Je li svećenik pogriješio, kako članak sugerira, kad je odbio dati odrješenje ženi koja živi u izvanbračnoj zajednici sa zaručnikom i zajedničkim djetetom
Naš članak pod naslovom U ČAKOVEČKOJ CRKVI Našu čitateljicu svećenik odbio ispovijediti jer ‘živi u grijehu’ izazvao je veliki broj komentara i dijeljenja na portalima diljem Hrvatske. Je li svećenik pogriješio, kako članak sugerira, portal hkm.hr pitao je doktoricu teologije i profesoricu moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s. Anu Begić i župnika zagrebačke župe sv. Josipa vlč. Damira Ocvirka u rubrici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’.
Iz emisije “Halo, velečasni?”
Sveta ispovijed se može uskratiti, odnosno odgoditi, točnije odrješenje u ispovijedi odgoditi do one situacije kada će osoba biti u takvome stanju gdje se može valjano odriješiti. I sam Isus kao uskrsni dar daje mir i daje im mogućnost odrješenja grijeha (Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Iv 20, 23). Crkva je, kao i svako društvo, uređena po nekom pravu. Tu je, prije svega, božansko pravo, a potom i crkveno pravo. A to pravo određuje da vjernici imaju neke obveze. Jedno od tih je da kršteni katolici ako žive u zajedništvu žive u bračnom zajedništvu i da to zajedništvo bude jednog muškarca i jedne žene.
“Bračno zajedništvo podrazumijeva za krštene katolike ne samo građansku ženidbu već i sakramentalnu, da zaručnici jedno drugome podijele sakrament ženidbe. Time se otvaraju mogućnosti živjeti puno crkveno zajedništvo koje podrazumijeva primanje sakramenata pa tako i dobivanje odrješenja lakih i teških grijeha u sakramentu ispovijedi, mogućnost primanja svete pričesti, ali i mogućnost vršenja službe kumstva”, tumači HKR-ov sugovornik. Naglašava kako u slučaju ove žene to nije bio slučaj, ona živi sa svojim zaručnikom i djetetom, a nisu vjenčani. I ako je istina ovo što piše u tekstu, svećenik je dobro postupio uputivši ženu da može doći na ispovijed neposredno prije sakramenta vjenčanja, i ispovjeđena od grijeha pristupiti sakramentu ženidbe, kaže vlč. Ocvirk.
“Nakon sakramenta ženidbe njoj se omogućuje to puno zajedništvo Crkve koje se očituje u primanju svetih sakramenata”, rekao je vlč. Ocvirk. Naglasio je kako to nipošto ne znači da je spomenuta žena ekskomunicirana iz Crkve: “Nju i dalje obvezuje božanski zakon sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji, obvezuje je prisega da će svoje dijete odgajati u vjeri koje je dala na krštenju svoga djeteta. A da bi mogla izvršiti svoju dužnost odgoja djeteta u vjeri, treba svojim životom svjedočiti. Jedan od načina je i osigurati da može pristupati svetim sakramentima, a to znači srediti svoje bračno stanje, primiti sakrament ženidbe”, kaže HKR-ov sugovornik.
U Crkvi postoje neka pravila, i vjernici nemaju samo svoja prava već i obveze, kaže vlč. Ocvirk i ističe da u ta prava ne pripada milost odrješenja grijeha u sakramentu ispovijedi. “Crkva, premda je pravo uređeno društvo, koje se vodi prvenstveno Božjim i naravnim zakonom, potom crkvenim zakonom, poznaje nešto što nadilazi zakon, a to je ljubav. Postoje situacije u kojima ljubav odnosno milost nadilazi zakon”, naglašava vlč. Ocvirk i objašnjava da bi to, primjerice, bio slučaj ove žene da je bila u velikoj duhovnoj potrebi, u smislu da se nalazi pred smrt ili u teškoj bolesti, i da treba primiti odrješenje i bolesničko pomazanje, svetu pričest i popudbinu, mogla bi ih primiti. To bi bila izvanredna situacija, i Crkva kao brižna majka ne želi da nitko od njene djece umre, a da nije pomiren s Bogom i s čovjekom. “U takvim izvanrednim situacijama svaki kršteni vjernik može primiti sakramente, a u ovim redovitim, dok ne sredi sve ono što je potrebno da živi po Božjemu, naravnom i crkvenom pravu, to nije moguće dok se ne zadovolje spomenuti uvjeti”, tumači vlč. Ocvirk.
Osvrćući se na zaključak teksta u kojem piše da se u vrijeme kada je sve manje vjernika, barem aktivnih, čitateljica pita je li u redu da joj je ispovijed odbijena i to zbog ovakvog razloga, HKR-ov sugovornik citira Isusa koji kaže Ne boj se, stado malo (Lk 12,32): “Vjernici trebaju biti sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5,13-14), trebaju živjeti tako da svojim životom očituju i Boga, jer smo po krštenju postali kristoliki, da se po nama širi Božje kraljevstvo onako kako je to Krist utemeljio i kako je Krist propovijedao i kako to naučava i Sveto Pismo i Crkva u svom redovitom učiteljstvu. Time zapravo postajemo prava Kristova Crkva i znak Božje ljubavi u ovome svijetu”, kaže vlč. Ocvirk.
“Uskraćivanje odrješenja ili odgoda odrješenja od grijeha je stanoviti lijek svakome onome koji ne može primiti neku milost koju Crkva daje. To je poziv na obraćenje, a ne upiranje prsta u grijeh ove žene ili bilo kojeg drugog vjernika. To je poziv na saniranje svoga stanja, odnosno ozdravljenje onoga što je bolesno, jer nas grijeh udaljava od Boga”, ističe vlč. Ocvirk i naglašava da svaki put kad činimo teški grijeh prekidamo zajedništvo s Bogom. “Tako da možemo reći da u raj ulaze oni koji su s Bogom povezani posvećujućom milosti, a ne oni koji po ljudskom sudu žive kao dobri ljudi. Vjerujem da je i ovaj poziv svećenika ovoj ženi bio poziv da obnovi ljubav prema Bogu, prihvati obraćenje i život po pravu i pravilu Crkve. Voljeti nekoga zapravo znači čuvati nečiju dušu. I ako se ovi zaručnici iskreno vole onda će učiniti sve da sačuvaju čisto srce i čistu dušu i da zajedno mogu doći spasenju. I kad Crkva nekad uskraćuje, odnosno odgađa neki sakramentalni čin onda to čini iz ljubavi kako bi se spasile te duše. Važno je da Crkva jasno propovijeda istinu o Isusu Kristu i da se drži načela koja proizlaze iz svetog Evanđelja. I ne može mijenjati ljestvicu vrednota jer bi se onda iznevjerila Kristu, više ne bi bila Kristova Crkva nego bi bila neka ljudska tvorevina”, zaključio je vlč. Ocvirk za hkm.hr.
Razgovarali su i s doktoricom teologije i profesoricom moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s. Anom Begić koja za HKM kaže kako objavljen članak naslovljen Župnik me krenuo ispitivati, gdje i s kim živim, poslao me s ‘zbogom’, već u naslovu nosi negativan prizvuk i kod čitatelja budi odbojan stav prema Crkvi i svećenicima. “Osim toga”, kaže izv. prof. dr. sc. Begić, “važno je naglasiti kako je za cjelovitu istinu uvijek potrebno saslušati obje strane. Budući da ne možemo čuti i drugu stranu, jer svećenika obvezuje ispovjedna tajna, i na taj se način nalazi u ‘podređenom’ položaju, možemo se samo osvrnuti na neke iznesene tvrdnje u spomenutom članku. Prije svega, u ovom članku se iznosi mišljenje samo jedne strane na što upućuje i vrlo sugestivan podnaslov koji se nalazi iznad glavnog naslova: uskraćivanje ispovijesti: u slučaju sa sjevera hrvatske svećenik uskratio sakrament zbog ‘života u grijehu’. Nadalje, ono što odmah upada u oči jest i činjenica da osoba koja izražava svoje žaljenje zbog uskrate odrješenja želi ostati anonimna, a s druge pak strane u članku se navode inicijali svećenika. Slobodni smo se zapitati zašto i što se zapravo htjelo postići? Već ova činjenica budi određene nedoumice.
S. Ana Begić kaže da s obzirom na tvrdnju da je anonimna osoba izišla sa suzama u očima nakon što joj je uskraćeno odrješenje jer živi u grijehu možemo odgovoriti samo načelno, jer ne znamo sve okolnosti toga događaja: “Kao prvo, moramo naglasiti da se za valjanost sakramenta ispovijedi traži nekoliko uvjeta:
- iskreno kajanje s odlukom ne griješiti više što podrazumijeva promjenu života,
- potom iskreno priznanje (ispovijedanje) grijeha,
- prihvaćanje zadovoljštine te izrečeno odrješenje od svećenika koji ima ovlast (jurisdikciju).
Anonimna osoba priznaje da ‘živi u grijehu’ te možemo pretpostaviti da u ovom slučaju nije bilo iskrenog kajanja, odnosno, želje za promjenom života. U takvim slučajevima nedostaje nešto bitno za valjanost sakramenta ispovijedi te svećenik ne može udijeliti odrješenje jer bi u tom slučaju izložio sam sakrament nevaljanosti. Uskrata odrješenja ne ovisi o svećeniku (njegovoj volji), nego pokornik ne ispunjava bitan uvjet za dobivanje odrješenja (iskreno kajanje) i tako zapravo sam sebi uskraćuje mogućnost dobivanja odrješenja.
U načelu se pretpostavlja da osoba koja pristupa sakramentu ispovijedi ima želju iskreno se pokajati za svoje grijehe i zatražiti odrješenje, ali zna se dogoditi da netko odbije promijeniti svoje grešno stanje. To se može dogoditi ukoliko netko živi u slobodnoj vezi s partnerom i ne želi se crkveno vjenčati iako za to ne postoje nikakve zapreke. Njegovo kajanje tada ne može biti iskreno jer ne može obećati da neće više griješiti. Svećenik u takvoj situaciji ima pravo zatražiti da prvo promijeni svoj grešni način života i tek potom može zatražiti odrješenje. Uskrata odrješenja može se dogoditi i ukoliko žena odbije izvaditi spiralu koju koristi kao način planiranja poroda”, tumači izv. prof. dr. sc. Begić.
Cijeli članak pročitajte klikom OVDJE.
