U prvim danima proljeća lagano smo kružili suncem obasjanim Štrigovčakom
Uspevši se od ceste koja spaja Štrigovu i Leskovec, stigli smo do prve kuće Grabrovnika. Da, mnogi se čude što Grabrovnik počinje na zapadnom obronku Štrigovčaka, a završava na sasvim drugom kraju fare – u Čestijancu. No tako je to.
U uzanom klancu pretekli smo postarijeg gospodina koji je zastao sa strane. U prikolici spojenoj na Standardov (Osijek) motokultivator uz brijeg je vozio granje. Mahnuli smo si, jer u štrigovskim brijegovima svi su dobre volje. No taj je susret trebalo ovjekovječiti!
-Evo vozim šibje gore na brijeg, na zemlju koju tu imam. Ja sam Ivan Fortner, ali me svi znaju kao Janka – upoznali smo gospodina.
-Dobro, a kaj vam je pokojni Fortner zvani Paprika, čuveni grobar štrigovske fare? – pitali smo ga, nalazeći se upravo pored kuće u kojoj je Paprika živio. Svi još pamte legendu, Paprika je išao sa svojim zaprežnim pogrebnim kolima gdje se nitko drugi nije usudio…
Svi pamte Papriku
–Antun, to jest Paprika, mi je bio stariji brat. I ja sam rođen ovdje, davne 1943. godine kad su na Štrigovčaku bili ukopani Mađari. Već sam navršio 81 godinu. Danas živim u Štrigovi, ali tu nasuprot rodne kuće u šumi imam voćnjak, njivu i vrt. Supruga Magdalena je doma orezala šibje pa sam ga dovezao – kazao nam je Ivan Fortner.
Pokazao nam je svoj skriveni rajski kutak, padinu okruženu šumama. No do nje je teško doći. Naime, cijeli se breg “vuče dol”.
-Oba pristupna puta, jedan iznad drugog, su na klizištu. Sve ide u grabu, čak su i velike jabuke otklizale. Donji je otišao prije desetak godina, a i gornji je sad teško prohodan. Stoga sam opet obnovio donji put, otkopao ga i navozio materijal tamo gdje ga je odsjeklo. Upravo tu negdje je granica između Grabrovnika i Štrigove – kaže.
U mladosti je bio zidar, a poslije je radio u drvnoj industriji u Ljutomeru. Uvijek se rado vraća na, mogli bismo to reći, Fortnerov breg.
-Lijepo je bilo ovdje odrastati. Krave smo pasli i jabuke brali. A ova klizišta, toga nekad nije bilo toliko. Vjerojatno smo i mi ljudi tome doprinijeli oranjem – kaže te dodaje kako je brat Stanko s Banfija također pokojni, brat Konrad je u domu u Ljutomeru, sestra Jelka je u Gibini… Ali gdje god bili, Fortnerov breg je uvijek u srcima.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3596
