Rusa Trajkova (33) iz Pribislavca vizualna je umjetnica i nastavnica u nekoliko odgojno-obrazovnih ustanova – u Gospodarskoj školi Čakovec, vanjska je suradnica Učiteljskog fakulteta Odsjeka u Čakovcu i gostujuća nastavnica fakultativne nastave Crtanja i slikanja u Srednjoj školi Čakovec.
Već je samo jedan pogled na njezina djela dovoljan da se shvati da je riječ o izuzetno talentiranoj i vrijednoj umjetnici, a to potvrđuje i nekoliko samostalnih izložbi koje može upisati među svoje uspjehe.
Oduševljenje kojim govori o umjetnosti ne može se sakriti, što ne čudi kada shvatite da danas živi i radi ono što najviše voli. Zanimljivo je da je već s devet godina naslikala svoje prvo ulje na platnu, a sklonost umjetnosti, posebno prema glazbi, sada pokazuje i njezin sin.
Od oslikavanja obiteljskih zidova do Akademije
Rusa je nakon srednjoškolskog obrazovanja upisala studij grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iako je slikarstvo oduvijek bilo njezin prirodni odabir, sve što je željela, pronašla je u grafičkom dizajnu.
‘Naime, grafički dizajn objedinjuje slikarstvo, ilustraciju, slovo, tipografiju i time sastavlja novu priču, zapravo proširuje kontekst. Grafički dizajn promatram kao multidisciplinarni pristup potezu i slikarstvu. Uostalom, govoreći o tipografiji, zar nije i samo slovo prvobitno bila slika? Sve je slika. Svijet komunicira putem slika, slike komuniciraju s nama. Pamtimo putem slika, sanjamo u slikama, opisujemo u slikama. Čitavo postojanje je slika’, započinje Rusa svoju priču.
Umjetnost je od najranijih dana bila dio nje, a u tome je uvijek imala i podršku obitelji.
‘U mojoj je obitelji umjetnost uvijek imala posebno mjesto. Ne govorim samo o likovnoj umjetnosti, već o svakoj sposobnosti estetskog oblikovanja i izražavanja. Njegovao se suptilni duh umjetnika. Moja je majka oslikavala razne keramičke predmete, slikala (i još slika) uljem na platnu. Postojalo je mjesto u našem domu gdje se stvarala umjetnost. Bio je to jedan štafelaj u kutu hodnika i hrpa različitih tuba finih, sjajnih boja. Na tom sam mjestu naslikala svoje prvo ulje na platnu, a slika se zvala ‘Žena koja sjedi podbočena’. Imala sam tada devet godina’, prisjeća se Rusa.
Pamti i dane kada je bila još mlađa i kada je s obitelji živjela u Bjelovaru pa su sestra i ona imale jedan čitav zid za crtanje i bojanje na kojem su nastajali krasni murali.
Međunarodne nagrade kao potvrda rada
Svi snovi o profesionalnom bavljenju umjetnošću počeli su joj se ostvarivati tijekom studentskih dana. U njezinoj se maloj grupi od svega nekoliko studenata na godini njegovalo pozitivno, obiteljsko ozračje, a osim što su predano radili, osvajali su i nagrade, kako one grupne, tako i pojedinačne.
‘Najponosnija sam na međunarodnu nagradu za svoj studentski plakat u Pragu. Plakat je zapravo bio čista ilustracija, a kada smo ih izrađivali, moji kolege i ja ostajali smo i duže na Akademiji nego što smo trebali, radili smo, raspravljali, jedni drugima davali smjernice, popravljali što se trebalo popraviti. Na koncu sam poslala dovršen rad i eto nagrade!, ponosno ističe Rusa.
Iako mnogi misle da se od umjetnosti ne može živjeti, posebno ne u Hrvatskoj, Rusa je već kao apsolventica pokazala da se to itekako može. Nakon što je apsolvirala, otvorio se natječaj za radno mjesto grafičkog dizajnera u uglednoj zagrebačkoj agenciji Bruketa i Žinić OM.
‘U to vrijeme nakratko sam živjela u Češkoj i nisam ni slutila da ću se vrlo brzo vratiti. Sestra me nazvala i rekla mi da je vidjela tekst natječaja na internetu i pitala me želim li se pokušati prijaviti. Probala sam. Pozvali su me na razgovor i nakon dva dana počela sam raditi kod njih’, kaže Rusa koja nije nimalo dvojila o prihvaćanju ponude.
S druge stane katedre
Međutim, nakon nekoliko godina život ju je odveo u drugom smjeru pa se našla iza katedre kao nastavnica u Gospodarskoj školi Čakovec, kao vanjska suradnica Učiteljskog fakulteta Odsjeka u Čakovcu tekao gostujuća nastavnica fakultativne nastave Crtanja i slikanja u Srednjoj školi Čakovec.
U svome poslu uživa, a budući da je i tijekom studentskih dana bila podučavana kako da na ispitnim izložbama obrazlaže i brani svoj rad, javni nastup postao joj je potpuno prirodan.
Kako je svaki nastavni sat javni nastup, nekoliko godina u prosvjeti učinilo je od nje osobu koja se ni u kojem trenutku ne boji obrazlagati ono iza čega stoji i koja više od svega obožava ne samo stvarati umjetnost, nego i govoriti o njoj.
‘Volim dijeliti svoja znanja o umjetnosti. Za mene je to nepresušna oaza. U toj oazi možete naći sve. Sve emocije, sve doživljaje, prošle, buduće, sadašnje… Možete biti Maljevičev ‘Crni kvadrat’ na bijeloj podlozi ili Botticellijeva središnja figura u ‘Alegoriji proljeća’ ili bojama obojena Matissova ‘Žena sa šeširom’. Možete biti sve što poželite, a lijep je osjećaj kad nešto možete, zar ne?’, govori nam Rusa s osmijehom na licu.
Kako i sama kaže, ima sreće što su njezini učenici i studenti najvećim dijelom talentirane mlade osobe, a svaka njihova povratna informacija u obliku kvalitetno odrađene vježbe pruža joj neizmjerno zadovoljstvo.
Njezini su radni dani dupkom ispunjeni, a i sama primjećuje da joj se izmjenjuju razdoblja kreativnosti i razdoblja u kojima se nakon dolaska s posla sruši u krevet.
‘Budim se oko šest, odlazim na posao, nakon prvog posla odlazim na drugi posao i tako u krug. U međuvremenu vozim sina na brojne aktivnosti po rasporedu (gitara, solfeggio, ansambl, trening). Dolazim kući oko 20 h navečer i u posljednje vrijeme se srušim ravno u krevet. S druge strane, postoje razdoblja kada slikam noću i jako malo spavam, a postoje razdoblja, kao sada, kada sam već vrlo rano u krevetu. Razdoblja se izmjenjuju. Tako funkcioniram’, iskrena je Rusa
Izložbe oduševile publiku i struku, a to je tek početak
Upravo u periodima kada noću slika nastaju njezina najbolja djela. Iza nje su već tri samostalne izložbe, jedna u Sarajevu i dvije u Čakovcu, te brojne zajedničke diljem Europe, a svaka od njih zahtijevala je predani rad i promišljanje o motivima kojima se uvijek vraća.
‘Ono što me oduvijek zanimalo bio je čovjek. Bilo da se radi o anatomiji, fizionomiji, pokretu ili mimici, čovjek je uvijek bio pojava moje opsesije. Stanja svijesti, stanja realiteta, pokreti koji su specifični i za svakog drukčiji. Svatko drukčije upravlja tim alatom. Svatko ima sebi samom svojstven pokret. Pogledajte hod, govor, treptanje.. Sve je to autentično i svojstveno samo jednoj jedinki. Od svih ljudi na ovom planetu vi otvarate usta samo kao vi. Nitko poput vas’, pojašnjava Rusa svoj odabir motiva.
Osim ljudske fizionomije, nastoji na slikarsko platno prenijeti i osjećaje.
‘Osjećanja, rekli bismo, nemaju svoj organ, a opet svaki se osjećaj jasno ocrtava na licu čovjeka i govoru tijela. Čovjek kao oblik je fascinantan. Boje su sredstvo kojim pokušavam dočarati ta stanja i pritom ju iskorištavam do krajnjih granica izdržljivosti. Plavu je doduše teško dočarati’, govori nam Rusa.
Ipak, njezina dosadašnja likovna djela dokazuju da joj čak i to uspijeva, a jedino za što je sigurna kada je u pitanju njezina daljnja karijera, jest da se mora držati puta kojim je krenula.
‘Ako ništa ne radim, ako ne proučavam, propitkujem, pokušavam, ako ne tražim, tada sam izgubljena. Sve što moram je stvarati, kreirati, umakati kist u boju, vući poteze i pritom osjećati i zvijezde i beskraj tamo gore. Čini se jednostavnim, zar ne?’, zaključuje ova talentirana umjetnica.
