– Vaša pitanja su mi jako zanimljiva pa sam se raspričao. Isprike onome tko će to čitati i hvala još jednom ‘kaj’ ste se mene sjetili. Znam da nisam još ništa posebno napravio i zato nemam ‘kaj’ drugo nego iskreno odgovoriti na pitanja onako kako stvari stoje. A za dalje ćemo vidjeti kako bude… – rekao je u uvodu našeg razgovora Igor Šegović(34) jedan je od onih liječnika kojeg bi svaki pacijent poželio za sebe ili svoje dijete.
Ovaj doktor medicine, specijalist pedijatrije, subspecijalist dječje gastroenterologije, hepatologije i prehrane te autor brojnih stručnih i znanstvenih radova je vedre naravi, elokventan, prpošan i za cijelo vrijeme razgovora nasmijan pa je čak udovoljio svakoj našoj želji pri fotografiranju. Dokaz kako mu je mjesto među djecom potkrijepio je svojom nazočnošću u srijedu na vrtičkoj olimpijadi u Čakovcu.
– Rođen sam u Čakovcu u najljepšem mjesecu u godini, u mjesecu svibnju 1982. Do svoje 18. godine živio sam u Macincu s roditeljima i mlađim bratom Sašom. Otac Marjan iz Macinca po struci stolar, majka Jadranka iz Daruvara po struci upravni referent. Nakon završene Osnovne škole upisao sam Gimnaziju ‘Josipa Slavenskog u Čakovcu, razrednica prof. Marija Borko s kojom se i sada rado čujem.
Sljedećih 6 godina provodim na Medicinskom fakultetu u Zagrebu što završavam u roku te se 2006. vraćam u Čakovec gdje godinu dana stažiram u bolnici. Potom se zapošljavam na Hitnoj medicinskoj pomoći u Čakovcu da bi nakon nešto manje od godinu dana rada postao specijalizant pedijatrije ŽB Čakovec. Sljedeće 4 godine opet provodim u Zagrebu, najviše u Klinici za dječje bolesti Zagreb – popularno zvanoj Klaićeva te ostalim klinikama.
Kao specijalist pedijatrije vraćam se u Čakovec gdje konačno počinjem raditi kao specijalist pedijatrije na Odjelu pedijatrije bolnice Čakovec. Ni godinu dana nakon specijalizacije započeo sam sa subspecijalizacijom iz dječje gastroenterologije, unatoč mnogim otporima i pokušajima destrukcije, te opet provodim 2 godine u Klinici za dječje bolesti Zagreb gdje 2016. godine postajem uži specijalist iz dječje gastroenterologije.
Na cijelom tom putu školovanja pratila me podrška i ljubav roditelja te djevojke Nataše. Bez njih ništa od gore navedenog ne bih ostvario. Od malena sam se bavio sportom, najviše nogometom, košarkom, fitnesom, tenisom. U slobodno vrijeme volim se družiti s prijateljima, čitati, otići u kino, a najviše volim putovanja, istraživanje nepoznatog, odmor na Jadranu – rekao je o sebi naš sugovornik.
Što je utjecalo za Vaš odlazak u ‘medicinske vode’?
– Na to su najveći utjecaj imali moji roditelji. Briga i ljubav prema drugima, za pomaganjem, za pomaganjem bolesnima i slabima, empatija koju su mi usađivali od najranijih rada u meni je godinama rasla. Pomagati bolesnima, a naročito bolesnom djetetu veliki je poticaj. Učenje o nepoznatom, o zdravlju i bolestima, istraživanje uzročnika bolesti te načina na koji su se bolesti počele liječiti od malena me interesiralo. Dvije malene medicinske enciklopedije koje su roditelji imali kod kuće volio sam proučavati još kao dječak.
Ljubav prema predmetima poput biologije i kemije te prema ljudskom tijelu samo su više povećavali želju prema upisu medicinskog fakulteta. Međutim, nije bilo lako. Trebalo je upisati fakultet na koji je teško “upasti”, tako da sam se već od početka Gimnazije trudio što više učiti pa bih nerijetko već u vlaku za kući naučio neke lekcije da mogu po dolasku kući pogledati npr. nogometnu utakmicu i na taj način živjeti normalno. Financijska situacija u obitelji nije bila idealna, studije medicine traje 6 godina, knjige su skupe i sve je to bilo na teret roditeljima. Mnogi te stvari ne znaju i misle da znanje i uspjeh padnu s neba pa kažu onu poznatu “tebi ide”, ali iza toga stoji puno odricanja i želje za uspjehom što znaju moji najbliži.
Jeste li ikada zbog toga požalili?
– U mojoj obitelji nema liječnika ili velikih profesora tako da nikad nisam bio pod pritiskom da moram nešto upisati ili završiti. Svaki položen kolokvij, svaki ispit bila je neizmjerna sreća u obitelji. Lagao bih kada bih rekao da nije bilo trenutaka tuge, ali nikada nisam pomišljao odustati. Kada bi se dogodio pad na ispitu ili težak trenutak to bi mi bio dodatan poticaj da se preispitam i nađem dodatan poticaj za dalje. Tako i danas pristupam svemu u životu.
Nije lako kada vama školovanje traje još 12 godina nakon srednje škole (fakultet 6 godina, specijalizacija 4 godine, subspecijalizacija 2 godine), pa vaši vršnjaci dok vi učite izlaze, voze nove automobile, no sve se to jednom vrati ukoliko imate “čistu glavu” i jasan cilj. A taj cilj je biti sretan, sretan u privatnom životu i profesionalno. U više sam navrata od nekih struktura bio napadan, prema meni se nije ponašalo ravnopravno kao prema drugim kolegama na odjelu, čak mi se željelo ukinuti subspecijalizaciju radi zločestih namjera. No, na moju sreću, a njihovu nesreću, ja sam uspio i baš zato je moja sreća još veća. Kad vas se napada jer radite dobro drugima onda vam nitko ne može ništa.
Dosadašnja radna mjesta?
– Nakon završenog fakulteta radio sam nešto manje od godinu dana na Hitnoj medicinskoj pomoći u Čakovcu. Mogu reći da mi je taj period profesionalnog života bio najljepši. Na hitnoj pomoći u Čakovcu velika je rotacija ljudi, često je to mladim liječnicima odskočna daska prema poslu u bolnici. No, na hitnoj rade predivni ljudi, medicinski tehničari i sestre te liječnici.
Od njih sam naučio onu prvu pravu medicinu, onu na terenu, prve noćne smjene i ako bi se kamo želio vratiti raditi to bi bila Hitna pomoć. Klinika za dječje bolesti Zagreb, popularno zvana “Klaićeva” je moj drugi medicinski dom. Boravio sam i na drugim Klinikama poput “Vinogradske” i “Rebra”. Između tih boravaka i sada radim na Odjelu pedijatrije bolnice Čakovec kao pedijatar.
Dolazi specijalizacija. Zbog čega pedijatrija?
– Ljubav prema pedijatriji rodila se davno prije završetka fakulteta. Najljepši predmet na fakultetu i najljepša knjiga bila mi je knjiga iz pedijatrije tzk. “Mardešić”. Tijekom studija shvatio sam da se kao liječnik i osoba najviše mogu ostvariti u području pedijatrije. Volim raditi s djecom i njihovim roditeljima, većina bolesti u dječjoj bolesti su izlječive bolesti pa za nekoliko dana tuge i žalosti vidite izliječeno dijete i sretne roditelje.
Djeca su uglavnom iskrena i unatoč onoj narodnoj da je pedijatrija teška jer djeca ne znaju reći što ih boli meni je to najljepši dio medicine. Osim pedijatrije imao sam interes za internu i radiologiju, no te su grane u to vrijeme bile namijenjene nekim drugima pa se nisam ni upuštao u te natječaje. Kada sam se javio na natječaj iz specijalizacije bio sam jedini kandidat i često su mi se ljudi čudili kako to da idem na taj odjel. No, ja sam bio vođen ljubavlju prema pedijatriji.
A onda subspec. dječje gastroenterologije?
– Subspecijalizacija ili uža specijalizacija iz dječje gastroenterologije je jedan poseban dio pedijatrije koji me najviše interesira iz područja pedijatrije te sam se htio najviše usavršiti na tom području pedijatrije. Traje dvije godine i opet se edukacija odvija po klinikama u Zagrebu pa se opet odvajate od obitelji i rodnog kraja. Želja za gastroenterologijom nikad nije bila upitna, tijekom specijalizacije u više sam navrata tu želju nadležnima govorio. No, u medicini su želje jedno, a da li ćete dobiti onaj dio medicine kojim se želite baviti ovisi o bezbroj faktora.
Neću se upuštati u negativne dijelove oko dobivanja i pokušaja da ne dobijem subpecijalizaciju iz gastroenterologiju jer bi se mnogi duhovi mogli uzbuditi. Smatrao sam da mogu najviše od sebe dati u tom dijelu medicine. Sadašnja saznanja o bolestima probavnog sustava, a još cijelo more neznanja o probavnom sustavu svakim me danom sve više interesira. Ovdje postoji i manualni rad, poput ultrazvuka trbuha, gastroskopija, rektoskopija, uzimanja uzoraka crijeva, ph metrija jednjaka što čini taj dio pedijatrije još zanimljivijim.
Povucite paralelu, odrasli i mali pacijenti?
– Uvijek su me učili da dijete nije mali odrasli pacijent. Što bi profesori to više ponavljali to sam više mislio da to nije istina. Sve dok nisam i sam počeo baviti se pedijatrijom i upoznavati psihologiju djeteta. Odrasla osoba odlučuje sam za sebe, a dijete je prepušteno odraslome i njegovoj pomoći. To je često i problem jer roditelj često za dijete ne postupa na jednak način kao što bi postupio za sebe.
Evo vam primjera: Kada imam u ambulanti bolesno dijete za koje utvrdim da mora ostati na bolničkom liječenju ja to predložim roditelju. Prva njegova reakcija je često odbijanje i negiranje. A ja odgovorno tvrdim da se radi o takvoj istoj bolesti kod roditelja ta osoba bi tražila liječnika da sve učini da ga izliječi pa ako treba i da ga ostavi u bolnici. Ovaj primjer je iznimka no potvrđuje moju gore navedenu tvrdnju.
Iz pouzdanih izvora znamo da Vas djeca vole. Kako ih ‘pridobivate’?
– Puno vam hvala na komplimentu. Lijepo ga je čuti i trudit ću se i dalje da ostane tako. Djeca vole iskrenost, vole da im pristupate nježno, vole pričati o njima poznatim stvarima. Ne volim da dijete u ambulanti doživi stres tako da pregled rijetko počinje odmah sa stavljanjem slušalica na dijete ili pikanjem. Odmah se na djetetu primijeti da li je uplašeno jer je doživjelo neki stres, da li se boji bijele kute.
Nekada vam se dijete i roditelj otvori tek nakon nekoliko posjeta kada shvate da mogu u vas imati povjerenja i da je njihov problem sada naš. Opet bih naglasio kao što uvijek naglašavam da postupam prema djeci i roditeljima na onakav način na koji bih volio da se postupa prema meni da sam u takvoj situaciji. Većini se to sviđa, nekima i ne, ali nije mi cilj dopasti se svakome već učiniti sve da se pacijent izliječi.
Što Vam to znači?
– Ako su moji pacijenti zadovoljni onda sam i ja zadovoljan. Svaki liječnik i zdravstveni djelatnik imaju cilj sretno, zadovoljno i zdravo dijete. Svaku pohvalu je lijepo čuti, ali čuju se i kritike, pogotovo u današnje vrijeme kada je zdravstveni sustav često kritiziran. Mi u manjim mjestima moramo dati djeci najbolju zdravstvenu skrb, a i sami znamo koliko smo često ograničeni nedostatkom nekih pretraga i mogućnosti.
A kada to eventualno ne ostvarite?
– Loš kontakt s djetetom se rijetko događa. Dijete mora dobiti najbolju skrb. Ponekad se događa da se s roditeljem ne uspostavi dobar kontakt, ali onda morate biti dobar psiholog i ne reagirati na prvu nego umiriti roditelja. Često je strah, neznanje i nedostatak informacija o djetetom stanju izvor frustriranosti kod roditelja. Smatram da se poboljšanjem komunikacije gotovo svaki problem može riješiti ukoliko se on doista želi razriješiti. Uvijek treba liječiti savjesno i onako kao što bi učinili da se radi o vašem djetetu.
Suradnja s roditeljima, razgovori?
– Roditelj je partner u liječenju djeteta i on to mora znati. Često se vidi da roditelj bude u sobi djeteta i ne sudjeluje u liječenju svog djeteta. Morate roditelju dati da sudjeluje u tom procesu liječenja te da se osjeća korisno. Redovito moramo davati informacije jer je nedostatak komunikacije liječnika i roditelja i pacijenta najčešći uzrok nesporazuma.
Nerijetko sam bio kritiziran da dajem previše informacija te da odmah trčim u sobu dati roditelju informacije i rezultate pretraga. No, zamislite se u situaciji da ste s djetetom u bolnici, djetetu se naprave nalazi, a vama nitko ne dođe reći kakvi su nalazi te kakva je prognoza bolesti, koje su moguće komplikacije bolesti te predviđena dužina boravka u bolnici.
Odlazak djeteta u bolnicu za najbliže je stresno. Kolika je pritom Vaša uloga?
– Naša, a pri tome mislim uloga tima kojeg čine medicinske sestre i liječnici je ogromna. Ne možete ni zamisliti koliko se medicinske sestre na našem odjelu svojom toplinom i emocijama vežu na djecu. Mi neku djecu koja češće borave na našem odjelu znamo po imenu, kada se počastimo nekom slasticom damo i njima.
Smatram da svaka osoba koja radi na odjelu pedijatrije ima cilj ozdravljenje djeteta te olakšanje boravka djeteta i roditelja u bolnici. Sreća je što danas postoji mogućnost ostanka roditelja uz dijete uz neke uvjete koje ne ovise o nama, ali mi možemo na njih upozoravati te ih uz pomoć roditelja i mijenjati na bolje.
Poruka njima vezano uz liječenje?
– Sudjelujte u liječenju svog djeteta kada je na odjelu, olakšajte medicinskim sestrama i liječnicima posao, posvetite se djetetu da dijete gotovo i ne osjeti da je u bolnici…educirajte se o osnovnim metodama snižavanje temperature, pripremite dijete na pregled…
Što činite za unapređenje rada Pedijatrije?
– Za unapređivanje pedijatrije prvenstveno je bitna edukacija. Na razini sekundarne pedijatrije uvijek educiram roditelje kada su na pregledu u hitnoj pedijatrijskoj ambulanti ili tijekom hospitalizacije. Svakom se roditelju razjasne osnovne stvari poput snižavanja tjelesne temperature i hidracije i u nalazu napišu upute kako se ponašati kod kuće.
Za Odjel pedijatrije mora se čuti, bilo bi dobro da ljudi znaju čime se bavimo i što radimo, kakve bolesti liječimo. Bitna je suradnja s drugim odjelima u bolnici, a posebno suradnja sa pedijatrima i drugim strukama na klinikama pošto najteže pacijente moramo premjestiti u Zagreb u bolnice koje imaju mogućnosti liječenje najtežih pacijenata. Zalažem se i zalagat ću se da se odjel pedijatrije preuredi i modernizira tako da se kod nas i roditelji i djeca osjećaju ugodnije.
Uloga Vašeg suradničkog tima?
– Bez tima i suradnje svih u timu, od liječnika, medicinskih sestara te ostalih zdravstvenih djelatnika nema uspjeha. Jedni bez drugih ne možemo i potrebno je raditi na ostvarivanju što boljih odnosa unutar tima te na stalnoj edukaciji osoblja.
Koliko pregleda obavite mjesečno?
– Na ovo pitanje ne bih odgovorio brojem pacijenata zato je smatram da nije bitna kvantiteta već kvaliteta. Jedan liječnik može pregledati 100 pacijenata pa prema broju pregleda ispada da je odličan liječnik, dok njegov kolega koji je pregledao 30 ispada da je lošiji. U našem poslu bitno je da se problem kod djeteta riješi, a ne da se pacijenta riješimo ili da ga pošaljemo drugome.
Svakom se pacijentu treba posvetiti, postoje i norme kojih se rijetko možemo držati. Radim na više radilišta, ovisno o danu radim subspecijalističku gastroenterološku ambulantu, hitnu pedijatrijsku ambulanti, opću pedijatrijsku ambulantu, preglede trbuha ultrazvukom, rektoskopije, povremeno i u primarnoj ambulanti. Trenutno je u tijeku akcija prikupljanja sredstava za dječji gastroskop preko Udruge veliko srce malom srcu zahvaljujući gđi. Gordani Prebeg pa i ovim putem pozivam sve osobe dobre volje da doniraju Udruzi sredstva za kupovinu gastroskopa čime bi kod djece naše Županije, a i šire mogao novim aparatom raditi i gastroskopiju.
Je li to iznad norme?
– Ranije sam naveo da ne bih o brojkama, ali moram napomenuti da dežuram oko 7-8 puta mjesečno. Da bi si ljudi lakše predočili što to znači napomenuo bih da to znači da ste skoro svaki 3. – 4.dan 24 sata prisutni na poslu i ne smijete pogriješiti. Dijete nema pravo na pogrešku liječnika radi njegovog umora. Zamislite što to znači za obitelj tog liječnika. Mislim da je broj pregleda svih liječnika iznad norme. Kada bi radili po normi onda bi radili na razini skandinavskih zemalja i mogli bi se svakom pacijentu posvetiti koliko bi to htjeli.
Da li se ikada razmišljali o odlasku u inozemstvo?
– Naravno, to je uvijek u zraku. No, postoji više zapreka za to, a ona najvažnija je ugovor koji smo mladi liječnici potpisali sa svojim ustanovama koji nas veže da odradimo u matičnoj ustanovi onoliko vremena koliko je trajala naša edukacija tijekom specijalizacije i subspecijalizacije. Ukoliko odlučite raskinuti ugovor morate matičnoj bolnici vraćati velike iznose novaca. Ali, ne odlaze liječnici u inozemstvo samo zato jer žele više novaca. Odlaze jer ih se vani više cijeni, imaju bolje uvjete za rad. Mi smo naučeni raditi, ne možete završiti medicinski fakultet ukoliko nemate radne navike.
Mladi liječnici u Hrvatskoj?
– U Hrvatskoj imamo prekrasne mlade ljude koji završavaju medicinske fakultete. Bojim se da će ih biti teško zadržati ukoliko se nešto ne promjeni. Zahvaljujući novom vodstvu Hrvatske liječničke komore započeta je briga i za mlade liječnike, ali na tom području ima puno posla. Naša Županija nema problem s odlaskom liječnika jer je za sada otišlo 5-6 kolega, a mladi stalno odlaze.
Većina mladih liječnika želi ostati u glavnom gradu države tako da manja mjesta već sad imaju problem. Mi smo za sada još uvijek atraktivna destinacija, no napominjem da treba poboljšati uvjete rada mladih liječnika. Smatram da treba skratiti duljinu trajanja specijalizacije po klinikama i povećati duljinu boravka specijalizanta u matičnoj ustanovi. Ovako ispada da imate specijalizanta čija specijalizacije traje 5 godina, a od toga 4 i pol godine boravi u Zagrebu.
Poruka onima koji su ostali u Hrvatskoj?
– Ne preostaje nam ništa drugo nego raditi najbolje što znamo, kontinuirano se educirati te se i sami uključiti u borbu da nama uvjeti rada budu bolji, a pacijenti da nam budu zdraviji i sretniji.
Poslovni planovi i želje?
– U ovom trenutku bit ću skroman pa ću reći neka se barem ništa ne promjeni na gore. I dalje je u planu stalna edukacija čime bih uveo neke nove pretrage iz svog područja pedijatrije. Postoji niz želja i planova na kojima radim ali polako, ima vremena sve ostvariti.
Služba pedijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec – ocjena?
– Uvijek može bolje, ali obzirom na broj pedijatara koji radimo i uvjete rada mislim da odrađujemo vrhunski posao. Svatko će biti zbrinut, u najkraćem roku otpušten na nastavak kućnog liječenja. Uz pomoć drugih struka u bolnici poput anesteziologa, kirurga i drugih koji nam pomažu kod najtežih pacijenata spašavamo živote i najteže akutno oboljele djece.
Nešto o Vašoj Facebook stranici ‘Pitaj pedijatra’?
– Ova stranica je nešto na što sam ponosan jer sam odgovorio na više od nekoliko tisuća upita, ali ne stignem uvijek onoliko koliko bih želio. Na stranici pokušavam raditi na edukaciji roditelja o bolestima i zdravlju te uputiti roditelje o njihovim pravima. Npr. svaki roditelj ukoliko to želi smije biti uz svoje dijete kod vađenja krvi djeteta na odjelima pedijatrije. No mnogi to nisu znali pa sam ih o takvim stvarima educirao.
Riječ, dvije o Vašem angažmanu u politici?
– Znao sam da se želim baviti politikom. No, u politiku sam želio ući ” čist”, tako da sam ušao kao osoba koja ima svoju završenu školu, svoj posao i potpuno neopterećen. Jasno napominjem da sam spreman pomoći i dati svoj doprinos za bolje društvo, potpuno podupirem dobre projekte odakle god oni dolazili. Međimurje je malo, a opet toliko raznoliko i prekrasno područje tako da bi svi zajedno trebali usmjeriti snagu u rješavanje nakupljenih problema i poboljšanje uvjeta života. Na listi sam Hrvatske demokratske zajednice i preda mnom je tek vrijeme za dokazivanje, a budućnost će pokazati što će biti.
Sudeći prema njegovom optimizmu pogleda na struku i životne probleme voljeli bi da imamo još veći broj takvih Igora.
