Za početak, mislim da je dosta bitno naglasiti da sam ja užasna u procjeni svega kaj se procjenjivati može. Zašto je bilo odabrano baš bicikliranje sto kilometara, ne znam, ali taj broj obično zvuči prilično veliko, sto bilo čega zvuči puno, barem meni, pa sam zaključila da bi to moglo biti izazovno. Moram priznati, opet, da sam se malo prevarila.
Sto kilometara u tjedan dana nije ispalo toliko zahtjevno koliko sam očekivala. Veliki dio toga je i činjenica da sam imala jako dobru podršku, Filipa, koji je bio dosta ustrajan čak i kad se meni nije dalo i kad sam sve svoje adute bacala samo da ga nagovorim da baš danas ne idemo. Išli smo. I danas i sutra i jučer, svaaaki dan smo išli. Nije mi se dalo baš.
Dan po dan
Prvi dan velikog bicikliranja započeli smo odlaskom na Porcijunkulovo, dosta dobra motivacija ako se mene pita. Samo bicikliranje do Čakovca i natrag nije bilo toliko iscrpljujuće, ali činjenica da smo se doma vraćali po mraku je bila i više nego strašna. Nije da se bojim mraka (iako još uvijek nemam uvjerljive dokaze da čudovište nije u ormaru), ali nije mi bilo pretjerano ugodno biciklirati usred ničega po neosvijetljenoj cesti.
Preporuka: ako biciklirate do Čakovca, nemojte se vraćati po mraku. Biciklistička staza postoji cijelim putem, nema uspona ili nekih ozbiljnijih prepreka, a vožnjica je ugodna. Kao apsolutna amaterka s gradskim biciklom, preporučam ovu rutu. Osim ako se zadržite. Ili se bojite mraka. Onda ne.
Iduća ruta bila je oko akumulacijskog jezera s povratkom kroz obližnja naselja, Bartolovec, Šemovec, Trnovec (ispričavam se ako nije po redu, ali bilo mi je daleko prevruće da vidim bilo koju tablu koja nije VARAŽDIN). Vožnja je super, biciklistička staza postoji, vozite se pored vodice, gledate mlade momčiće na skuterima (onima u vodi), izbjegavate ribiče i njihove štapove i na kraju uživate u ljepotama našeg kraja.
Zvuči prilično idilično, osim ako niste ja pa se od jutra spremate i nabrijavate na tu vožnju i onda nagovorite Filipa da odvozite tih nešto više od 25 kilometara po najvećem suncu jer je čekanje da bude hlad prevelika agonija. U tom slučaju vožnja postaje sve samo ne idilična. Od Varaždina pa opet do Varaždina hlada nema ni za lijek. Preporuka ako uskoro idete na more, a još nemate ni malo boje. Dobili budete boju. Svu boju svijeta.
Kasnije rute prilagođavali smo potrebama, recimo prijeko potrebnom kupanju. Samo smo mrvicu produžili naš redovni put do Aquacitija i već se nakupilo skoro dvadeset kilometara.
Biciklizam u Varaždinu – bolje ne
Zadnji dan i zadnjih petnaestak kilometra ostavili smo za gradsku vožnju. Loša ideja. U našem gradu koji je jako ponosan na bicikliste, neizmjerno je teško odvoziti dvadesetak kilometara, a da se ne prekrše zakoni. Ako krenete u tu avanturu očekuju vas vozači koji kao da u životu bicikl vidjeli nisu i nije im jasno kakve su to spodobe koje voze uz rub ceste pa onda najbolje da im potrube jer budu na taj način te iste spodobe nestale, očekuju vas biciklističke staze koje su eto slučajno crvene boje pa to zbunjuje građane koji smatraju da je to baš njihov crveni tepih i nađu se dosta uvrijeđeni ako ste i vi na biciklu na tom crvenom tepihu.
Ako staza nije crvena, onda nije dovoljno uočljiva pa se često pretvara u parkiralište za ‘idem samo na brzinu skočiti’ ili u prostor di se stavljaju oglasne table. Ustvari je dosta teško reći da možete voziti bicikl po Varaždinu, jer skoro pa i ne možete. Možete ga voziti oko Varaždina, po lijepoj industrijskoj jezgri umjesto barokne. No, ako vam je cilj odvoziti tih zadnjih nekoliko kilometara, pretrpite i to. Na žalost.
Ukratko, stotka je odrađena bez pretjeranog napora. Krajnji zaključak je da uvodimo ‘sto tjedno’ kao redovitu praksu svaki mjesec jedan tjedan. Zato jer možemo i zato jer to volimo.
Novi cilj – teretana
Ima jedan citat koji se često pojavljuje na raznim fitness stranicama a glasi ‘You can’t outrun a bad diet’, odnosno, đabe ti vježbanje kad đogiraš do McDonaldsa. Ja se s tim apsolutno slažem i zato ovaj tjedan krećem u novu avanturu zvanu teretana.
Ljudi se lagano vraćaju s godišnjih, a teretane se opet lagano pune pa me zanimalo kaj se može dobiti u varaždinskim teretanama za relativno malo novaca (relativno malo, jer u teoriji nije malo, ali naspram drugih teretana je jako malo). Opet zahvaljujući Facebooku i društvenim mrežama, vidjela sam oglas za 50 posto jeftiniju članarinu u Fitness centru Kinezis, a kao prava šopingholičarka, sniženje od 50 posto ne propuštam, bilo da je popust na majicu, teretanu, dvofazne utičnice ili brokulu (ok, iskreno, nemam poima kaj je dvofazna utičnica, ali činilo mi se ko da bi mogla biti na sniženju).
Malo preplašena, došla sam u Kinezis budući da ipak nisam baš poznavatelj teretana i njihovog načina vježbanja, ali odmah na prvu je dojam odličan. Skroz simpatičan trener spremno je odgovoril na sva moja pitanja (to je dosta impresivan podatak jer ja uvijek imam jako puno pitanja) i dogovorili smo se za prvi trening. U ovu misiju krećem s osmišljenim planom prehrane i vježbanja, a sve pod njihovim vodstvom. Prve dojmove i rezultate javim za tjedan dana!
Danas je prvi trening, držite mi palčeve, malo sam uzbuđena!
