Pristupačan, nasmijan, spreman za šalu, sve prisutan na mnogim mjesnim događanjima, zaljubljenik u košarku. To je 24-godišnji Hrvoje Fuš, kojeg prijatelji zovo Čočo.
Povod za ovaj razgovor je bilo napredovanje u struci. S 24 godine položio je majstorski ispit, što znači da može raditi na edukaciji drugih u struci od koje mnogi zaziru. Hrvoje je dimnjačar.
– Posao kao i svaki drugi i ne vidim razloga zbog čega je tome tako. Meni je prelijepi. S radošću ga obavljam, s voljom se stručno usavršavam jer i ta struka ne trpi učmalost, mrtvilo. Odgovorna je, možda znatno više od nekih drugih. To što kući dolazim malo tamniji ukućanima ni meni ne predstavlja problem. Prvo kupatilo, kozmetika, civilno odijelo i ja sam drugi Čočo – kaže i dodaje kako je najponosniji kada sjedne u svoj, lani kupljeni, automobil i ode po “zadatku” udruga s kojima surađuje.
Mnogi u Kotoribi niti ne znaju što je po struci jer ga nikada nisu vidjeli u odori i opremi zbog koje se često hvatamo za gumbe. Sjećaju ga se oni od prije nešto više od desetak godina kada je obavljajući praksu obilazio Kotoribu sa svojim prvim “gazdom” Željkom Srebrnjakom upijajući prva znanja čišćenja dimnjaka po domaćinstvima, ali i ona na gospodarskim objektima.
– A počelo je kada sam u 7. razredu OŠ-e Kotoriba donio odluku kako ću biti dimnjačar. Čuđenje mojih u kući i podsmijeh prijatelja bili su neizostavni pratitelj moje odluke, no nitko je više nije mogao niti želio promijeniti. Smatrao sam to zvanje kao i svako drugo, treba ga izučiti, a potom se savjesno uključiti u posao koji ćeš lako dobiti.
To je bio moj moto koji me “držao” tri godine školovanja u Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu gdje su to zvanje uz mene izučavala još dvojica kolega, jedan iz Koprivnice, drugi iz Ivanca. Bio sam ponosan kada sam postao izučeni dimnjačar jer takve tražilo “tržište”, prošlo je vrijeme “šalabajzera” – ispričao nam je s ponosom.
Još je postao ponosniji kada je početkom kolovoza 2.010. godine dobio posao u renomiranoj varaždinskoj tvrtki “Crleni”. Za tvrtku ga vežu lijepi trenuci, posebno pamti 4-mjesečni odlazak na ispomoć u Dubrovnik gdje je valjalo očistiti dimnjake tamošnjih brojnih hotela. Kaže kako će to biti posebno pamćena epizoda njegovog posla. Raduju ga susreti s mnogim poznatima koji na dimnjačare gledaju posebnim, vedrim očima.
Početkom studenoga 2012. zapošljava se u preloškom Pre-komu d.o.o. gdje i danas radi. Obilazi rajon Donje Dubrave i Donjeg Vidovca s vrsnim “šefom”, svojim sumještaninom Miljenkom Vugrinčićem kojeg izuzetno cijeni i kaže kako se od njega može još puno toga naučiti.
– Kao s prvim danima obilaska domaćinstava i danas jednakim žarom to radim pogotovo jer radimo u mjestima gdje smo izuzetno dobro prihvaćeni – kaže na kraju i dodaje kako je biti dimnjačar nekad i danas razlika kao dan i noć. Stoga je i njegov poziv ovim putem upućen prema mladima neodlučnima, ali komunikativnima, druželjubivima osnovcima da krenu njegovim stopama jer neće požaliti, jer se i taj posao s danima osuvremenjuje pa se sjeća prvih tableta koje su dobili u preloškoj tvrtki.
– Ljudi su nas neobično gledali, mučili se na njima potpisivati…, sve je to danas normalno – reći će. Na što si ponosan u svome poslu? –Prije svega što sam uspio postići planirano, što sam postao čovjek koji može i mora drugima pomagati, što radim odgovorni posao. Ponosan sam što me korisnici usluga slušaju jer moja pogreška ili neposlušnost korisnika mogu biti kobni.
Na upit, razmišlja li o osnivanju vlastite tvrtke rekao je da je još to jako daleko. – No tko zna? – dodao je i pohitao na novu obvezu jer su košarkaši KK Kotoriba morali u Nedjeljanec, a kakovo bi to bilo gostovanje bez Hrvoja.
