Danas je ispiranje zlata turistička atrakcija, a nekada je bio način na koji su preživljavali ljudu ovog kraja
– Kad sam navršio 15 godina, počeo sam se baviti zlatom. Nisam bio jedini. Tu u Vidovcu bilo je 100 čamaca s 200 ljudi koji su se bavili ispiranjem zlata. Išlo se na Dravu i Muru, tamo kod današnjeg Svetog Martina na Muri, gore do Slovenije, pa sve dolje do Pitomače. Tad još nisu bile zagrađene obale ni na Muri ni na Dravi.
Voda je trgala obalu, rušila i otraga izbacivala šljunak, a u šljunku smo tražili zlato – kaže nam 95-godišnji Matija Horvat iz Donjeg Vidovca, najstariji živući ispirač zlata u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Europi. Teško je to točno utvrditi jer nema službene evidencije. Najlakše bi išlo po onom: ako ima netko stariji, neka se javi! Za Matiju u Donjem Vidovcu svi znaju: – Japicu zlatara iščete? Evo tam vam je, sedi pod strehom – kaže nam mještanka tog sela u Donjem Međimurju.
“Dlakasta” daska od topole
Djed Matija, unatoč poznim godinama, sigurnim glasom obrazlaže potupak ispiranja zlata, a još uvijek čuva i vagu, posudu s pijeskom u kojem svjetluca zlatna prašina, a čuva i grumen koji mu služi za demonstraciju. Zlato je kemijski element s rednim brojem 79, plemenit je metal žute boje koji se u prirodi nalazi u obliku zrnaca, ljuštica ili žila u kamenju. Na cijeni je već tisućama godina.
Područje uz rijeke Muru i Dravu nekad je bilo na glasu kao pogodno za ispiranje sitnih zrnaca, nedovoljno da se krene u masovnu proizvodnju, ali dovoljno da se nešto zaradi kao dodatna djelatnost, a ljudi su se time uglavnom bavili uz poljoprivredu. Zlato se u Međimurju ispiralo još za grofova Zrinskih. Carica Marija Terezija 1776. godine ispiračima zlata iz Donjeg Vidovca izdala i posebnu povelju koju je primio nositelj zlatarskog ceha Bolta Embriuš.
Tom poveljom ispirači su dobili pravo za rad na Dravi, Savi i Muri, s time da mogu koristiti obalu u širini od tri metra. Bila je to neka vrsta koncesije iz 18. stoljeća. Do početka Drugog svjetskog rata samo na Dravi plovilo je 129 čamaca s 240 zlatara.
– Dolazili su tu stručnjaci iz Engleske i Amerike da otvore rudaču, ali nije išlo. Bušili su od Maribora do Pitomače na tri metra dubine i tražili zlato. Našli su ga tu u Vidovcu. Bušili su, vadili šljunak i provjeravali ima li kapaciteta za masovnu proizvodnju. Našlo se šljunka s mrvicama zlata, ali nedovoljno za otvaranje rudače – kaže priča nam Matija Horvat. Sam postupak ispiranja nije zahtjevan. Tu je veću ulogu imala sreća.
– Zagrabilo bi se lopatom metanjkom šljunak i ispiralo ga se na vodi. Zlato je teška kovina, jedna litra ima 18 kilograma, pa je ostajalo na lopati. Prebrojili smo, pa ako je bilo barem 25 grama nastavili smo dalje jer to znači da se isplati. Imali smo od pribora i dasku od jegnjega (crne topole, op. a.), koja se pilila ukoso pa je bila onako ‘dlakasta’. Na nju smo bacali šljunak i polijevali ga posudom žajtarom.
Zlato se zadržavalo u tim dlakama na dasci. Zatim bi se opralo i u zdjelici bismo dobili zrnca. Potom se dodavala živa, koja bi zlato pokupila, a grumen se na kraju stavljao na ciglu oko koje je bila žeravica. Živa je otjecala, a ostajalo je zlato od 24 karata. Boljega zlata na svijetu nije bilo! – tvrdi Matija Horvat. Prema jednoj tablici iz 1905. godine objavljenoj u rudarskom časopisu u Budimpešti, od 1884. do 1902. otkupljivano je u prosjeku 11 kilograma zlata godišnje, i to vrlo visoke čistoće od oko 93 posto, što je više od 22 karata. Posao je bio težak jer se radilo u hladnoj vodi, a tragači za zlatom često su bili bosonogi.
Ima tu i “budalina zlata”
Matija je vrlo mlad počeo ovaj posao raditi za gazdu. Radilo se u paru. Sjeli bi u drveni čamac (čon) i otisnuli bi se u potragu za dobrom lokacijom. Sezona je trajala od ranog proljeća do kasne jeseni. Zarada se dijelila tako da je tri četvrtine išlo gazdi, a četvrtina njemu. S osamnaest godina kupio je svoj alat i okušao sreću. Najdulje, oko 40 godina, ispirao je u partnerstvu s Dragutinom Horvatom.
Nisu se obogatili, ali dalo se, kaže, zaraditi za normalan život. Jednom je pronašao 15 grama zlata, a za taj novac morao bi šest dana nadničariti na polju. Prema nekim istraživanjima, veličina ljuskica kreće se od 0,3 do 0,8 milimetara, a prosječno se u toni nanosa moglo naći 0,0015 posto zlata.
Trebalo je paziti i na to da se zlato ne zamijeni za pirit, mineral zlatnožute boje koji neki nazivaju i “budalino zlato”. Ispiralo se tamo zlato i nakon Drugog svjetskog rata, kad su se mještani okrenuli poljoprivredi i industriji. Danas je to tek turistička atrakcija. Rijeka Drava više ne donosi alpsko stijenje sa zlatnim prahom. Izgradnja hidroelektrana primijenila je krajolik, rijeke su “ukroćene” i više ne trgaju obale.
