Eva Nahir prva je Židovka koja je odlučila poslušati predsjednika Ivu Josipovića i tražiti povrat obiteljske imovine. Za tri tjedna iz Izraela stiže u Čakovec kako bi zatražila povrat lokala u kojemu je njezin otac imao trgovinu, a u kojemu se sada nalazi Zagrebačka banka.
– Slušala sam predsjednika Josipovića ovdje kod nas u Knessetu i odlučila sam ga poslušati. Nemam ništa protiv toga da Zagrebačka banka i dalje koristi taj prostor, ali neka plaća najamninu, koju bih dala svojoj kćeri, koja živi u SAD-u, kako bi mogla jednom godišnje doći na divno Jadransko more – kaže nam Eva Nahir (93), koja živi u kibucu Shaar Haamaqim (Vrata dviju dolina) i u čijoj sobi na zidu visi fotografija nje i njezina oca pred dućanom u Čakovcu snimljena kad je Eva imala samo šest godina.
Partizanka u Srbiji
– Moja majka i otac doselili su se nakon vjenčanja 1905. iz mađarske Velike Kanjiže u Čakovec, gdje su otvorili prvu prodavaonicu pomodne robe za odijevanje žena i muškaraca. Govorili su mađarski i njemački, imala sam dvije starije sestre, a ja sam rođena 1918.
Bili smo vrlo imućni, imali smo poslugu, a na fotografiji možete vidjeti prodavača i prodavačicu. Majka je bila duša dućana, obljubljena i obrazovana žena, knjigovotkinja po struci – kaže nam Eva Nahir.
Tijekom 2. svjetskog rata otišla je živjeti u Srbiju, a majka i otac ostali su u Čakovcu, u koji su Mađari, kako se prisjeća, ušli 1941., ali je obiteljska trgovina radila do 1943.
– Bila sam u vezi s roditeljima, koji su mi redovito slali pomoć. No, odjednom je pomoć prestala stizati, a gospođa kojoj je moj otac uzdržavao sina u Čakovcu, rekla mi je da su moje roditelje, zajedno sa svim Židovima, odveli prvo u Veliku Kanjižu, a potom u Auschwitz, gdje su ih umorili u plinskoj komori jer su navršili 50 godina.
I to je bio kraj. Ja sam bila u partizanima, a poslije rata dobila sam stan svojih roditelja, koji je bio iznad dućana – prisjeća se Eva Nahir detalja iz svoga života, koji je bio toliko buran da je poznatog književnika Danila Kiša inspirirao da snimi film.
Eva Nahir iznimna je žena. Preživjela je pakao Golog otoka u vrijeme Informbiroa, nakon čega je emigrirala u Izrael. Na robiji je završila zbog fatalne životne ljubavi prema svome prvome mužu Radoslavu Paniću, kojega i dandanas voli jednakim žarom kao i prije sedamdesetak godina.
Drama njezina života započela je 16. listopada 1951. kada se njezin muž Radoslav Panić ubio u istražnom zatvoru u Beogradu nakon što ga je Udba uhitila i lažno optužila da je informbiroovac.
– Mene su uhitili 17. listopada 1951., a puštena sam 29. studenog 1953., poslije 26 mjeseci Golog otoka. Istražitelj me pozvao i rekao da prvim transportom idem kući, a ja sam mu odgovorila: – Druže isljedniče, ja i ne znam zbog čega sam došla ovamo. Nisam se ni otpravila, ni popravila, ni napravila – kazuje Eva Nahir, koja ni dandanas ne razumije kako su ih, kao osvjedočene partizane i komuniste, mogli optužiti kao informbiroovce.
O smrti supruga Rade nije smjela govoriti naglas, ali je pod svaku cijenu htjela dokazati da je stradao nevin. Znanica Veda Pečar predložila joj je da sastave telegram i pošalju ga na kongres Saveza boraca, koji se upravo održavao u Sarajevu, jer se tamo čitaju pozdravni telegrami pred svima pa će ljudi biti šokirani.
– Sastavila je telegram u kojem je stajalo da ja, Eva Panić, borac iz 1942., pitam zašto je moj muž morao umrijeti u zatvoru kad nikad nismo bili ništa krivi. On se objesio, a ja sam bila na Golom otoku. Želim vidjeti njegov predmet jer tvrdim da je umro ni kriv ni dužan.
Istina pod svaku cijenu
Poslale smo ga, pročitali su ga pred svima i kad je završio kongres nazvala me Saša Javorina, predsjednica Saveza boraca Jugoslavije, i rekla mi da sam poludjela. Kazala sam joj da samo želim vidjeti predmet svoga muža.
Onda su me pozvali u Centralni komitet, gdje je sekretar bio Vojin Lukić, koji je bio ministar unutarnjih poslova Srbije kad je moj muž bio u Ministarstvu unutarnjih poslova kao instruktor konjičkih sportova i instruktor konjičke policije.
– Panićka, vi ste potpuno poludjeli – rekao mi je. – Ne, ja hoću vidjeti Radin predmet – rekla sam, a on je nazvao ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Ćeću Stefanovića i rekao mu: – Ćećo, Panićka je ovdje i hoće vidjeti predmet. I pokazali su mi ga! Iz njega se vidi da je moj muž umro nevin, da ga je pukovnik Udbe Nikitović provocirao i budući da nije htio surađivati i potkazivati, Panić se trećeg dana objesio.
Rekla sam: – Vidite, Vojkane, ja sam sad to vidjela. Na Golom otoku sam tvrdila da ne znam zašto sam tamo jer nikad nismo bili staljinisti. Idem sad na Terazije i vikat ću da je Panić umro nevin! – Nećete vi ništa vikati, Eva, jer vi idete u Izrael – rekao mi je on jer mi je kći već bila u Izraelu.
Ali, kako ću u Izrael, kad sam posljednja sirotinja, jer su mi uzeli i stan i namještaj. Rekao mi je da će oni sve platiti, samo da odem. I za šest tjedana već sam bila vani – kazuje nam Eva Nahir o svemu kao da se jučer dogodilo.
Slaže se i s Arapima
Kad se snimao film o njoj, prije nekoliko godina, bila je i na Golom otoku. – Ribar koji nas je vozio rekao je da je već vozio dvojicu bivših zatvorenika od kojih je jedan dobio srčani napad, a drugi se onesvijestio. Rekla sam mu: – Ja se neću onesvijestiti niti dobiti srčani napad. Možda ni zaplakati neću. Bilo je što je bilo, Radu iz groba podići ne mogu! – kaže Eva.
Svog je Radu pokopala na groblju u njegovoj rodnoj Kruševici u Srbiji, ali je prvo trebala identificirati njegovo tijelo jer je na vojnom groblju u Zemunu bio pokopan pod brojem.
– Dobila sam dozvolu da ga iskopam s vojnog groblja. Prepoznala sam mu zube jer i kći Tijana ima isti raspored zuba. Sišla sam u grob da pogledam čeljust, a moja svekrva, koja je sa svekrom stajala iznad groba, vikala je: – Od čega si ti stvorena, Evo, od čelika ili od kamena? Stavili smo ga u sanduk i pokrili bijelim pokrivačem i crvenim tepihom te odnijeli u Kruševicu – sjeća se Eva Nahir.
– Ja sam socijalist bila i ostala i ne bih tek tako došla u Izrael, kapitalističku zemlju. Ovaj su kibuc osnovali Jugoslaveni i u njemu sam imala svoje prijatelje. Kad sam došla s Golog otoka, pisala sam im da nemam gdje živjeti. Odgovorili su mi da sam kao rođena za njih. Kibuc je za mene bio san jer i sekretar i fizički radnik imaju isto. I stanove i isti prihod. I kad je Gorbačov bio ovdje, rekao je da prvi put vidi ono što je sanjao.
Sekretar je bio biran na tri godine i nije imao privilegija, nego samo više zaduženja. I bila je rotacija – kazije Eva Nahir prisjećajući se odlične organizacije u doba kada je “sve bilo kolektivno i svima je bilo jednako” premda sada u Izraelu kibuci nestaju, a rijetki su i ljudi poput Eve Nahir koji se zalažu za zajedništvo i razumijevanje Židova i Arapa.
Naime, nedugo nakon što se smjestila u kibuc, osedlala je konja i jurnula u brda, prema arapskim selima. – Dođem u selo i lupam na vrata. Otvore i kažu: “Uđi i sjedni”. Oni svi sjede na podu ispred zdjele s mlijekom i trgaju pogaču. “Jesi li Židovka”, pitaju me. “Jesam”, odgovorim. “S obje strane?”, pitaju i odgovorim da jesam. “Pa, ti tako sjediš s nama?”, čudili su se, a ja sam im odgovorila da sam tako sjedila i kod svog prvog muža na selu i da smo tako živjeli. “Pa, tko si ti?”, pitali su me. “Ja sam žena Moshea Nahira i ovdje sam nekoliko mjeseci”, prisjeća se ona i dodaje kako su ga Arapi cijenili jer, osim što je bio jedan od osnivača toga kibuca, sve je dijelio s njima.
– Dva tjedna nakon mog posjeta dođe stari Arapin kod moga Moshe i kaže da mu je kći bolesna, a žena je ne zna odvesti liječniku. Pita ga mogu li ja ići s njom. Naravno da sam mogla i vodila sam je k liječniku.
A nakon toga je jedna njezina rođakinja došla uspaničena u pet ujutro vičući: “Moj je brat pao s kreveta i umro!” Kažem Moshi da osedla konja i da idem vidjeti što je. Mali je, stvarno, ležao na podu bez svijesti. Čujem kako mu srce lupa, opalim mu dva jaka šamara te je zaplakao. Kad, poslije 15 godina, na nekoj svadbi, priđe mi mladić i kaže: “Zdravo, majko!” Pitam ga tko je on, a on kaže da je onaj kojemu sam udarila ona dva šamara – priča sa smijehom Eva Nahir i dodaje da oni, eto, tako žive s Arapima.
Ponovno u Kruševici
Njezin drugi muž Moshe završio je agronomiju u Amsterdamu i bio je cijenjen u svome kraju jer su zemlju za kibuc doslovce otimali od kamenja, zmija i škorpiona. – Svome mužu Moshi Nahiru rekla sam da sam voljela jednog čovjeka i da ću sve za njega učiniti.
Moj je Moshe bio moj najbolji prijatelj, koji je išao sa mnom k svekrvi u Srbiju, koja ga je zagrlila i rekla: “Kad si tako dobar mojoj unuci i ovoj mučenici…”. I stvorili smo dobru obitelj. Danas nas je 22, a ja sam njihova baka, ali svi moraju poštovati da njihova baka ima jednoga sveca, a to je Radoslav Panić – ispričala nam je svoju neobičnu životnu priču Eva Nahir.
– Moshe nije bio čovjek, bio je anđeo. Ja sam mu podigla sina iz prvog braka, čija je majka umrla, a on je njemu bila najveća briga. Govorila sam mu da se nikad ponovno ne bih udala, nikad! Ali, kako mi je rekao da mu je potrebna pomoć, udala sam se za njega. Kad je umro, kako se kod Židova žali 30 dana, ja sam 31. otputovala
Kamo je, vrag, otputovala, svi pitaju! Ja sam došla reći u Kruševicu: “Rade, moj anđeo je otišao, sad sam opet sama” – ispričala nam je Eva Nahir, koja će sa svojim odvjetnicima uskoro u Čakovcu pregovarati o povratu imovine svojih roditelja.
