Bijele, smrznute ruže na obločecima…
– Ujutro bi obično sjedili u toploj kuhinji uz zidanu veliku peć, prepirali se i izmišljali što bi poslije mogli raditi. Izmišljali bi si cone, nadimke. Meni su dali nadimak Melja. Sestrične su bile Cukurica i Repa, prisjetila se naša sugovornica..
Rođenu Zagrepčanku međimurskih korijena, danas Preložanku Mariju Vuk naraštaji međimurskih gimnazijalaca pamte kao jednu od učenicima najpristupačnijih i struci najposvećenijih nastavnica.
Punih 35 godina profesorica Vuk provela je predajući geografiju u čakovečkoj Gimnaziji Josipa Slavenskog, a uspješnu karijeru završila je sa statusom profesorice mentorice.
– Željela sam biti profesor kakve sam ja sama htjela imati kad sam bila u srednjoj školi, kazala je jednom ranijom prilikom za naš tjednik. Profesorica Vuk se međutim i u mirovini posvetila svojem životnom pozivu – geografiji te uz ostalo desetljećima prati i klimatska zbivanja u Međimurju. No, njeguje još jednu strast. Godine 2017. godine objavila je knjigu “Lončeki – dječje igre između dva svjetska rata” u kojoj je zabilježila sjećanja na djetinjstvo svoje majke Đurđice Kolonić iz Donjeg Hrašćana.
Premda je kao dijete živjela u Zagrebu, Marija Vuk školske je praznike provodila u Međimurju. Za naš se tjednik ovih dana rado prisjetila slika iz tih dana – idiličnih zimskih praznika na sjeveru Hrvatske.
Tim više jer joj, kaže, smetaju, današnje kataklizmičke prognoze i dizanja panike u medijima čim temperatura zraka padne malo ispod nule. Stariji znaju, zime s temperaturama od minus 10 pa i niže od minus 20 Celzijevih stupnjeva nekad su bile uobičajene..
Primjerice, godine 1985. najniža izmjerena temperatura u Međimurju bila je minus 26,7, a 1987. godine minus 26.
– Mi, koji smo odrastali pedesetih, šezdesetih godina prošlog stoljeća, s radošću se sjećamo zimskih praznika. Oni su trajali od 15. do 31. siječnja, kada je bilo najviše snijega i najhladnije. Kako smo živjeli u Zagrebu, roditelji bi nas svako ferje poslali staroj mami i starom japi na selo, u Sveti Juraj u Trnju. U stari kofer stavili bi nešto odjeće, par štruca bijelog kruha i salamu.
– Oko vrata objesili bi mi vrećicu s nešto dinara kao pomoć starima. Vozili smo se oko četiri sata u parnjači sa drvenim klupama i sretno stizali na željezničku stanicu. Tu su nas dočekali stari japa sa kolima, natovarili nas i dovezli doma gdje su nas stara mama čekali sa toplom šulenkom, odnosno mlijekom s krpicama.
Dane smo provodili igrajući se s djecom iz sela koja su jedva čekala da dođemo. Bilo nas je dvanaestak spremnih za igranje. Najhrabriji dječak bio bi vođa svih nepodopština koje smo izvodili.
Stovice
– Ujutro bi obično sjedili u toploj kuhinji uz zidanu veliku peć, prepirali se i izmišljali što bi poslije mogli raditi. Izmišljali bi si cone, nadimke. Meni su dali nadimak Melja. Sestrične su bile Cukurica i Repa! I svaka je dobila dečka! Mene je dopao Ivek šnajderov. Cijelo ferje bilo je zadirkivanja „ Ivek i Marica, to je lepi por, zutra je nedjelja idu pred oltor!“.
– Kada nije bilo ideja, stric bi nas vozao na sanjkama koje je tata napravio i bile su jedine u selu. Naravno da nas se natovarilo nekoliko, a on bi nas prevrtao uz naše vrištanje i smijeh i grudanje. Najčešće smo odlazili u polje koje je bilo prekriveno smrznutim snijegom, a u polju stršale su stovice. Seljaci bi ostavili kukuruzovinu u obliku indijanskih šatora gdje su se zimi skrivali zečevi, fazani i druga pernata divljač. Nas ekipa hrabrih rasporedila se uokolo, a najhrabriji bi se ugurao u stavicu i pokušao nešto uloviti. Naravno, uglavnom bezuspješno. Ali zadirkivanju i smijehu nije bilo kraja.
Sličuhe
– Kako su u to vrijeme sve grabe i niži dijelovi polja bili puni vode od jesenskih kiša, sada su bili smrznuti nekada i podebljim ledom. Jedan od dječaka donio bi sjekiru i isjekao veći komad leda, napravio rupu i utaknuo štap. Jednom nogom stali bi držeći se za štap, a drugom se odguravali i jurili smrznutim grabama. Jedini je problem bio što je led mjestimično bio i tanji, čulo se kako pucketa i ponekad smo propadali i smočili se. Otrčali bi doma gdje smo si presvukli čarape, a stara mama bi ih zajedno sa cipelama objesili iznad peči da se posuše.
Netko od nas, gradske dječurlije donio je klizaljke, sličuhe. Seoski kovač napravio bi par sličnih komada za ostale dječake. To nije bilo za djevojčice. A oni bi se pravili važni, jurili ledom, padali, vrištali, ponekad uz jauk od bolnog pada.
– Kada je pala noć, stari su japa u sobi zapalili vatru u bačvi napunjenoj piljevinom kako bi spavali u toploj sobi. Ujutro, kada bi se probudili, u sobi je već bilo hladno. A na obločecima bijele smrznute ruže… Predivno, ispričala nam je u dahu Marija Vuk, uz poruku – uživajte u zdravoj (hladnoj) zimi.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3588
