Sjedimo u automobilu na Aleji Bologne u Zagrebu.. Na semaforu crveno. Otvaraju se stražnja desna vrata i u naš Berlingo na stražnja sjedala popne se neki djedica s kanistrom u ruci. Zatvara vrata i sjeda. U čudu se okrećemo i ispalimo:
– Dobar dan, gospodine… On se nasmije i kaže: Čuj, mali, daj me odvezi do benzinske, auto mi je stao… Što ćemo, idemo na prvu crpku. Poslije smo ga vratili do automobila. – Doviđenja, gospodine… On je bio uporan i snalažljiv. I znao je u čemu je problem. Riješio ga je “gerilskim” potezom…
Poznajete onaj grozan osjećaj kad vas automobil ostavi nasred ceste? Kad stane i ne miče se. Ne možete ga upaliti. Ili ste ostali bez benzina. Ili se upalilo “sto lampica”. Nadamo se, iskreno, da vam nije poznat. Jer potpuno ste nemoćni. Izdao vas je stroj. Upravo smo ovakvu situaciju simulirali na zagrebačkim cestama kako bismo vidjeli hoće li naši sugrađani pomoći.
Reportažu smo radili u vrijeme kad ljudi odlaze s posla. Vrijeme poznato kao “rush hour”, kad su na cestama gužve, ljudi nervozni i željni što prije stići kući, k ljubavnici, ili punici. Neki jure i na posao. A ostali sudionici prometa, makar bili u problemima, u tom ih slučaju malo zanimaju. Ili nimalo. Vidjeli smo to na vlastitom primjeru.
Stali smo na nekoliko lokacija u Novom Zagrebu i Trnju hineći kvar motora. Zaustavili smo se na sigurnome mjestu, negdje gdje nećemo ometati promet, poput ugibališta ili pločnika, postavili trokut, odjenuli reflektirajući prsluk, dignuli poklopac motora i čekali.
Tko bi nam prvi stao, makar i da pita što se dogodilo, ponudi pomoć, poziv s mobitela, makar i žvaku, nagradili bismo ga s 200 kuna. Međutim, lova je ostala u džepu. Nitko ni da bi pogledao. Nije pomoglo ni držanje za glavu, nije pomoglo mahanje, čekanje. Svi su samo prolazili kraj nas… Kao da smo šetali psa, a ne stajali zbog kvara. Nakon dva sata pokušavanja, i to na različitim lokacijama, zaključili smo da se ništa neće promijeniti… Otišli smo kući. S lovom u džepu. Nažalost.
Nasreću, kvar smo simulirali, pa je auto upalio iz prve. Mogli smo, istina, sa sobom povesti prsatu plavušu, no tad bi rezultati ove reportaže bili – fingirani, što nije bio cilj.
– S prijateljicom manekenkom išla sam autocestom za Omiš, taman smo prošli Split kad nam je puknula stražnja guma. Dignula sam palac i odmah mi je stao prvi automobil. Stao je neki kombi, promijenili nam dečki gumu u pet minuta i dalje smo išle s rezervnom gumom – ispričala nam je nedavno Aleksandra Grdić, inače Playboyeva zečica. Nama je samo jedan čovjek potrubio dok smo stajali na autobusnoj stanici. Možda nije nama… Uspješnost – nula posto.
Učinili smo još jedan pokus. Prije mjesec dana, dan nakon što je u Zagrebu napadalo pola metra snijega, a dio se do danas još nije otopio, učinili smo sličnu stvar – vozili smo se na ljetnim gumama po manjim neočišćenim ulicama kako bismo vidjeli hoće li nam susjedi pomoći. To je bila drama. Prvo, nismo ni uspjeli izaći s parkirališta. Očistili smo dio snijega, ali gume su se i dalje vrtjele u prazno.
– Sused, imam ja lopatu u haustoru, sad ćemo mi vas osloboditi – dobacio je neki dečko.
Poguraj, očisti, motaj i nekako smo se za pola sata uspjeli izvući s parkirališta. Bili smo na cesti. Neočišćenoj. Možda 200 metara dalje ponovno smo zapeli – puštajući pješaka. Kad je auto upao u snijeg i prestao se kretati, to je bilo to. Netko je prije čistio svoj automobil, hrpa je ostala…
– Ej, imam ja u gepeku lopatu, to je ovih dana obavezna zimska oprema. Sad ću vam pomoći – javio se neki soboslikar koji se spremao na zadatak. I gle čuda, vozili smo se vrlo brzo! Istina, samo do prvog zavoja, gdje je opet auto zapeo u nakupini snijega. Ralice, sjetit ćete se, tad su slabo radile, a gradonačelnik je obećavao kako će “pojesti” sav snijeg. U istom trenutku dotrčao je čovjek srednje dobi sa psom i bez pitanja počeo gurati.
– Gospodine, pazite na psa. Pomaknite ga da ne strada – rekli smo mu. Uslijedilo je: Rofi, gibaj. Makni se! Crta! Uspjeli smo bez problema krenuti. I vratili se na parkiralište. Uspješnost – 100 posto!
Što je zaključak? Kad je riječ o jednostavnijem problemu, poput auta u snijegu, zaista će svatko pomoći. Svi znaju što treba napraviti, malo otkopati automobil, napraviti put gumama, a zatim ga i gurnuti. Problem riješen. I, ništa manje važno, tad je na djelu vozačka i pješačka solidarnost jer – svi su u istom problemu.
Slučaj u kojem ste samo vi u problemu, a nije jasno koji je kvar na automobilu i može li se on riješiti zaista nikog ne zanima. Empatija? Zaboravite… Svatko gleda svoja posla. U slučaju sudara uzet ćemo primjer izlijetanja automobila, konkretno u Sloveniji, nedaleko od Ptuja. Opet su stali i pomogli, ali samo oni sa zagrebačkim registracijskim oznakama.
Znači, sugrađanska solidarnost. Ali tek kad više niste u svom gradu. Čitati upute o automobilu itekako je preporučljivo, ali neki novi imaju stranica kao “Rat i mir“. Najbolje je nazvati pomoć na cesti, HAK, Oryx ili sličnu službu i problem će vjerojatno brzo biti riješen. U HAK-u to rade već desetljećima i u 75 posto slučajeva u kojima mehaničar dođe u pomoć, auto će ponovno upaliti.
Problem je, međutim, što u novim automobilima više ne pomažu ni kleme u slučaju najjednostavnijeg i najčešćeg problema, kad otkaže akumulator. Klemama se, naime, može oštetiti elektronika. Sigurnije je nazvati pomoć, zatražiti savjet. Još sigurnije – uplatiti članarinu.
A najsigurnije, provjeriti automobil, redovito ga servisirati. Lako je to reći ili napisati kad se svaka kuna ovih dana sto puta prevrti u džepu, ali ipak… Stroj je stroj. Kvari se. I to svaki put u krivom trenutku. I to je dio vozačke svakodnevice. Sretan put!
Najčešći kvarovi
Otkazivanje akumulatora je često, slijede kvar elektronike, motora, ABS-a, ESP-a, pregrijavanje motora, otkazivanje alternatora, vodene pumpe, kočnica, blokiranje parkirne kočnice, zakazivanje servoupravljača te razni problemi s mjenjačem, spojkom…
Ima i problema za koje je kriv ljudski faktor, kao točenje pogrešnoga goriva, ostavljanje ključeva u vozilu ili eksperimenata, kaže Tomo Habljak iz tehničke potpore HAK-a.
Pružamo i više nego što se može naplatiti, od savjeta, pomoći u nabavci dijelova, smještaja, prijevoza do autobusa ili vlaka, čuvanja stvari koje su bile u autu itd. Primjera radi, naši su zaposlenici spasili život čovjeku koji je bio u zapaljenom automobilu u tunelu Brinje, izvukli obitelj koja je izletjela u kanal na autocesti…, kaže Krešimir Viduka iz tehničkog sektora HAK-a.
