– Oduvijek me zanimalo tko su moji preci, čime su se bavili, kako su živjeli, koliko su djece imali, od čega su bolovali. Iz hobija sam nakon istraživanja obiteljske povijesti izradio vlastito prošireno obiteljsko stablo na kojem se nalazi više od 1000 osoba! Kad sam konačno završio sa istraživanjem, odlučio sam pokrenuti vlastiti biznis – priča Miroslav Švenda (34) iz Palovca, koji se bavi neobičnom obrtom.
Po narudžbi izrađuje obiteljska rodoslovna stabla koje mogu dosegnuti i do nekoliko stotina godina u povijest. Postupak ide ovako. Prvo zapiše sve podatke koje se naručitelj može sjetiti ili ih ima negdje zapisane. Nakon toga posjećuje matične i župne urede. Knjige rođenih, vjenčanih i umrlih znaju biti u lošem stanju, a i ima i onih u kojima se slova već teško mogu razaznati. Često su pisane na latinskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Pokupi sve raspoložive informacije i potom slijedi posjet arhivima i muzejima.
– Za istraživanje treba jako puno strpljenja. Matične knjige predstavljaju veliko bogatstvo jer je upisano kad je osoba rođena, je li rođena u braku, imena i prezimena roditelja, njihova adresa i čime su se bavili, ime i prezime krsnih kumova, tko je krstio dijete… Kad čovjek jednom otvori te knjige i lista ih, zapita se kako su ti ljudi živjeli? Je li im je bilo lako? Čemu su se radovali? Što su radili? Što su jeli?
Otvori se odjednom bezbroj pitanja – ističe M. Švenda i dodaje da je puno naučio i o povijesti. Istražujući svoje obiteljsko stablo došao je do podatka da su mu šukundjed po ocu Đuro Švenda, rođen 1872.godine, i šukunbaka po majci Marija Švenda, rođena 1870. godine, bili brat i sestra.
– Ako pogledamo koje je vremensko razdoblje prošlo od rođenja šukundjeda i šukunbake, pa sve do ženidbe mojeg oca i majke 1979. godine, dolazimo da podatka da je prošlo nešto više od stotinu godina. Vjerujem da takvih primjera ima puno jer se ljudi nekada nisu ženili na daljinu, sve je to bilo unutar naselja ili župe kojoj su pripadali – pojašnjava. Za jedno stablo treba mu od 45 dana pa do četiri mjeseca. Iseljenike u SAD-u, Kanadi ili Australiji, na primjer, zanima povijest obitelji. Neki bi željeli posjeti rodni kraj svojih predaka.
– Najveća je tragedija kada nas napuste naši najstariji članovi obitelji, a da prije toga nismo s njima popričali o njihovim bakama i djedovima i daljnjim precima. Savjetovao bih svim ljudima da popričaju s njima dok ih još zdravlje služi jer će im kasnije biti žao. Oni su jedna vrsta matičnih knjiga koje su nam na raspolaganju svaki dan – poručuje.
