Živio si moj život, a ja tvoj. Danas, na naš zajednički rođendan, ima još valjda toliko ljepote i topline u nama da svima oprostimo što su nam učinili …
Jedina žena koju sam želio
Sjećam se trenutka kada sam se u nju zaljubio. Sjećam se onog najvažnijeg. Tada sam je zavolio iz dna duše. Zar je ludilo deset godina voljeti ženu koju nikada nisi upoznao?
Rodio sam se dva dana prije Božića. Moje tri godine starije sestre blizankinje i otac, jedva su me dočekali. Baka kaže da je otac, kad me ugledao u majčinom naručju, od sreće zaplakao. Čak se nekoliko dana nije usudio uzeti violinu i dovesti u pitanje dječji plač dječaka koji je od nježne glazbe mogao utihnuti. Otac je dobio nasljednika. Na žalost, tjedan dana prije mojega rođenja, slomio je nogu. Majku je u rodilište odvezao stric, a stric je imao i tu čast da me unese u carstvo Novakovih.
Otac je glasno plakao i uzeo me u naručje. Njegov život i brak sa mojom pokojnom majkom Lucijom, konačno su dobili smisao. Nakon sedam godina zajedničkoga života imao je sve ono što si je u životu priželjkivao. Dvije kćeri i mene.
Obožavao je svirati violinu, a svirao ju je onako, iz duše. Naučio je to još dok je bio dječarac, od gradskog uličnog svirača iz susjedstva. Mogu reći, odlično mu je išlo. Ne znam ni sam jesam li volio njegovu svirku oduvijek ili sam je zavolio kada sam u nekom modnom časopisu u kafiću, čekajući prijatelja, slučajno pročitao intervju pod nazivom… Udala sam se za violinu.
Udala sam se za violinu
Mislim da mi je violina do tada išla na živce. Ne zbog nježne glazbe, nego zbog bahatog oca i dominantnog odnosa prema majci. Možda naslov ne bih ni primijetio da to nije rekla žena koja je, i ne znajući, ukrala ključeve mojega srca. Nemam običaj čitati ženske modne časopise, ali ta žena je bila na naslovnici, pa mi je svojim dekolteom zapela za oko. Popio sam kavu, a časopis odnio kući da sve što piše o njoj, u miru pročitam. Učinila mi se… tako bliskom, tako… savršenom.
Eto, ona je nedostajala da se nekoj ženi istinski predam i radujem. Od tada je prošlo deset godina. Nikada nisam smogao hrabrosti da je potražim. Tada sam tek bio završio fakultet, što sam joj mogao pružiti? Nisam želio da otac odlučuje o našem zajedničkom životu.
Danas je mogu nositi na dlanu kao kap vode, dati joj cijelo carstvo koje sam i sam deset godina stvarao zajedno s ocem. Sestre su se poudale i dobile svoj dio. Meni je bilo svejedno. U duši sam bio i ostao umjetnik. Savršeno slikam. Ali, dok je baka živa, naš barokni namještaj krasiti će najelitnije salone i trgovine. A poslije, tko zna…
Dijete u košari i slučajni prolaznik
Tako je razmišljao Jakov u svojem neobično uređenom uredu. Na zidovima su se nalazile fotografije žene iz časopisa kojega je čuvao desetak godina, intervjui, naslovi, fotografije stana, blještavila Beča, velike crvene violine… gradova… pozornica…
Tekst o njoj samo što nije naučio napamet. Na jednoj od fotografija pružala je ručice iz velike košare. Kraj nje je bila bočica s mlijekom i neki papir. Nije bilo jasno vidljivo, ali pretpostavio je da je pisalo njezino ime. Piše u časopisu da je fotograf toga ranoga jutra žurio svojim poslom. Bio je polumrak. Odmah je pozvonio na velika vrata. Dijete ga nijemo promatralo.
Imao je osjećaj da se od ukočenosti boji zaplakati Fotografija je nastala slučajno. Dvije časne su otvorile vrata i upitno gledale u njega, a zatim u košaru. On je samo slijegao ramenima. Shvatile su da je fotograf u prolazu, a da je djevojčica ostavljena njima. Na papiru je pisalo njezino ime. Klementina…
Jakov je razmišljao o svemu što je rekla za modni časopis i šarao po papiru ispred sebe. Odjednom se u njemu slomilo cijelo jedno desetljeće. Dohvatio je malu kristalnu vazu i svom silinom zamahnuo. Zgrozio se nad svojim činom, ali bilo je prekasno. Vaza je probušila poster. Ženi na posteru napravila je rupu u visini grudi i još dublje, rupu u zidu. Prstima je protrljao sljepoočice. Ovako nije mogao dalje…
Baka Amalija i majčina pisma
– Jakove! Jakove? Što se dogodilo? – oglasila se baka Amalija iz prizemlja kuće
– Potres, draga, ispale su mi neke stvari, a ponešto se i slomilo – odmah se pribrao Jakov i sa dozom humora odgovorio – Nadam se da ti krevet nije poskočio.
– Dok završiš s poslom, želim da malo dođeš, ako nisi previše umoran.
– Nisam umoran, ipak si se uplašila, ha? – doviknuo je Jakov
– Svašta. Moramo razgovarati – nervozno se lomila starica
Jakov se zarotirao na stolici i na sav nastali nered samo se nasmiješio. Takvoga sebe nije poznavao. Sagnuo se i stavio vazu na mjesto. Za čudo, nije se slomila. Uzeo je selotejp i pokušao spojiti papir. Nije uspio. Raširio je prste obje ruke i tako raširene polako pritisnuo na rastrgnuti papir. Vazom je probušio ženine grudi. Prstima je pokušavao prekriti rupu koja je nastala na velikom plakatu. Sklopio je oči i na tren poželio da zaista raširenim prstima prekrije njezine grudi. Deset dugih godina ju želi. A sada ona sa svojom violinom gostuje u njihovom gradu.
Duboko je uzdahnuo i spustio se stepeništem. Pritiskalo ga u grudima i pulsiralo mu je u sljepoočicama. Iako nije namjeravao, ali odlazak na njezin koncert poklonit će si za rođendan.
Mijenjao bih svoje, za njezino djetinjstvo
Tiho je ušao u bakinu sobu.
– Draga moja jedina, zašto si još budna? – šalio se Jakov. Sagnuo se i poljubio je u čelo.
– Šteta što nisi bio tu kad su nas posjetile tvoje sestre – rekla je starica, a na grudi, rukama, stiskala neka pisma.
– Navratile su da vide koliko ti je još preostalo? – nasmijao se Jakov.
– Ne ljuti se na njih, ipak si cijeli život uživao pažnju cijele obitelji.
– Draga moja, učini ih svojim nasljednicama. Ja imam dovoljno.
– Ne, Jakove, one su dobile i previše. Sve ostalo naslijediti ćete ti i tvoja žena.
– To znači samo ja – polako je izgovarao Jakov. – Nadam se da nemaš opet neku u planu.
– Ja nemam. Ali ti imaš, koliko sam imala priliku vidjeti. Ali moraš znati, da sam i ja zaljubljena u njezin instrument.
– Oprosti Amali, što me nisi opomenula ako ti je smetalo? Nemoj mi reći da je slušaš deset godina.
Da, slušam je otkad sam pročitala sve o njoj. Sjećaš li se da si mi dao onaj časopis?
– Da, bako, sjećam se. Još ga čuvam.
– Glazba se čula u kuhinju iz tvojega ureda, Jakove. Njezini prsti na violini su… čudo jedno.
– Kada bih se mogao ponovo roditi, dao bih joj mjesto u našem domu. Ako treba, poklonio bih joj svoje djetinjstvo, a uzeo bih njezino. Žao mi je što je bila toliko zlostavljana. Kunem se, Amali, učinio bih to za nju.
Sad je starica zaplakala. Kako da mu nakon ovih riječi ispriča gorku istinu?
Gorka isitina: Ti nisi dijete Novakovih
– Jakove, moramo razgovarati.
– Evo me. Tvoj sam večeras – pokušao se našaliti, ali žena u naslonjaču ostala je ozbiljna
– Stiskaš na grudima potpis o dobivenom nasljedstvu dalekog rođaka ? – nasmiješio se polako. – Postati ćemo prebogati.
– Ne… – starica je ostala ozbiljna, što mu baš i nije djelovalo kao dobar znak.
– To su pisma tvoje majke. Zapravo…
– Zapravo? Pisma za mene? Amali? – pitao je polako
– Uopće ne znam kako da započnem priču. Prije nego je započnem, molim te da mi obećaš dvije stvari, Jakove.
– Sve ću ti obećati osim da neću više biti ljubazan ako pozoveš ikada u kuću koju moguću udavaču.
– Sjedni tu kraj kamina. Želim te blizu večeras.
– Amalija, počela si me plašiti. Prva stvar je?
– Lucija
– Hoćeš reći moja pokojna majka, a tvoja snaha
– Sjećaš li se majke Lucije, pamtiš li njezin lik? – bila je oprezna Amalija.
– Ne, Amali, ali sam često zamišljao kako me drži u naručju.
– Nije to isto, dragi moj. Sjedni kraj mene, molim te.
– Amali? Stvarno me sada plašiš. Prestani šetati oko važnih riječi kao mačka oko tanjura s vrućom kašom.
– Jakove, Lucija nije bila tvoja majka.
– Molim?? Amali, jesi li svjesna što govoriš?
Jakov je ustao i napravio dva koraka unatrag.
– Sjedni – Amali je viknula najjače što je mogla. Jakov je sjeo natrag u fotelju i postao nervozan
– Jakove, ti nisi sin Novakovih.
– Jesi li ti normalna? Koji ti je vrag? O čemu pričaš? Za tri dana je Božić. Sutra mi je rođendan. Trideset i sedmi rođendan. Čije sam ja dijete, bako?
Žena je jednu od dvije koverte pružila prema njemu.
– Uvijek ćeš biti naše dijete – pružila je ruku prema njemu, ali se on uzmaknuo.
– Ne želim ništa čitati, ti mi ispričaj što je u tim pismima. Mislio sam da znam sve o sebi, ali izgleda da nije tako.
– Obećaj da ćeš me saslušati do kraja, a onda napravi što moraš.
– To ti ne mogu obećati, jer ne vjerujem. Ali želim čuti sve ono što ne znam o sebi – rekao je hladno i suzio velike oči boje badema.
Zavalio se duboko u fotelju i ostao nepomičan.
Lucija, želim sina!
– Lucija je teško podnosila treću trudnoću. Otac je veći dio dana provodio sa radnicima. Bio je moj sin, ali nikad nisam opravdavala njegovu bahatu narav. Uvjerio si se u to i sam. Mislim da joj je na neki način dao do znanja, ako mu ne rodi sina…
– Idiot! – razljutio se Jakov – Nemoj mi reći da je pod svaku cijenu želio muško dijete.
– Da, iznad svega želio je sina. Lucija je bila preslaba da mu se suprotstavlja. Godinu dana nakon poroda i brige oko troje djece koja su je iscrpljivala, nije više mogla živjeti u laži. Jednoga jutra bacila se na koljena pred mene i gorko zaridala. Priznala mi je strašnu istinu. Rekla je da poznajem svojega sina i zamolila me da mu ja kažem što je učinila. Naravno, nikad mu nisam rekla. Nju sam zaštitila. Ali život je nije zaštitio. Šest mjeseci kasnije, leukemija je uzela svoj danak. Posljednje riječi koje je Lucija izgovorila bile su upućene meni.
– A rekla je, što? Vratite ga njegovim roditeljima? – hladno je upitao Jakov.
– Ne, rekla je… čuvajte Jakova kao oko u glavi. A nju pronađite, preklinjem Vas. Srećom, otac je toga dana završavao s poslom i radnom godinom. Bile smo same. Djeca su je u čudu gledala podno mojih nogu. Svo troje bilo je premalo da shvati. Pružila mi je papirić sa nekom nepostojećom adresom…tvoja majka dala je Luciji nepostojeću adresu. Nisam uspjela… sve dok je ti nisi pronašao.
Ti si pronašao našu unuku
– Ja?
– Da, ti, Jakove. Sad imam četvero unučadi.
Jakov ju je u čudu gledao, a onda mu je postalo jasno.
– Klementina? O, Bože moj. Klementina?
– Da
– Amali, ja nisam onda više…
– Jesi. I uvijek ćeš biti moja duša.
– Znači, moja je majka mene zbrinula kod bogate obitelji Novak, a malu bogatu nasljednicu Novakovih ostavila na milost i nemilost tuđim ljudima. Klementinu nije odgajala i čuvala, već ju je ostavila na cesti… zašto ? Zašto nije ostavila mene? Zašto nas nije željela? – dlanovima je prekrio lice
– Jakove, nagađam pravu istinu. Nešto se događalo u njezinom životu, kad je pristala na zamjenu. Svoje dijete je dobro zbrinula, a za tuđe joj je u tom trenutku bilo svejedno.
– I to sve zbog tvojega trknutoga sina? – očajno je zavapio muškarac. – Često sam se pitao je li normalan. Njegovo ponašanje prema radnicima… Amali, zamijeniti djecu nije tek tako… znači da joj je prijetio… da ju je bilo strah…
– Pusti sad to, Jakove, molim te. Ne želim kopati po prošlosti, jer bih ti osim o svojem sinu, morala pričati i o svojem mužu. Želim…
– Razumljivo da želiš. Sutra idem na koncert.
– Ulaznice sam kupila…
– Amali, želiš li sa mnom? Želiš li čuti uživo kako ti unuka svira?
– Rado bih, ali znaš da ne mogu…
– Ja ću te nositi ako treba do tvojega mjesta u dvorani…
– Ne, dragi moj. Želim…
– Dovest ću je milom ili silom, ako to želiš – nasmijao se Jakov. – Još ako ima očev temperament… onda ću se posebno potruditi – šalio se
– Kupi joj trideset i sedam crvenih ruža. Reci joj da imam pismo za nju. Reci joj da… – zastala je i pogledala u čovjeka ispred sebe.
Njegovo lice odavalo je namjeru da zauvijek ode.
– Reći ću joj da je voliš kao što si voljela mene…
– Jakove?
– Reći ću joj. Znam što misliš reći, ali svjesna si i sama da više ništa nije isto. Još ćemo sačekati da ona otvori svoje pismo. Ako ga bude željela podijeliti s nama…Amali, volim te, ali više ništa nije isto…
Kelementina, moja Klementina…
Gužva koja se stvorila nakon koncerta bila je dokaz da je violina slomila mnoga srca. Srce Jakova Novaka bilo je mirno kao jezerska voda. Predivno je svirala. Visoka, vitka, u dugoj bijeloj haljini. Prsti, grudi, bokovi… kako ju je samo volio!
Danas, na svoj i njezin rođendan bilo mu je svejedno što će biti s njim. Stajao je dok se, mahom otmjena publika, malo prorijedila. Gledao je u stepenice koje su vodile na pozornicu, držao u rukama trideset i sedam ruža, nije bio siguran na koji način da joj priđe.
Osobni čuvar podigao je obrve, ali Jakov nije reagirao. Čekao je da od svirke u garderobi malo odahne, a zatim je namjeravao zamoliti je preko osobnog čuvara da ga primi ili da popričaju na nekom tihom mjestu.
Upitao je čovjeka može li je vidjeti na koju minutu, ali ovaj mu je odgovorio da je Klementina prije desetak minuta krenula posjetiti svoje prijatelje.
Što je to trebalo značiti? Nikad nije imala koncert u njegovom gradu!
– Kako se zove obitelj kojoj je krenula u posjet? – upitao je čovjeka
– Ne smijem Vam reći, oprostite, gospodine.
– Možda je u pitanju obitelj Novak? – nije se dao Jakov
– Nisam vam ništa rekao – namignuo je njezin osobni čuvar
– Kako to da niste s njom?
– Nije željela. Možda će ostati dva – tri dana, tako je rekla, ali nije bila sigurna. Nije željela osobnu zaštitu.
– Otišla je s mužem?
– Gospodine s ružama, Klementina nema muža. Šteta što vas nije primijetila – nasmiješio se čovjek njegovih godina i prije nego je otišao, potapšao ga po ramenu.
Ovaj put, njezin osobni tjelesni zaštitar se prevario. Klementina je dobro upamtila muškarca sa ružama
Vožnja do kuće i susret s Klementinom
Jakov je iznenada shvatio što se dogodilo. Klementina je vjerojatno, također u nekom trenutku shvatila da ima svoju pravu obitelj. Znao je, a to je napomenula i u onom modnom časopisu, da će pronaći ljude koji su je se odrekli. Je li zato plakala kada je svirala? Što joj se dogodilo da je tako iznenada nestala?
Sve što mu je palo na pamet bilo je… ona vozi prema kući Novakovih.
Ne! U kući je samo Amali, a ona je prestara za takva iznenađenja. Nije mogao dozvoliti da je iznenadi na takav način. U trenutku kad je dao žmigavac za pretjecanje, bijeli luksuzni automobil ispred njega nesigurno je počeo kliziti cestom, pa je odustao. Pažljivo je vozio iza njega, a onda je u jednom trenutku shvatio da je za upravljačem dugokosa žena.
Kad je trebala skrenuti sa glavne ceste u ulicu desno, činilo se kao da će stati. Zaustavila se. Sišla je polako na travnatu površinu i naslonila glavu na ruke na upravljaču. Budući da je to bio prigradski dio, promet dana je utihnuo, nije činila nikakav prekršaj. Klementina!
Slutio je čim je vidio registarske tablice bečkih registracija. Činilo se kao da se ne osjeća dobro. Sad je sve bilo jasno. Bakina unuka tražila je put do kuće. Parkirao je automobil desetak metara u ulici desno i vratio se. Pokucao joj je na prozor, ali ona nije dizala glavu. Pokucao je jače.
Zašto nije uzela vozača, bilo je vidljivo da se ne osjeća dobro. Evo što su žene, nikad ne znaš što te čeka. Njezino ignoriranje ga ljutilo.
– Klementina! – uzviknuo je iziritirano.
Ona je polako okrenula glavu prema njemu, šminka joj se razmazala po licu i rukama na koje je naslonila glavu.
– Otvori vrata! Zašto nisi rekla vozaču da te vozi?- zabrinuto je vikao preko stakla – I otvori vrata već jednom.
Dobro došla kući!
Vrata su se naglo otvorila, a Klementina je stala ispred njega.
– Tko si ti? I tko ti daje pravo dizati ton na mene? – bila je vidljivo uzbuđena, a njezina reakcija bila je rezultat njezinoga stanja.
– Oprosti mi. Bojao sam se da ti se nije što dogodilo. Oprosti.-
Klementina je spustila pogled.
– Ti meni oprosti. Vidjela sam da me pratiš nekoliko ulica, pa sam pretpostavila da me pratiš od koncertne dvorane. Mogu ti reći… ti, zar ne? Izgledaš mlađe od mene.
– Da, bio sam na koncertu. Želio sam te upoznati. Mlađe? Hvala najljepša.
– Hvala. Možda nekom drugom zgodom? – rekla je
Večeras sam pomalo izgubljena. Uvijek sam takva kad se bliži Božić. Nije ti smiješno kako izgleda moje lice? Vidim po rukama da se šminka razmazala…
– Divna si. Ljepša nego sam mogao i zamisliti. Ljepša od sestara – Jakov ju je gledao u polutami kao da se poznaju cijeli život.
– Čekaj. O čemu ti to pričaš? Tko si ti?
– Jakov. Jednom sam bio Novakov. Sada više ne znam čiji sam. Nisam siguran ni kamo pripadam. Oprosti mi.
Sad je njemu jedna muška suza pobjegla iz oka. Klementina se ukočila od straha jer joj ništa nije bilo jasno. Što se događa i što ovaj muškarac hoće od nje? O čemu on to govori? Malo o njoj, ponešto o sebi, pa opet o njoj…
– Jakove, što se događa?
– Zaključaj auto. Možeš ga ostaviti tu sa strane. Molim te, daj mi ruku – rekao je.
Klementina nije reagirala.
Sjetio se njezinih trauma odrastanja, bježanja iz doma, silovanja, slomljene ruke… gladovanja, hladnoće.
– Oprosti. Želio sam ti poljubiti ruku u znak dobrodošlice. Ali evo, odmaknuti ću se i reći ti uz naklon:
– Dobro došla kući. Dobro došla u carstvo Novakovih. Ona četvrta, bijela kuća sa velikim balkonima je Novakova. To je tvoja kuća… Ostavit ću ulazna vrata otvorena. Baka Amalija nas čeka. Ja sam te trebao zamoliti da nas posjetiš. Ja ću je pozdraviti i popeti se u radnu sobu. Budi hrabra. Kreni. Uđi i zagrli je…
Majčino pismo i zabrovaljene ruže
– Gospođo Amalija? – tiho je rekla žena u dugom kaputu boje šampanjca. U hodniku je prije toga obrisala lice i dugu kosu zavezala maramom u rep. Desetak stepenica više iz sobe je dopirala blaga svjetlost. Jakov je rekao da će biti tamo.
– Jakove? – starica se prenula iz sna
– Jakov je u svojoj sobi.
– Klementina? – Amalija nije znala sanja li ili je budna.
– Ja sam.
– Doveo te, Jakov te doveo… o dragi Bože, hvala ti. Jakove, dođi.
– Daj mi desetak minuta, samo da se presvučem – doviknuo je Jakov.
Zamijenjena djevojčica se zaista vratila kući. Klementina i baka su pričale, plakale, otkrivale istinu, opisivale situacije i likove, vraćale se trideset i sedam godina unatrag, ali bilo je previše detalja koji su upućivali na još niz nerazjašnjenih okolnosti. Starica je čekala da ih zagrli oboje, ali Jakov nije silazio. Klementina je željela otvoriti majčino pismo kad on bude prisutan, pa se popela stepenicama i pokucala mu na vrata.
Jakov je nestao!
Na radnom stolu bila je kratka poruka napisana u žurbi.
“Drage moje, morao sam krenuti na put. Vjerujem da i ja imam negdje svoj dom. Tebi, Klementina, ostavljam sve očevo i bakino. Uzeo sam jedino svoj novac koji sam zaradio vlastitim radom. Vratit ću se da vas vidim, obećavam, jednom, kad saznam postoji li itko na svijetu, kome je stalo do mene. Kada saznam zašto su nam to učinili, nama, nevinoj maloj djeci koja su dvije obitelji trebala usrećiti u dane Božića.
Koliko smo im radosti pružili, to samo znaju oni, koji su nam je uskratili. Volim vas obje. Baka Amalija, usudim ju se još tako zvati zna to oduvijek, a ti, Klementina, saznat ćeš od nje ili zaviri u koš pokraj radnoga stola. Danas, na naš rođendan, tvoj i moj, ima još valjda toliko ljepote i topline u nama da svima oprostimo ono loše i smognemo snagu za godine koje su pred nama. Klementina, sretan ti rođendan i oprosti što sam zaboravio. Ruže vozim na zadnjem sjedištu auta. Čuvaj baku, ona je sve što trenutno imamo.
Jakov
Klementina je sa suzama u očima izvadila pun koš natrpanih papira. Jakov ju je volio dugi niz godina. Čitala je njegove zapise, misli, izjave ljubavi i čežnje.
Duboko ju je dirnulo što se zaljubio u ispovijest djevojke i njezino ranjeno djetinjstvo, a ne u bogatu slavnu violinisticu. Volio je sve njezine tužne i siromašne trenutke odrastanja.
Stalno je naglašavao i to zapisivao, da bi se s njom zamijenio u svakom trenutku, jer bi lakše podnio hladnoću i glad, udarce i omalovažavanje. Silovao ju je navodno, neki rođak, kad je godinu dana bila smještena u udomiteljsku obitelj. Imala je samo sedamnaest godina… Bila je duboko dirnuta što je Jakov skupljao sav materijal koji je ona iznijela u javnost.
Ispovijest umjetnice
Jakov je odmah nakon što mu je baka Amalija priznala da nije njihove krvi, na temelju fotografije male djevojčice ostavljene u košari ispred vrata samostana u susjednom gradu, otkrio ime obitelji fotografa. Dugo se dvoumio da li da krene u potragu za svojim korijenima.
Na žalost, fotograf je umro prije desetak godina, a žena je bila smještena u dom za stare osobe. Ona mu je otkrila istinu o njihovoj obitelji. Njezin muž fotograf, koji je toga davnoga jutra navodno žurio svojim poslom ostavio je djevojčicu pred vratima samostana. Tjedan dana kasnije ženio je sina sa kćerkom bogatog gradskoga čelnika.
Sin mu je nekoliko dana prije svadbe priznao da mu je rodila dijete druga gradska cura, buduća studentica povijesti umjetnosti. Navodno je djevojka odlično slikala i crtala, o čemu je pričao cijeli grad. Jednoga dana jednostavno je nestala iz grada. Bili su praznici i nikome nije nedostajala prpošna sitna djevojka sa periferije. Trudnoća ju je zatekla nespremnu, sin fotografa ženio se drugom ženom, obitelj ju je osuđivala. Priča je dalje jasna. Fotograf, da spasi ugled i oženi rastrošnoga sina, dijete je uzeo djevojci i ostavio pred vratima samostana. Njezina obitelj bila mu je zahvalna.
Rođenje Klementine i Jakova
Drugi dio priče događao se u rodilištu. Djevojka je zbrinula svojega sina, zamijenivši ga u rodilištu za djevojčicu Klementinu. Bilo joj je svejedno. Žena pokraj nje očajnički je željela dječaka.
– Eto ti toliko željeno muško dijete, jedva je govorila Lucija Novak, Klementinina majka, u trenutku dok je uzimala zamotuljak sa sićušnim Jakovom i sa gorčinom razmišljala o muževim prijetnjama. Kada je djevojci pružala malu Klementinu, osjetila je bezgranično olakšanje. Klementina je rođena četiri minute nakon ponoći, a Jakov samo pet minuta nakon Klementine. Dva zamotuljka, jedan pokraj drugoga, zajedno su započeli život na početku Badnjega dana. Na pragu je bio Božić, mijenjale su se sestre, dežurni liječnici. Majke su jednostavno, namjerno, zamijenile svoju djecu.
Djevojka je Luciji uvjerljivo pričala da će se udati za sina poznatog fotografa. Međutim, dobro je znala da će ostati i bez njega i bez djeteta.
Zbogom sine…
Kasnije se nikada nisu srele. Klementina Jakovu nakon koncerta nije stigla ispričati da joj je prije mjesec dana, kada je iz Beča stigla na nastupe u Hrvatsku, u njezinom gradu prišla žena i molila sitniš.
Rekla je da će novcem kupiti boje i naslikati njezin portret. Naslikati će i portret svojega sina, tako je govorila. Društvo s kojim je bila, smijalo se i udaljilo svojim putem. Međutim, već sljedeći dan žena se vratila. Bojicom je na nekom starom papiru ispisala adresu Klementinine obitelji.
– Ja sam trebala biti tvoja majka – grleno se nasmijala. – Nisu mi dali, prokletnici, nisu mi dali ni njega, ni tebe!
Zatim se naglo izgubila u obližnjem parku. Tko zna gdje je noćila.
Priča mu je bila dovoljno logična, ali nedostajala je još jedna karika. Je li živa njegova majka? O njoj žena u kolicima, žena fotografa, nije zaista imala pojma.
Kako život ponekad ima okus gorčine! Jakov je ponovo započinjao svoju potragu. Opet je krenuo od rodilišta i prošao pješice duž nekoliko gradskih ulica. Sve je sijalo blještavilom, a on nije imao razloga za sreću. Srce mu je bilo prepuno tuge.
Te iste noći, četiri ulice dalje od hotela u kojem je odsjeo, u parku se smrznula neka žena. Oni koji su je poznavali, odmahnuli su rukom. Jedan od njih koji ju je poznavao, rekao je policajcu da nema pojma gdje stanuje. Jakov majku, na žalost, nikada nije pronašao. Jedino je te noći, kad je umoran legao, na čelu osjetio toplinu. Tko zna, možda se to majka poljupcem u čelo, kada se smrzavala, opraštala od njega.
Naš Božić
Jakov je zaustavio svoj automobil ispred kuće Novakovih i dugo još sjedio u njemu. Kroz prozor je vidio okićenu jelku i stegnulo ga oko srca. Izgubio je svoju prošlost, svoje prezime. Ostalo mu je samo ime. Kad je Klementina vidjela da se automobil zaustavio, ali da Jakov ne namjerava ući, u pidžami je potrčala na cestu. Ispred automobila je raširila ruke i tako stajala. Otvorio je prozor.
– Božić je, ne paradiraj. Pidžama je lijepa.
– Ipak želim dan završiti bez pidžame.
– Molim? – rekao je u nevjerici
– Svi imamo pravo na božićne želje.
– Klementina, prehladit ćeš se. Parkirati ću i s vama doručkovati.
– Ne mičem se – rekla je i dalje stajala pred automobilom.
– Dobro, ostat ću do sutra
– I ja … – bila je uporna
– Ostat ću i razmisliti – popustio je
– Dobro došao – još uvijek se nije micala
– Ostat ću. Stvarno – bio je iskren
– Promijeni zadnju riječ – počela je drhtati
– Ostat ću… zauvijek – lagano se nasmiješio i pomislio…
Ova je stvarno Novakova. Obožavam ju. Eto, pročitala me i već je počela to koristiti. Neka. Moram joj vratiti sve što nam je život oduzeo. Ali zapamtit će ona mene. Samo neka danas violina miruje. Želim je ljubiti, maziti, pričati koliko mi je nedostajala. Jednostavno, želim da vodimo ljubav jer se volimo od rođenja.
