ANDRIJANA KOS LAJTMAN Profesorica, znanstvenica i pjesnikinja koja plijeni pažnju struke

Iza nje je zapažen znanstveni rad, pjesničke zbirke su joj ovjenčane nagradama, studentima otkriva nove svjetove književnosti, a svaki novi izazov rješava s iznimnom predanošću

Izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ostvarila je zapažen znanstveni rad, njezine su pjesničke zbirke ovjenčane nagradama, a za posljednju je bila i među finalistima nagrade “Ivan Goran Kovačić”.

Svojim studentima otkriva nove svjetove književnosti, a svaki novi izazov rješava s iznimnom predanošću. Ona je dr. sc. Andrijana Kos Lajtman s preloškom adresom koja je oduvijek znala da će književnost biti njezin put.

Zato nakon završenog obrazovanja u Gimnaziji Josipa Slavenskog nije dugo promišljala o odabiru studija.

– Bio je to put koji me najviše privlačio i ono što sam najviše voljela raditi – čitati, i misliti o pročitanom. U tom trenutku nisam razmišljala čak ni o tome što točno znači biti profesor Hrvatskoga jezika i diplomirani komparatist, što se točno time radi i kako to izgleda. Privlačnost književnosti bila je jednostavno takva da o pragmatičnim aspektima nisam puno razmišljala, bili su mi nebitni u odabiru studija – govori nam dr. sc. Kos Lajtman.

Sudar realnosti

No kao i mnogi kroatisti, vrlo se brzo nakon studija suočila s realnošću i shvatila da je možda ipak trebala razmišljati o tome što će biti nakon studija.

– Bilo je tu i okolnosti koje pomalo frustriraju. Recimo, činjenica da bez obzira na to što si završio studij s prosjekom ocjena 4,9 i što su te mnogi profesori prepoznali kao nekoga tko bi mogao i trebao ostati u znanstvenom sustavu, za to u tom trenutku nije bilo praktične mogućnosti (primanje znanstvenih novaka tada, 2000/2001. g, bilo je minimalno, gotovo nepostojeće). Još je veći šok uslijedio prilikom potrage za radnim mjestom profesora Hrvatskoga jezika u srednjoj školi – gotovo sva mjesta bila su popunjena, tržište rada bilo je već tada zasićeno, ocjene sa studija nitko nije gledao – iskrena je.

Sasvim slučajno došla je do radnog mjesta u jednoj manjoj školi gdje su tražili brzinsku zamjenu nakon jednoga nesretnoga slučaja, a kako sama kaže, bilo je to, gledajući s odmakom, najnevinije i najteže razdoblje u njenu profesionalnom životu, a trajalo je sedam godina.

Iako su joj radni dani u školi bili dupkom ispunjeni, upisala je poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

– Znala sam da je to put koji me zove, tako sam tada osjećala, iako nisam imala ni približnu viziju kako će se on dalje odvijati – ističe.

Posao na Učiteljskom fakultetu

Ispite na doktorskom studiju polagala je s lakoćom, a u trenutku kada joj je ostalo još samo pisanje i obrana doktorskoga rada, naišla je na natječaj prof. Hranjeca na čakovečkom odsjeku Učiteljskoga fakulteta – profesor je tražio znanstvenog novaka na svom projektu financiranom od Ministarstva znanosti koji se bavio interferencijom dječje i usmene književnosti.

– Iako se dječjom književnosti do tada nisam pomnije bavila, činila mi se to prilika koju ne treba propustiti, da uđem u nešto novo, da si otvorim vrata za znanstveno bavljenje književnošću. Paralelno sam radila i na svojoj doktorskoj disertaciji koja se također bavila specifičnom problematikom vezanom za dječju književnost, a to je problematika autobiografizma u prozi za djecu – govori nam.

Nakon što je profesor Hranjec otišao u mirovinu, a ona stekla znanstveno-nastavno zvanje docenta, 2012. godine, preuzela je nositeljstvo svih književnih kolegija na Odsjeku u Čakovcu. Na nekim od njih pomažu joj i vanjski suradnici.

Danas se njezin posao sastoji od držanja nastave studentima, konzultacija, mentoriranja, znanstvenog rada, recenziranja tuđih znanstvenih radova ili knjiga, organizacije stručnih i znanstvenih skupova te sudjelovanja u radu uredništva znanstvenog časopisa “Libri&liberi”.

Osim toga, godinama je već članica županijske komisije za LiDraNo u srednjim školama, nekoliko godina bila je članica komisije za dodjelu nagrade “Mato Lovrak” (nagrada za najbolji dječji roman), a unatrag dvije godine na Učiteljskom fakultetu organizira i vodi književnu tribinu KAČ.

Nagrađene pjesničke zbirke

Uza sve to, dr. sc. Kos Lajtman i sama piše. I to ne samo znanstvene članke i knjige poput Autobiografski diskurs djetinjstva i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze, nego i književnosti. Naime, autorica je zbirki poezije Jutarnji laureat, Lunule i Teleidoskop. Za pjesničku zbirku Lunule nagrađena je nagradom “Dobriša Cesarić”, a zbog svoje posljednje zbirke Teleidoskop bila je među finalistima nagrade “Ivan Goran Kovačić”.

Zbog svega što radi, njeni dani nikada nisu jednaki i upravo je to ono što najviše voli kod svoga posla.

– Slobodu pisanja o čemu želim, uranjanja u teme koje me zanimaju. Osjećaj stvaranja. Rad s mladim ljudima koji je, prije svega – dijalog o književnosti, a onda, posredno, i o životu samom. Mogućnost da nekome (studentima, kolegama, čitateljima) ukazujem na umjetničke i kulturne vrhunce koji su, možda, ono najvrjednije što kao civilizacija imamo. Mogućnost da se odmaknem od života kao čiste svrhovitosti – govori nam.

Prepreke su tu da se savladaju

Ipak, i u njenom je poslu bilo izazova. Jedan od najvećih koji pamti bila je organizacija međunarodne znanstvene konferencije Stoljeće “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić koju je organizirala Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti, uz suorganizatore.

– Pripreme za nju trajale su gotovo dvije godine. Kao predsjednica organizacijskoga odbora Konferencije trebala sam se nositi s nizom zahtjevnih situacija, počevši od praktičnih i financijskih, do znanstvenih. Na Konferenciji je sudjelovalo 160-ak znanstvenika iz 15-ak zemalja svijeta. Zbornik radova sa znanstvene konferencije koji će objediniti 70-ak znanstvenih radova (oko 900 stranica) priređenih po svim uzusima akademskoga objavljivanja upravo je pred tiskom, rad na toj publikaciji trajao je više od dvije godine, a podrazumijevao je niz izazova – od osiguranja striktne recenzentske procedure, do iznalaženja financijskih sredstava za njegovo tiskanje – prisjeća se.

I upravo su je financije najviše razočarale. Naime, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koja je bila i jedan od suorganizatora Konferencije, odbila je dati bilo kakvu financijsku pripomoć tiskanju.

– Takav postupak ne samo da je nelogičan, nego je znanstveno i stručno nedopustiv, osobito u svjetlu činjenice da je Ivana Brlić-Mažuranić bila prva žena članica te institucije (tadašnje JAZU). Bio je to trenutak velikoga obeshrabrenja i nevjerice, ali i spoznaje da je o takvim nepravdama potrebno javno govoriti. Srećom, uspjeli smo vlastitim snagama iznaći sredstva koja su nedostajala – rekla je.

Likom i djelom Ivane Brlić-Mažuranić bavi se i sama, a pritom je otkrila i dotada njezin nepoznati rukopis, što je, uz nekolicinu drugih, jedna od stvari na koju je najviše ponosna u svojoj karijeri.

– Ponosna sam i na mentoriranje doktorske disertacije o utjecaju popularne kulture na suvremenu dječju književnost koja je uspješno obranjena u svibnju prošle godine na Filozofskom fakultetu. Na kulturne tribine koje vodim – na prilici da ugošćujem divne goste iz svijeta umjetnosti i znanosti, kao i na prilici da na tim tribinama vidim zadovoljna lica svojih studenata. Na svaki dobar diplomski ili seminarski rad, kao i bilo koji poticajan razgovor sa studentima na redovnoj, običnoj nastavi.

U svemu tome motiviraju je toplina, nesebičnost, sunčan dan, njezin mali maltezer Amalko, ljudi do kojih joj je stalo, kao i, općenito, oni s kojima može razgovarati, dijeliti poglede i ideje, bez obzira na to koliko se dugo znaju ili koliko su prostorno udaljeni.

Svime time, kao i putovanjima i boravcima u prirodi, puni baterije za nove znanstvene izazove i planove.

– Prije svega, priželjkujem si uspješno dovršenje započete znanstvene knjige o odnosu teme smrti i jezika kojim se ona izražava u suvremenom pjesništvu. Također, izlazak pjesničke zbirke Stepenice za Stojanku K. koji je predviđen za rujan ove godine, kao i dovršenje novog pjesničkog rukopisa koji je u nastanku – zaključuje dr. sc. Adrijana Kos Lajtman.