Tlo je vrlo složen živi sustav koji je izvor potrebnih hraniva i vode za uzgajane poljoprivredne kulture. Procjenjuje se da je 95 % hrane direktno ili indirektno proizvedeno u ili na tlu.
Neprestano se mijenja u različitim prirodnim procesima oslobađajući hranjive elemente neophodne za život biljaka i mikroorganizme u tlu. Intenzivna poljoprivredna proizvodnja nezamisliva je bez suvremene agrotehnike, ali i dobrog poznavanja tla.
Visina, ali i kakvoća uroda ratarskih kultura ovisi o plodnosti tla. Plodnost (produktivnost) označava sposobnost tla da biljkama osigura potrebna hraniva i vodu.
Plodna tla su neutralne (ili blizu neutralne) reakcije, bogata hranivima koje biljka može usvojiti, dobrih fizikalno-kemijskih svojstava i ne sadrži štetne tvari. Stoga plodnost tla ovisi o tipu tla, teksturi, vodnom i toplotnom režimu, bioraspoloživosti hraniva, sadržaju humusa, biogenosti i primjeni agrotehnike.
Međutim, lošija, odnosno slabije produktivna tla mogu se u značajnoj mjeri poboljšati uređenjem takvog tla i ulaganjima u određeni tip proizvodnje. Provođenjem analize tla saznajemo u kolikoj mjeri je tlo opskrbljeno najvažnijim makroelementima (N, P2O5 i K2O), pH tla (je li tlo kiselo, neutralno ili lužnato) te sadržaj organske tvari (humus).
Hranjive tvari koje biljke trebaju za svoj rast i razvoj možemo podijeliti na one koje trebaju u većim količinama, makroelemente (N, P, K, S, Ca, Mg i Fe), mikroelemente koje biljka koristi u malim količinama (B, Mn, Zn, Cu, Mo, Cl i Ni), korisne elemente (Co, Na, Si, Al, Se, V, Ti, La, Ce) i toksične elemente (Cr, Cd, U, Hg, Pb, As i dr.).
Bez obzira radi li se o mikro ili makroelementu, prinos poljoprivredne vrste koju uzgajamo najviše ovisi o onom elementu kojeg biljka nema u dovoljnim količinama, a ne o onom kojeg u tlu ima u suvišku.
Gnojidbom nadoknađujemo manjak određenog hraniva u tlu, međutim ukoliko ne posjedujemo analizu tla gnojidbu provodimo ‘napamet’ pa je takva gnojidba najskuplja jer možda u tlo unosimo ono hranivo kojeg ima u suvišku.
Na biljkama se nedostatak pojedinog hraniva manifestira pojavom određenih simptoma na biljci. Simptomi nedostatka biogenih elemenata su kloroze (svjetložuto, reverzibilno obojeno lišće) ili nekroze kod kojih dolazi do izumiranja dijelova ili cijelog lišća. Kod oslabljenih biljaka zbog nedostatka hraniva često dolazi do pojave bolesti.
Osnovna svojstva tla koja su značajna za ishranu i gnojidbu bilo koje uzgajane biljke su dubina, tekstura i struktura tla, pH reakcija, sadržaj hraniva, sadržaj humusa, sorpcijska moć, vodni režim i sadržaj štetnih tvari.
Dubina tla vrlo nam je bitna kod razvoja korijena biljaka. Ukoliko je dubina soluma (tlo iznad matičnog supstrata) biljke razvijaju veći korijenov sustav koji u puno većoj mjeri opskrbljuje biljku potrebnom količinom hraniva i vode, a pH tla je mjerilo vrlo važnog svojstva tla kojim se izražava stupanj kiselosti ili lužnatosti tla.
Biljna hraniva biljke mogu se usvajati iz otopine tla koje je povoljne reakcije (oko neutralne). Zakiseljavanje tla obično uzrokuje ispiranje baza (najčešće Ca) zbog povećane količine padalina, ali i uzgajane biljke prinosom iznose određene količine kalcija.
Tla niske pH vrijednosti obično imaju lošu strukturu, smanjenu količinu humusa, odnosno slabija proizvodna svojstva.
Organska tvar (humus) ima povoljan utjecaj na strukturu tla. Teška i zbijena tla postaju huminizacijom rastresitija, rahlija i lakša, a time se poboljšavaju i druga svojstva tla, u prvom redu režim vode, zračnost i toplina.
U pogledu kemijskih svojstava, humus sadrži sva potrebna biljna hranjiva. Humus utječe povoljno i na biološka svojstva tla time što je izvor ugljika potrebnog za život i razmnožavanje mikroorganizama.
Mikroorganizmi rastvaraju organske tvari i razlažu ih na mineralne sastojke koji biljkama služe za ishranu. Prilikom raspada humusa stvara se CO2 koji je biljci potreban za
asimilaciju i koji u tlu aktivira biljci nepristupačne kemijske spojeve.
Održati ili povećati prirodnu plodnost tla možemo pravilnom primjenom organskih i mineralnih gnojiva, pravilnom rotacijom usjeva (plodored), odgovarajućom obradom tla, uzgojem leguminoza, zaoravanjem žetvenih ostataka, zelenom gnojidbom, mjerama popravka tla (kalcizacija, primjena mikroelemenata i dr.) i agrokemijska analiza tla koja je temelj profitabilne gnojidbe i regulacije plodnosti tla.
