Imate li dijete koje bi sve odmah i sad i nikako da nauči čekati? Iako objašnjavate da se strpi, ono nešto treba baš sada
Koristi priliku kada nešto radite ili s nekim razgovarate da baš u tom trenutku nešto treba?
Kada nešto poželi, svaki dan pita kada će to dobiti i u stanju je sve živo napraviti da do toga dođe? Po mogućnosti što prije.
Ima djece koja su užasno nestrpljiva i njihovim roditeljima nije lako s njima.
Trebaju li roditelji takve djece odustati od toga da uče djecu strpljenju ili ih treba prihvatiti takve?
Nerijetko sam svjedok situacija kada roditelj prekida razgovor da bi djetetu odgovorio. Umjesto da kaže djetetu, strpi se dok završim, roditelj primjerom pokazuje da će sve ostaviti zbog djeteta.
Neki roditelji žive u uvjerenju da će time slati poruku djetetu kako ga više vole ako to čine, a onda od djeteta očekuju da ono nauči biti strpljivo.
Ako primjerom pokazuješ jedno a riječima tražiš drugo, to zbunjuje dijete.
Za roditelja je važno da zna kakvo dijete želi i što sve treba dijete naučiti da bi ga pripremio za život.
Nije ni za očekivati da se rodi strpljivo dijete. Takvo je rijetkost. Djeca žive u sadašnjem trenutku i za njih ne postoji iskustvo „poslije“ već „sad i odmah“. Ako im roditelji od malih nogu daju sve „sad i odmah“ dijete dobije potvrdu toga i očekuje sve na brzaka.
Odrastanjem se to ne mijenja ako roditelji ne čine ništa po tom pitanju.
Istraživanja nam pokazuju da dijete više cijeni ono na što duže čeka. Kako mnogi roditelji ne znaju za to, a sami nisu imali kao djeca, žele kompenzirati svoje djetinjstvo time da vlastitu djecu zakidaju za čekanje misleći da će dijete to više cijeniti a zapravo je baš obrnuto.
Umjesto da uče djecu strpljenju i čekanju jer će tek rezultat toga biti zahvalnost i veća radost, oni im ispunjavaju instant želje i čude se zbog čega im ej dijete nezahvalno, nezadovoljno i nesretno ili pak odmah fokus prebaci na novu zanimaciju.
To vama je kao osip na koži koji svrbi. Što jače češkaš, to će jače svrbjeti. Poanta je ne češkati da što prije prođe.
Zato je važno da roditelji podučavaju svoju djecu vještini strpljenja i čekanja i da za to uzmu godine i godine jer ne ide preko noći. Ako počnete što ranije to će biti lakše, a ako pak je već dijete naveliko nestrpljivo onda će trebati dosta vremena.
Važno je i da sami kod sebe poradite na toj osobini jer dijete je neće svladati ako i vi niste ovladali njome.
Što možete činiti?
Smanjiti aktivnosti koje prakticirate kroz multitasking. Umjesto da radite nekoliko aktivnosti u isto vrijeme, radite jednu, ako baš morate dvije. Razvijte naviku rada „jedno po jedno“.
To povlači za sobom da kada vas dijete zove (a da nije nešto goruće) da kažete da ćete doći čim završite s ovime što radite, po principu „jedno po jedno“.
Mozak voli brojeve i brojanje pa možete uzeti neki veći broj i brojiti unatraške, kada primijetite da ste nestrpljivi. Jednako tako podučite dijete da sporo broji od 5 do 1 ili od 10 do 1, a ako je starije može i neki veći broj pa unatraške, što sporije.
Naročito ako čekate negdje u redu.
Jedna od tehnika umirivanja i vježbanja strpljenja je duboki udah i duboki izdah, s razmakom između. Mogu se brojati sekunde udaha, zadržaja i izdaha. Sporije disanje umiruje tijelo i miče stres tako da će se nestrpljenje smanjiti.
Isto to možete podučiti svoje dijete te uzeti minutu da se primirite, zajedno.
Kad god možete i imate priliku čekati i vježbati strpljenje, uzmite je i iskoristite. Ne tjerajte sebe na žurbu i ubrzanje već na usporavanje. U žurbi nema uživanja i tamo stanuje stres. U usporavanju stanuje mir i počinje uživanje u životu. Naši stari su to znali pa su zato i živjeli duže. Na nama je da učimo i vježbamo a i to da mladima pomognemo da se ne uništavaju te da više uživaju u životu.
