koja je iza ugla. U Gornjoj Bistri, nedaleko Zagreba, postoji jedina hrvatska bolnica za napuštenu i ostavljenu djecu. U tu se bolnicu djeca samo primaju, a iz nje se gotovo nikad ne otpuštaju. Ona postaju “inventar” bolnice. Kada ste pročitali, čuli ili doživjeli da se kod nas organizira kakvo humanitarno djelovanje u toj ustanovi?
Znate li ikoga među svojima da se odlučio pokloniti toj djeci godišnje jedan svoj dan ili par sati. Zar doista nema velikodušnih tinejdžera, nezaposlenih odraslih, plemenitih umirovljenika? Postiđuju nas novinske reportaže i prikazi na televiziji kako iz Italije već godinama organizirano dolaze grupe mladih ljudi. Oni daruju svoje vrijeme djeci čiji je životni prostor omeđen rešetkama dječjeg krevetića? Ti mladi, poletni ljudi u turobni dječji krevetić svake godine po desetak dana odlažu svoje srce. I vraćaju se kući bogatiji i sretniji.
Istodobno, mi za potrebne ili osamljene nikad nemamo vremena. Ustvari, mi ne znamo raspolagati svojim vremenom. Zato smo stalno u žurbi i jurnjavi. To je naša suvremeni boljka i naš hendikep. Bog nam je darovao vrijeme da ga trošimo, oplemenimo, da pomoću njega činimo dobro, da postajemo bolji drugima i sebi. Vrijeme nam nije poklonjeno da bismo ga čuvali. Čuvanjem ono gubi svoju vrijednost i propada. Vrijeme koje ljubomorno čuvamo samo za sebe, osvetit će nam se. Ako ga pak razdijelimo drugima, bit ćemo zadovoljni i mirni.
Naša sugovornica se je htjela obvezno vratiti u 2010. prvim počecima pa je istaknula:-Udruga Pomoć neizlječivima ima nakon pola godine svog postojanja već 55 kvalitetnih i zrelih članova. To su ljudi sa širokom lepezom profesija. Svima je njima zajednička potreba bazične edukacije na čemu permanentno radimo.Čovjek sadašnjice svjestan je neminovnosti smrti. No, u njegovoj duši tinja lažni tračak nade da će smrt baš njega ipak zaobići. Stoga nije svaki čovjek sposoban biti bližnji teškom i neizlječivom bolesniku ili umirućemu. Često se nadamo kako će to netko drugi obaviti umjesto nas.
Ta nas razmišljanja mogu navesti na sasvim pogrešan put. Događa se da si umislimo kako nismo u stanju biti uz svoje najmilije, roditelje, bračne drugove ili djecu kad su oni u završnoj fazi života. Danas 98 % smrtno bolesnih ljudi želi umrijeti u krugu svoje obitelji. No, mi ih ipak u tom delikatnom i posvećenom vremenu olako prosljeđujemo glomaznim ustanovama i nepoznatim ljudima. Zdravstveni radnici su pak najčešće opterećeni rutinom. Oni se često ne stignu ljudski niti susresti sa svojim bolesnikom. Malo je vjerojatno da će oni, tako užurbani i zaposleni, za svog bolesnika imati toliko vremena i ljubavi da ga ljudski, s toplinom, s pozornošću i ljubavlju isprate na drugu obalu njegove životne rijeke.
Naša Udruga želi ohrabriti malog, običnog čovjeka da prepozna čas kada može priskočiti u pomoć neizlječivom bolesniku. Bolesnik je tada u fazi kad se više ne radi o medicinskim postupcima u smislu traženja dijagnoze i uzroka bolesti. Radi se samo o tome da se s bolesnikom ophodi maksimalno toplo i ljudski, te da mu se omogući dostojanstveno umiranje.Danas se posvuda oko nas podcjenjuje ljudska patnja. S time u vezi nastoji se obezvrijediti i iskriviti stvarnost. Nastoji se preskočiti iz ove “zemaljske faze” i uskočiti u neka imaginarna svemirska prostranstva gdje vladaju sile, a ne osobe, gdje nema bolesti, starosti i smrti.
Palijativna skrb živo je potrebna svugdje gdje su prisutni ljudi sa svojim krhkim tijelima, opterećenim dušama i ranjivim duhom. Stoga svaki pravi palijativac ima u svojoj blizini nepregledno područje rada. Moramo kao pojedinci slijediti svoj unutarnji impuls po kojem smo baš mi, ovdje i sada, dužni priskočiti onima koji se opraštaju od života. Ako to ne učinimo mi, drugi će još manje. Palijativna skrb uvijek bi trebala početi onoga časa kada se bolesniku priopći njegova teška dijagnoza. Ta skrb mora obuhvatiti kako bolesnika, tako i njegovu obitelj. Ona nikad ne može nastupiti prerano! A nažalost, još uvijek često nastupa prekasno!
– Ako osjetite u sebi nježni, tihi zov za ovu djelatnost, javite nam se. Ne utrnite u sebi taj plamičak. Mi ćemo vam pomoći da ga bolje prepoznate i da se zadovoljni ukorijenite u njemu-poziv je i poruka naše sugovornice.
