Često je u drugom planu na raznim nastupima, a njegov je doprinos zapravo izrazito vrijedan te daje dodatnu čar i 'mašnicu' koja diže koncerte na još višu razinu
Radi se o Patriku Zamudi, pijanistu iz Jurovca čije se ime stalno provlači programima različitih javnih priredaba.
Kao nastavnik klavira zaposlen je u Područnom odjelu Mursko Središće Umjetničke škole ‘Miroslav Magdalenić“ Čakovec, gdje je i započeo sa svojim glazbenim obrazovanjem. Nakon toga završio je srednju Glazbenu školu u Varaždinu u klasi prof. Predraga Šanteka, a fakultetsku pijanističku naobrazbu stekao je u Grazu. Osim klasičnoga glasovira, izrazito je zainteresiran i za jazz klavir te improvizaciju općenito.
Čak 10 godina vodio je Zbor mladih u Župi sv. Martina biskupa u Svetome Martinu na Muri. Međimurska publika nedavno ga je imala prilike gledati i slušati na božićnim koncertima sa štrigovskim Stridonnama, ali i s Pjevačkim zborom ‘Josip Štolcer Slavenski“ uz gošću Ivanu Galić u Murskome Središću.
Vlastiti jezik
– Drago mi je što imam prilike sudjelovati u tim lijepim glazbenim događanjima i surađivati s kvalitetnim sastavima. Sviram otkako znam za sebe: od onih prvih ‘napikavanja’ po nekakvoj igrački klavijaturi pa do ozbiljnijih angažmana. Crkveni zbor sam, primjerice, počeo voditi još u osnovnoj školi. Kod kuće sam imao dosta instrumenata: otac je također pohađao glazbenu školu za harmoniku, imali smo gitaru, dostupni su mi bili bubnjevi… Velika većina obitelji svira neki instrument.
Moj se put donekle ‘zacementirao’ kad su mi roditelji na preporuku prof. Branimira Magdalenića, koji je, izgleda, u meni prepoznao neki potencijal, kupili pijanino. U srednjoj školi počeo sam, uz klasiku, istraživati vlastiti glazbeni jezik. S istraživanjem se počinje zapravo kao dijete i tu se već može primijetiti naznaka prvih glazbenih improvizacija, iako su u početku nezrele.
Nešto slično radim sa svojim učenicima: uz literaturu i klasičnu glazbu radimo i improvizacije. Mnogi će pitati, ‘Kako djeca mogu improvizirati?’, no to funkcionira slično kao bilo koja dječja igra. Baš kao što se djetetu daju bojice i flomasteri pa nek’ se igra, slično je i s instrumentom, objašnjava Patrik, dodajući da su djeca neiskvarena, nemaju predrasuda ni zapreka i nisu prekritična prema sebi. To je, kaže, u krajnjoj liniji ideal i odraslim muzičarima.
Glazba kao terapija
-Da bi se u pijanizmu i u klasičnim krugovima općenito došlo do nekih dvorana i suradnji s poznatim orkestrima, potrebno je hodati nekim utabanim putovima, smatra Zamuda. Radi se, dakako, o natjecanjima.
– Na natjecanjima se prije stotinu godina nije svirala literatura, već se prvenstveno improviziralo, bilo je važno koliko magije možeš publici pružiti na licu mjesta. Za sebe sam odabrao vlastiti, neutabani put: nisam klasični pijanist koji ide po natjecanjima i traži svoje mjesto pod suncem na taj način, no svatko bira svoj način i nijedan nije bolji ili lošiji od drugoga.
U Grazu sam imao sreće i naletio na profesora Manfreda Tauscha koji se bavi improvizacijom, s tim da je i vrhunski interpretator, objašnjava 28-godišnji Patrik, koji i dalje razvija vlastiti glazbeni jezik, što je u zadnje vrijeme pomalo izazovno. Kako mu, naime, ne bi bilo previše dosadno uvijek se pobrinu njegovi klinci, dvoipolgodišnja Marla i jednogodišnji Oskar, no sa u svim izazovima uživa podršku supruge Sare i ostatka obitelji.
– Glazba je moja terapija, nema mi ljepšega nego dok mi u glavi ‘zaiskri’ neka ideja. To ne znači da ne slušam i druge izvođače: osim klasike, tu su svakako jazz, ali i drugi tipovi glazbe. Naravno da volim istraživati klavirsku glazbu: uostalom, i sina sam nazvao po velikom virtuozu Oscaru Petersonu.
Smatram da bi svatko trebao svirati neki instrument, jer si u direktnom doticaju s frekvencijama, odnosno vibracijama… Slušamo svi glazbu i koristimo je, no taj izravni kontakt s instrumentom, čak i ako ne znate svirati već držite jedan to, to je nešto što bih svima preporučio, za kraj poručuje Patrik. Na njegovu preporuku mogli bismo isprobati taj recept.
