Ljubavi, uopće nemaš pravo glasa. Osuđena si na život sa mnom…
‘Filmski’ upad u banku
Kristina je otvorila vrata banke i odjednom su je snažne ruke povukle u unutrašnjost. Sklopljeni veliki crveni kišobran sa kojeg su se još cijedile kapi kiše u tom poluokretu udario ju je po koljenu. U tim sekundama, na trenutak je osjetila bol u ramenu i prste koji ju čvrsto drže i vuku za sobom, a na trenutak joj se pred očima pojavila slika pokretnog pokvarenog ekrana sa iskrivljenim crtama. Kad bi morala opisati tu situaciju u kojoj se našla, vjerojatno ne bi mogla naći prave riječi.
Nije bilo vremena za strah, sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom. Njezin gotovo filmski ulazak u malu gradsku poslovnicu banke bilo je posljednje što je očekivala, zato u tom trenutku nije bila ni svjesna ozbiljnosti situacije. Posljednji ubrzani trenuci bile su sekunde kad ju dvije čvrste ruke spuštaju na tlo i cijev pištolja s kojim su se na dva metra udaljenosti susrele njezine oči. Da je i htjela otvoriti usta i nešto pitati, ne bi mogla, jer su joj se ispucane usne od preboljene viroze i trenutnog šoka tek neznatno i nijemo pomicale.
Suze na hladnom sjajnom podu
Sva sreća što joj je kapuljača debele pletene veste sama se u tom košmarnom spuštanju nekako nagužvala prema gore i prostrla pod glavu. Kopča kojom je ukrotila kosu u rep poletjela je tik do glave muškarca koji je na samo metar i pol udaljenosti također ležao na tlu. Laktom je odmaknula torbu na koju ju je bacio nepoznati čovjek i privukla je do svoga tijela. Ležala je na trbuhu, samo joj je glava sad bila okrenuta u jednu stranu. Prstima je grčevito stiskala dršku kišobrana.
– Ne boj se i pusti kišobran iz ruke, ovako izgledaš prijeteće – ozbiljno je rekao muškarac čija je glava bila na podu samo metar do njezine. – Ne boj se, sve će biti u redu. Uvjeravam te.
– Što se događa? – suze su joj grunule na oči
– Zašto nisi zakasnila samo pet minuta? Izbjegnula bi ovo.
– Pljačku banke? Bože moj, moja Marija – zaplakala je glasno Kristina.
– Prestani – muškarac je pokušavao utjecati na njezinu spontanu reakciju.
– Moram se vratiti prije noći. Marini ne vjerujem. Samo sam trebala platiti neke račune – glasno je i dalje jecala
Maskirani muškarac lagano ju je šutnuo čizmom u đon cipele. Nije govorio ništa, samo joj je pištoljem pokazao da spusti glavu. Nervozno je šetao oko njih dvoje i ukoso pogledavao u ulazna vrata.
Kristina je spustila glavu i glasno šmrcala.
– Prestani glasno šmrcati – opet se šapatom oglasio muškarac na tlu – iznervirati ćeš ga.
– Baš me briga. Neka me pusti.
Mali crni madež i oči boje meda
Kad je i drugi put osjetila da ju je pljačkaš nogom opomenuo, ovaj put malo jače, postala je svjesna situacije u kojoj se nalaze. Na trenutak ga pogledala i uozbiljila se. Glavu je spustila do poda i očajnički se pokušavala sjetiti gdje je već vidjela ove oči koje su se nazirale u prorezima crne kape na glavi.
– Ne gledaj ga znatiželjno. Zar ja nisam ljepši ? – opet je muškarac do nje kroz šalu pokušavao odvratiti je od znatiželjnog i pronicljivog pogleda koji je uputila pljačkašu. U toj nezavidnoj situaciji, nije mu promaknuo njezin mali crni madež na desnoj strani lica, tik iznad usne. Da, i oči boje meda koje su se zatamnile, vjerojatno od nemoći i straha. Velike tople oči boje meda. Tamna kovrčava kosa rasula joj se na sve strane i onako, u cijeloj i ne baš smiješnoj situaciji, bilo mu je drago što ju je upoznao. Cijela akcija u stvari se i mogla mjeriti minutama.
Nakon nekoliko sekundi nepoznati čovjek iz džepa je izvadio sprej za oči i dok su se oni borili za svježi zrak i vid, pljačkašima se izgubio svaki trag.
Vijesti na radiju
– Sinko, upravo su na radiju pročitali tvoje ime. Pa tebe su držali na podu u banci? Lopovčine nad lopovčinama! Gamad delikvendska! Nemaju oni pojma tko si ti! Da imam pušku, sve bih ja to… Nikome se ne radi, a svi bi lagodno živjeli. Kad sam ja bio u njihovim godinama…
– Djede, pusti sad to. Uhvatit će oni njih. I ne znaš jesu li mlađi ljudi ili čak možda u tvojim godinama. A što ako su bile žene? – šalio se Antonio
– Nemoj ti meni držati prodike, sinko! Kako si baš izabrao trenutak ući u banku, kad je gamad bila unutra? – uplašeno je jadikovao izborani sitni starac lamatajući dugim rukama.
– Bilo nas je više. Djede, pa moram imati neki sitniš u džepu dok sam ovdje. Ne moram baš za svaku sitnicu vaditi karticu.
Hoćeš da mi žene plaćaju kavu?
Nego reci, što da ti još kupim? Dres, šal i kapu nisam kupio. To ti ostavljam tek tako. Želiš li još možda nešto, bilo što, samo reci. Sasvim slučajno sam, poslovno, sa prijateljima doletio u Zagreb. Rekao sam sebi, da na dan – dva vidim naše more sinje. I svoga Stipana. Nisam rekao materi, inače bi me, uostalom znaš ti svoju kćerku, natovarila k’ o magarca.
– Imam ja i novca i kruha. Pusti ti mater. Oduvijek mi je, od malih nogu pravila probleme. Sva sreća što se uvalila tvome ocu. A dobar mi zet taj Švabo, dobar, svaka čast.
Ti si na djeda, sinko moj
– Istina, djede, i otac i majka su divni. Inače, ja ne bih bio ovako lijep i pametan – nasmijao se Antonio od srca i ponovo sa puno ljubavi pogledao djeda.
– Mene si našao ismijavati. Ti si na svoga djeda. Ovoga što pred tobom stoji još uvijek k’ o vojnik – namignuo je starac svom unuku i najednom se nečega sjetio
– Nego, reci ti meni sinko, što je sa onom manekenkom? Nema je trideset kila. Što ne gledaš naše cure. Ipak imaš za što primit’ – pokazivao je starac na sebi ženske obline.
– Ne nasmijavaj me. Ipak ne bih tako debelu kakvu pokazuješ. To što ti pokazuješ ima sto kila. Nema više manekenke, djede. Otišla je s drugim. Nisam više ni mršavima zanimljiv. Probaj ti meni nešto naći na domaćem terenu – šalio se i dalje Antonio.
– E? Kažem ja, domaće cure, guza baš k’ o tvoje dvije rukometne lopte. Pa lipo bi se ti trudio, sinko! A ne ovako, bile su same kosti i šešir u manekenke. Nije valjda taj kostur tebe ostavio?
– Nije baš bila kostur. Vitka, djede, vitka. Nije me ostavila. Razišli smo se.
Lice uplakane žene i Stipanove udovice
Antoniu je bilo neobično drago što je ovaj put došao sam udahnuti malo dalmatinskog zraka, a sve češće misli su ga odvodile na obalu gdje je kao dijete skupljao školjke i gledao tete kako se kupaju. Sve su žene njemu bile drage, ali, makar je prevalio trideset i petu, nije mu bilo jasno zašto konačno ne sretne onu pravu, od koje bi mu zastao dah i stalo vrijeme. Ona žena, koja je u banci plakala za svojom djevojčicom… ona mu se sviđala. Sviđala mu se udana žena…
– Eh, kad bi duže ostao, izveo bi tebe Stipan u grad, pa da vidiš što su prave žene – prekinuo je njegove misli starac.
– Djede, obećavam, drugi put kad sletim do tebe, izlazimo i vodiš me do tih svojih. Prošli put nije bilo baš vremena. Al’ nemoj da poginem od tih udovica, kad su me već pljačkaši ostavili na životu.
– Vraže jedan, he, he, zezaš ti mene, vi sportaši ste k’ o ose. A žene lude za vama. Hajde priznaj, da ih se jedva rješavaš.
– Ništa ja ne priznajem. Čovjek sam u godinama. Ja sam trener, ne jurim po terenu. Djede, nije to tako kao što ti prevrćeš po toj ćelavoj glavi. Dobro da nosiš tu slamu od šešira. Da ne oćoraviš kad zuriš po pijesku dok se sunčaju i kupaju.
– Sve bi to bilo dobro, sinko, da ja vidim sa terase tako daleko. Ali, sve titra pred očima od sunca. Nemoj ti mene farbati, visok si i čvrst kao stijena. A kosa kovrčava kao u djevojčice. Oči s tim dugim trepavicama… da nisi možda…
– Djede! Ne, nisam gay. Kosa nije važna. Važno je ono o stijeni što si rekao.
– Morao bi malo promijeniti izgled – starac je nakrivio glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. – Ali ako je tebi dobro tako, ostani kakav jesi.
Djede, pronađi ti meni domaću curu
– E, onda ćemo ovako. Unuk će kupiti svom najdražem starcu dalekozor, da mu sačuva vid, pa da me se svaki put sjetiš kad vidiš neku, onako, domaću, malo širih bokova i lijepih grudi. Probaj zapamtiti kako izgleda i pitaj čija je – šalio se Antonio. Brzo će opet sezona. Pa kad dođem, da me čeka spisak.
– Budi siguran da ću ti to učiniti, a jel’, ja se ne moram svlačiti na plaži, ne paše meni vrućina, da mi ne zatitra pred očima baš kad cura prođe pored mene. Ja ću samo, onako, kao da šećem… uh, dobro da je zima, ljeto je ipak još daleko…
Antonio se u sebi valjao od smijeha jer djed je bio sitne građe i mršav, za glavu niži od njega. Odavno mu ponos nije dozvolio svući se u kupaće gaće. Neuništivi duh koji je zračio iz tog naboranog lica, Antonia je tjerao na snažne emocije.
– Nego… djede… – Antonio nije znao kako započeti priču o djevojci koju je upoznao na podu banke.
– Reci sinko…
– Jel’ ti znaš neku curu, ženu zapravo, zove se Kristina. Jel’ iz našega mjesta? Ima dužu crnu kovrčavu kosu, mislim da je udata, ima malu djevojčicu, ne znam koliko bi dijete moglo imati…
– Što će ti ona? – pogledao ga značajno starac. – Nije te bilo godinu i više dana. Da nije dijete tvoje, mreže ti i stativa ! Pa prošli put si bio kod djeda samo dva dana…
– Stipane? Hoćeš da pričamo k’ o dva muškarca ili ćeš kljocati k’o stara baba? Pa kako bi dijete bilo moje kad sam dva dana samo tebe vozikao u autu?
– A što ja znam… krv nije voda – ponosno je izdužio vrat mali pogrbljeni starac
Stipanove suze za Marijom.. i Kristina
– Djede, tu ženu, imenom Kristina, pljačkaši su oborili na pod u banci i ležali smo sasvim blizu. Plakala je za svojim djetetom, a onda su je odvezli u bolnicu. Bila je pod stresom, pekle su je oči. Mislio sam je samo pozdraviti, da ne odem k’ o zadnji idiot ako živi tu negdje u susjedstvu. Nije bila ozlijeđena, ali ipak…
Starac ga značajno pogledao. Je li sudbina umiješala svoje prste. Znao je tko je Kristina, ali… nije smio reći.
Starac je, tek da pokaže dobru volju, na prste počeo nabrajati tko živi u kojoj kući. Došao je do posljednje u nizu, one lijepe, kamene… zamislio se dal’ da mu kaže tko je živio u toj vili na stijeni… onda je ipak potisnuo svoj bol u sebi… Antonio je dijete milijunskoga grada, možda ne bi razumio.
Da, ne bi razumio ljubav u nekom malom primorskom mjestu, ne bi razumio da su već pet zima njegovo srce i duša krhotine. Jer, umrla je Marija. Umrla je njegova nesuđena ljubav…
Unatoč obitelji koju je zasnovao, jedina žena koju je volio bila je Marija.
– Starče, jel ti to plačeš? Hej, što je bilo? – zabrinuo se Antonio
– Ma ništa, sinko, sjetio sam se tko je sve živio u tim kućama. Nema nikoga više. Sve mladi ljudi. Ne poznajem ja više tu nikoga. Takav je život, brzo prolazi. Razmisli malo o tome. Ja starac, jadam se svome unuku. A kome ćeš se ti jadati?
Idem upaliti televizor. Prošla me volja za pričom. Prošeći malo, noćas bi moglo udariti nevrijeme. Osjećam u kostima. Prošeći da usput dobiješ želju da me opet ubrzo posjetiš.
Nobični iznenadni susret Antonija i male Marija
Antonio je navukao šuškavu jaknu i laganim korakom koračao stazom uz kamene kuće. Spuštao se mrak i more je izgledalo kao izorana zemlja koja se njiše. Udaljio se stotinjak metara i na laganoj uzvisini, u velikoj kući, učinilo mu se da čuje kao da plače neko dijete. Vjetar je bio vrlo neugodan, tako da se odlučio vratiti. Odjednom su se ulazna vrata velike kuće otvorila, a iz kuće je istrčala djevojčica i ubrzo projurila pokraj njega. Za čudo, nitko nije potrčao za njom, pa mu ništa drugo nije preostalo nego da potrči on. Mala je trčala i plakala.
– Hej, princezo, ispala ti je cipelica – djevojčica se u trku na njegov glas trgnula i naglo zaustavila. Pogledala je u svoje nove tenisice i kad je vidjela da su obje na nogama, dala se u još veći trk. Nije mu preostalo ništa drugo nego da potrči za njom. Bojao se da joj se u mraku što ne dogodi. Svaka joj čast kako brzo trči, pomislio je.
– Stani! – sjetio se taktike koju je primjenjivao na treningu. Djevojčica se zaustavila i ukipila na njegov duboki oštar glas.
– Što hoćeš ? – uzvikula je
– Kuda si krenula? Noć je – pokušao ju je umiriti blažim glasom.
– Idem djedu Stipanu, kod njega ću spavati. Teta me pljusnula i rekla mi je da sam kopile. Ne želim se vratiti kući. Ne tjeraj me u kuću, molim te – opet je djevojčica zaplakala.
– Kako ti je ime, princezo? – čučnuo je ispred nje i zagledao joj se u oči
– Marija. Imam pet godina – rekla je tiho
– Marija, imaš lijepo ime, zaista. Kažeš da je teta u kući… a gdje je mama?
– Mama je u bolnici. Danas ujutro je ušla u banku i zarobili su je. Pljačkaši. Onda su je ostavili. Boli je glava i peku je oči. Teta Marina kaže da će tek sutra izaći. Ja ću je čekati kod staroga Stipana. On je moj prijatelj. Tamo ću spavati.
– Marija, teta Marina će biti jako zabrinuta. Moraš se vratiti.
– Teta Marina je drolja
– Marija, zašto tako ružno govoriš?
– Ona mi je ukrala tatu kad sam bila jako mala. Ne poznajem je. Idem kod mog Stipana, a ti možeš k teti Marini. Ako hoćeš, možeš od nje kupiti našu kuću.
Antonio je bio zbunjeni skroz i jednostavno nije znao što učiniti. Sve što je mala rekla nije imalo nekoga smisla, a opet, petogodišnje dijete ovakvu priču ne bi u trenu izmislilo.
– Dobro, hajdemo onda kod staroga Stipana.
Antonio je pružio ruku maloj Mariji i u tišini su požurili do starca. Samo po sebi nametalo mu se možda najvažnije pitanje:
A kakvu vezu sa svime ovime ima njegov djed?
Kristinina sestra Marina upada u Stipanovu kuću
Kad se Antonio, sa uplakanom Marijom u naručju pojavio na vratima, starac se ukipio na mjestu. Marija mu se bacila u naručje, a Antonio nije mogao baš ništa povezati u cijeloj priči. Učinilo mu se da je dan od samoga jutra neobični san iz kojega se ne može probuditi
– Gdje je Kristina? Marija, što se dogodilo? – uplašio se Stipan
– Djede… kod tebe ću čekati da se mama vrati – zagrlila ga čvrsto i priljubila se uz njega.
– Djede… – riječ po riječ polako je izgovarao Antonio… – a ja ću kod tebe čekati da mi objasniš sve nejasnoće koje mi apsolutno nisu jasne. Inače će mi trebati psihijatar. Ili ću se baciti u hladno more da mi se povrati stvarnost.
Stipan mu je samo rukom dao do znanja da se malo strpi dok smiri djevojčicu. Antonio je pogledao oko sebe. Tražio je gdje je ostavio prsluk, jer jedino ga hladni zrak i pomisao da će sve ovo “nevjerojatno” isprati moguća noćna kiša.
Upravo kad je htio dohvatiti prsluk na klinu zabitom na gornjem dijelu čvrstih drvenih vrata, ona su se naglo otvorila.
– Opet je k Vama pobjeglo to derište – bez pozdrava glasno je izgovorila visoka crna žena na vratima. Nastao je muk, jer su se njezine oči srele sa tamnim Antonijevim očima. Nije očekivala nepoznatog muškarca u Stipanovoj kući. Pokušavala je popraviti stvar uljudnim smiješkom, ali nitko se nije ni pomaknuo.
– Dobra večer i Vama – oglasio se sada i Antonio.
– Djede, ne idem u kuću dok se mama ne vrati – molila je djevojčica
– Idemo kući, zlato, mama samo što nije stigla – žena se sva pretvorila u ljubaznost.
– Ne, ne i ne. S tobom ne idem. Ti si zločesta – bila je uporna mala
– Dobra večer i Vama – ponovio je Antonio. – Tko ste Vi? –
Daljnju neugodnu atmosferu koja je nastala prekinula je zvonjava Stipanovog mobitela, tako da žena nije odgovorila na pitanje. Mala Marija je bila u pravu, pomislio je Antonio, Marina je djelovala opasno.
Stipan je volio Mariju do njezine smrti
Oglasila se Kristina.
– Kristina! – Stipan je povisio ton čim je saslušao glas sa druge strane. – Hajde, sada prvo prestani plakati, jer je mala kraj mene i čeka razgovor s tobom. Važno je da si dobila sve što moraš i sada se pokušaj smiriti. Znam da si mislila na nju. Ne, neće noćiti u vašoj kući. Znam. Neće, obećavam.
Marijino lice zasjalo je kao sunce dok je mobitel prislonila na svoje lice. Mamu će vidjeti čim se naspava kod Stipana. Ovaj razgovor natjerao je Antonia na ozbiljno razmišljanje koliko je njegov djed u stvari nesretan čovjek i koliko je usamljen. I dalje ga zbunjivala tolika ljubav prema djevojčici. Ali stvari su mu polako postajale jasnije kada se prisjetio bakinih riječi, kad bi kao mali ljetovao kod njih.
– Stipan je u šetnji – govorila bi baka kroz suze… – Mora se nagledati prozora te bogatašice prije nego legne.
Mislila je, dakako, na djedovu nesuđenu Mariju, koja je živjela u predivnoj kući na uzvisini. Marijin muž, odnosno Kristinin otac volio je kocku. No, Marijin i Marinin otac pravno je zaštitio svoj imetak i sigurnost svojih kćeri.
Antonio se sada jasno prisjećao bakinih riječi koje kao dijete nije razumio. Sada mu je bilo savršeno jasno. Jedne noći… sjetio se, djed je ribario cijelu noć. Tako je bar rekao. Ali baka je znala da je sreo svoju Mariju…
Marijin muž nije se trijeznio dva dana od partijanja. Marija iz kuće na brijegu i djed Stipan su se voljeli od djetinjstva pa do smrti. To je znao samo stari Stipan koji je sad grlio u naručju malu Mariju, unuku njegove Marije. Malu Mariju Kristina je rodila deset dana nakon smrti svoje majke. Eh, živote…
Kad ljubav zakuca na vrata…
Kad je Marina čula Stipanov razgovor s Kristinom, isto tako bez pozdrava napustila je kuću, ovaj put laganim korakom i u tišini. Antonio svoju jaknu nije ni skidao. Nedaleko od kuće sjeo je na kamen i gledao u uzburkano more. Kako prokleto ima nešto u toj sudbini. Pritiskalo ga u grudima, a oči su mu zasuzile.
Na podu banke, u ležećem položaju, u životnoj opasnosti, zaljubio se u Kristinu. Kad je u strahu za svojom djevojčicom pustila suze da klize po podu, neki glas mu je iznutra govorio, da je upravo ova žena koja plače za svojim djetetom, žena njegovog života. Mogla je imati stotinu muževa, ali osjećaj koji je drmao cijelo njegovo biće, mora da se zvao … ljubav.
U velikom dnevnom boravku Stipan je potpalio veliku starinsku peć i kad se Antonio vratio, Marija je već spavala na mekanom dvosjedu, a Stipan u susjednoj prostoriji. Vrata od sobe bila su širom otvorena da se dijete ne bi uplašilo drugog ambijenta, iako joj ova kuća nije bila nepoznata.
Antonio je privukao dvosjedu stolicu za ljuljanje i udobno se zavalio u nju. Kad je Marija ispružila ruku, prihvatio ju je među svoje ruke i tako su svi u tišini odmarali.
Stipan je počeo hrkati, ali se ubrzo okrenuo opet na drugu stranu i prestao. Antonio je gledao nježno lice djeteta u snu i usput slušao svoje srce kako spokojno kuca, kao najprecizniji sat na svijetu. Taj trenutak se morao desiti upravo zbog toga da osjeti kako se ispunjava praznina koja se ničim osim ovoga ne može ispuniti.
Jako ga zanimao sadržaj cijele priče i Stipanova emotivna povezanost sa Kristinom i djetetom. Koliko je shvatio, njih dvije imaju na svijetu samo jedna drugu. Da, i Stipana. Antonio je poljubio prstiće male Marije, zavalio se dublje u naslon i sklopio oči.
O čemu sanja mala Marija?
Mora vidjeti Kristinu prije nego ujutro krene na put. Prvi put u životu osjetio je bol u predjelu grudi. Onu bol koja nije ni bol čežnje, ni radosti, ni ljubavi, ni želje, ni strasti, već sve zajedno. Zaljubio se u njezine suze toga jutra, morao je priznati sam sebi, u usne koje su se nijemo pomicale od stresa, u pramen kose koji se zalijepio preko oka, u mali crni madež koji je podrhtavao iznad usne.
Eto, sad drži za ruku njezino dijete. Kakav veličanstveni osjećaj! To je ta praznina koja je godinama zjapila u njegovim grudima, a nije ju mogao ničime popuniti. Ako je dobro shvatio, njih dvije žive same. Što god da se događa u njihovom životu, odlučio je da će biti njegove. Pokušati će jer, srce mu je govorilo da su one još onaj djelić mozaika koji nedostaje… Malena djevojčica… o čemu li samo sanja? Smiješi se u snu…
Bolna Kristinina prošlost
Kristina se oporavila od jakog šoka koji je doživjela odmah na početku dana. Na bolničkom krevetu zagledala se u točku na plafonu. To jutro je bilo samo nastavak na svađu sa sestrom s kojom nije razgovarala više od četiri godine. Nakon smrti majke, prije pet godina, Kristina je željela da prodaju kuću da podmiri dugove. Ionako se Marina tu preselila, a njihov suživot nije bio moguć. Odluka o prodaji parala joj je srce, ali to je bio jedini način da je se riješi.
Radila je u gradskom uredu i bila podstanar sa djetetom. Marina je ostala u roditeljskoj kući, a budući da nisu razgovarale, nije imala pojma od čega živi. Kad bi dolazila u svoje rodno mjesto na nekoliko dana, spavale su kod Stipana.
Kristina je znala sve o njegovoj ljubavi prema svojoj majci. Uostalom, to su svi u mjestu znali.
Od čega je Marina tu živjela kad nije bilo turista, nije imala pojma, ali život je i njoj i njezinoj kćerki davno pretvorila u pakao.
Mala Marija nije navršila ni godinu dana, kada je ostala bez oca. Krešo je na samrti Kristini priznao da ju je od samog početka varao sa njezinom sestrom i da je to bio uzrok njihovih svakodnevnih svađa. Molio je da mu oprosti…
Da, molio je da mu oprosti. A što bi drugo? Umirao je od raka pluća. Oprostila mu je iz razloga što je ionako odlazio zauvijek. Umro je tri dana kasnije. Ostavio joj je dugove i tugu.
Nakon njegove smrti, jednostavno nije vjerovala više u ljubav. Imala je Mariju, nešto najjače što ju je dizalo kad je bilo najteže.
Malu je, kad se rodila, nazvala po majci. Da nije bilo majke Marije, teško da bi vezale kraj s krajem. Sestra Marina ostavljeni joj novac je potrošila na drogu i imala je podeblji policijski dosje. I Krešo je noću često izbivao. Tih prvih mjeseci njihovoga braka, već ga Marina polako uvlačila u svoje narko društvo. A onda je jednog jutra ispljunuo krv…
Kristina se zaljubila u Antonia
Kristina se dublje uvukla pod pokrivač bolničkog kreveta i misli su je odvele muškarcu kojega je upoznala u banci. Sad joj je bilo žao što nije bila hrabrija. Muškarac se ponašao vrlo prisebno, a ona je cmizdrila kao balavica. Sada joj je stalno bio pred očima. Inspektor je ispitivao i njega, ali onda su krenuli svatko svojim putem… Međutim, njoj se zamračilo pred očima i pala je. Eto, tako je završila u bolnici. Od svih loših događaja koji su se godinama redali, konačno nije uspjela ostati na nogama…
Nakon dugo vremena osjetila je toplinu u srcu od pomisli na tamnoputog muškarca, koji je, dok joj je govorio, riječi izgovarao stranim naglaskom. To je značilo samo jedno. Nikada ga više neće vidjeti… A njegove oči… njegove tamne oči… kovrče… usne koje su se pomicale…
Sada, kada u tišini razmišlja i kada zna da joj je dijete na sigurnom, poželjela je zagrljaj stranca. Iako, sličio je nekome, a nije znala kome. Sada joj je potekla suza radosnica. Odlučila ga potražiti. Naći će ga. Policija zna njegove podatke. Samo da ga još jednom vidi i da mu zahvali.
-Mama? – probudila se mala Marija u Stipanovoj kući, kao da je znala da se u srcu njezine majke vodi teška emotivna borba. Da čezne za muškarcem koji je drži za prstiće dok spava, ali majka još to ne zna.
– Antonio? – sneno je rekla Marija
– Molim, spavalice… –
– Znam da si Stipanov unuk. I ja sam njegova unuka. Isti smo. I mene voli. I tebe voli. Rekao je mnogo puta.
– Ne volim vas jer me budite tim šaputanjem – našalio se već otprije budan Stipan. Svi su se nasmijali.
Doček za ženu koju voli
Pred jutro je počela kiša. Antonio nije ni pomišljao otići na put prije nego vidi Kristinu. Ujutro rano već je sjedio u čekaonici ispred njezinog bolničkog odjela.
Stipan joj je javio da će nekoga poslati po nju.
– Stipane, mogu autobusom… no, dobro, ne diži glas, pristajem. Ionako mi još vrti u glavi.
Kristina je izašla u veliki bolnički hodnik, spremna za izlazak iz bolnice. U hodniku je stajao samo jedan muškarac. Prišao joj je.
– Ti… tko si ti? – emocije su bile toliko jake da joj se opet zavrtjelo u glavi.
– Marija i ja smo unučad djeda Stipana. Tako kaže ona – nasmijao se Antonio.
– Antonio… – promucala je
– Znam, Kristina, znam kako se osjećaš. Neću vas ostaviti.
– Bojala sam se da te neću naći… Hoćeš li…
– Hoću. Na sve što me budeš pitala, odgovor je… hoću.
– Poljubi me… Antonio.
– Hoću – nasmijao se i zagrlio je. Ljubio ju je. Ljudi su prolazili, zaobilazili ih i tako pola sata.
– Kristina, prije nego krenemo, moram ti reći nešto. Sada, kad smo sami – gledao ju je u oči
– Reci – izustila je
– Moj djed je bio stariji od tvoje majke desetak godina. Toliko sam i ja stariji od tebe. Nadam se da nećemo ponoviti istu grešku.
– Ne mogu ja bez tebe, Antonio
– Odlično. Onda samo još jedno pitanje. Jesi li spremna živjeti u Švedskoj? Marija je spremna. A sa Stipanom još moram razgovarati.
– Pa ako je Marija spremna, imam li izbora?
– Nemaš, ljubavi. Uopće nemaš pravo glasa, ni pravo izbora. Osuđena si na život sa mnom.
– Poljubi me, Antonio.
