Luka, povedi me. Želim… letjeti s tobom…
Šokantno buđenje u noći
Ivana me te noći nazvala oko tri sata i vrišteći molila, neka odmah dođem. Onako pospana samo sam izgovorila … evo me! Potom se prekinuo signal, a Ivanin glas je nestao. Skočila sam s kreveta, ni sama ne znajući u kom pravcu bih krenula. To je trajalo koju minutu, prvo sam imala bliske susrete sa namještajem, a onda, kad sam se pribrala, ponovo sam nazvala Ivanu.
Javio mi se iznervirani duboki muški glas, koji je kratko upitao: – A tko ste Vi?
– Njezina prijateljica. Recite mi gdje je ona?
– U policijskoj postaji. Bilo bi dobro da se pojavite i utješite je. Vjerujem da znate gdje je glavna policijska postaja. Osim što je pijana, ona je dobro, ne brinite, njezin suputnik, odnosno moj mlađi brat prevezen je u bolnicu. Ja sad krećem u bolnicu da se uvjerim da ozljede nisu teže, kao što me uvjeravaju. Nadam se da je tako i nadam se da se nećemo sresti. A niti Vaša prijateljica nije poželjna na našem imanju. Ostalo će riješiti odvjetnik.
Stresla sam se kao da sam dotaknula strujnu žicu.
– A tko si ti? Bog? – iznervirano sam ga baš htjela uvrijediti.
– Za tebe nitko važan. Član obitelji stradalog. Samo vas molim da se obje držite podalje od moje obitelji, to je sve. Nadam se da i ti nisi pila i da ćeš sretno stići. Nakon ovoga, dovoljno je stresova za sve nas. Zbogom.
Spas u lovu na bogatoga muža
Ove njegove riječi doživjela sam kao drugi strujni udar. Gledala sam u mobitel kao u malog svemirca, a u meni se pojavio bijes. Navukla sam traperice i dok sam ih na brzinu zakopčavala, slomila sam nokat. Bijes je postajao sve veći dok sam se sjetila Ivanine priče i njezinog budućeg bogatog muža. Kao da sam predosjećala da će njezina večer završiti loše, posebno jer je čovjek preko telefona spomenuo alkohol. Pitala sam se što se te večeri dogodilo, jer ona nije bila sklona piću.
Nakon cjelodnevnog rada u bolnici osjećala sam se slabo i iscrpljeno. Buđenje u neko gluho doba noći uopće mi se nije uklapalo u naporan raspored tjedna. Nakon desetak minuta vožnje, Ivanu sam našla u suzama i svu slomljenu. Alkotest je pokazao preko jednog promila, što je za nju bilo dovoljno da ne vlada sobom. Nije navikla na piće. Na žalost, tu je morala ostati do jutra, a vidljivo potresena, samo je ponavljala ime toga mladića.
– Petar… želim vidjeti Petra…
Nije se obazirala na ogrebotine koje je imala po ruci, buljila je samo u jednu točku. Nisam imala namjeru ispitivati je bilo što, prepustila sam sve policiji koja ju nije previše gnjavila.
– Radiš li ujutro? – konačno mi se obratila plašljivo, zahvalna što sam se pojavila.
– Da – rekla sam još uvijek pod dojmom čovjeka koji se vrlo bezobrazno na mene okomio.
– Ti baš biraš ljude i svoju buduću obitelj – rekla sam ironično.
– Moj Petar je dobar, ali njegov brat Luka, taj stvarno misli da može gospodariti tuđim životima – bila je ljuta Ivana. – Ali, prevario se.
Petar i ja ćemo se vjenčati i prije nego što misli. Morena, hoćeš li mi pomoći?
Zločesti “bumbar” Luka
– Ivana, nije sad vrijeme za takve razgovore – govorila sam joj kroz rešetku i pokušala smiriti situaciju.
– Petar i ja smo spavali noćas zajedno. Nadam se da sam ostala trudna. Taj arogantni, zločesti bumbar ipak će shvatiti da mlađi brat mora sam odlučiti s kime će se oženiti – Ivana je pričala kao navijena.
– Zaboga – promrmljala sam si u bradu… Nije valjda došlo do toga da je svojega budućega muža lovila mogućom trudnoćom. Užasnula sam se, pomislivši na što je sve Ivana bila spremna. Nisam ni slutila da bi čovjeka jednostavno mogla staviti pred gotov čin. Na poslu medicinske sestre doživljavala sam svašta, a dešavale su se baš i ovakve situacije. Da su očevi saznali da su očevi prije samoga porođaja ili odmah poslije. To su bile užasno traumatične situacije. Nadala sam se da ona nije posegnula baš za ovakvom solucijom.
Petra nisam upoznala, ali naslušala sam se Ivaninih priča o njemu. Uostalom, priredio mi je šokantno buđenje toga dana.
Nije ni čudo da je Luku nazvala zmajem, što mi je, unatoč svemu, izmamilo smiješak.
Kad sam se uvjerila da je Ivana dobro, znala sam da će sve biti u redu. Nazvala sam Tomislava, našeg obiteljskog odvjetnika i zamolila ga da se ujutro pobrine za Ivanu, a ja sam se vratila kući. Nisam znala kako ću izdržati taj cijeli dan na poslu. Samo sam se nadala da se neće roditi previše beba, jer ću pasti s nogu.
Posao medicinske sestre na tom odjelu veselio me više od ičega, ali samo onda kada sam bila odmorena. Odlaskom na posao nikad nisam znala što me čeka. Ponekad bih, u slobodne dane, navečer rano zaspala, čim bih sa sebe svukla odjeću i odjenula pidžamu. Sada nisam imala vremena pitati pod kojim se okolnostima slijetanje s ceste dogodilo i zašto je zapravo Ivana vozila njegov auto.
Jednostavno, nisam imala taj zadnji atom energije, ali bila sam sretna što je sve završilo sa lakšim posljedicama. Presvukla sam se i požurila na posao.
Susret u liftu, ruka na ruci
Liftovi u bolnici su me svaki dan izluđivali. Ili su bili prepuni, ili je bar jedan bio u kvaru. Imala sam sreću što je taj ispravan bio u prizemlju. Jedan visoki muškarac i ja ušli smo u njega. Stavila sam ruku na dugme sa brojkom tri, a muškarac je u isto vrijeme želio stisnuti svoj broj odjela na koji se zaputio. Malo je ipak zastao i pogledao me. Rukom je prekrio moju ruku, a onda ju je brzo povukao.
– Oprostite – nasmiješio se i podigao jednu obrvu.
– Ma ništa, svakodnevno mi se to događa, tako je to kad je gužva. Jedan lift svakoga dana zakaže, eto, snalazimo se.
– Vi radite u bolnici? – bio je znatiželjan.
– Da – nasmiješila sam se pri pomisli da me čekaju bebe i mame.
– Radim u rodilištu kao medicinska sestra – zadovoljno sam se nasmiješila. Podigao je obrvu i nasmiješio se. On je izašao prvi, na drugom katu, dok sam ja produžila kat više. Na izlasku, pogledao me značajno od glave do pete. Učinilo mi se da sam ga već negdje srela, ali za koju minutu zaboravila sam na susret s njim.
Toga dana više puta sam osjetila na ruci njegov dodir. Eto, samo me to podsjetilo na njega. Pomislila sam kako mu je lijepo stajala brada koju nije obrijao nekoliko dana. Ah, ti muškarci, uzdahnula sam.
Nemojte otići, gospođice…
Eto Ivane, kao primjer, zaželjela se muža i na vrat si je natovarila samo probleme. Ja sam pokušavala dati još nekoliko ispita i završiti viši stupanj. Nakon šest godina zaslužila sam bolje radno mjesto i manje naporne dane. Sada su mi dani bili ispunjeni kao šipak košticama.
Ljeto je prošlo i razmišljala sam da se na desetak dana ipak otisnem na more, a nakon odmora da marljivo zapnem i privedem školovanje kraju. Pomislila sam na Ivanu. Vjerovala sam da je sretno stigla kući i da se odmara. To me navelo da se prije odlaska kući raspitam o muškarcu koji je bio s Ivanom u automobilu. Sanirali su mu duboku posjekotinu na potkoljenici i ostao je na promatranju na odjelu na drugom katu. Ušla sam u sobu i tiho prišla krevetu.
Nisam se začudila što Ivana luduje za njim. Imao je oko trideset godina. Crte lica bile su mu specifične, trepavice duge, ten preplanuo. Ostavljao je jak dojam. Bio je sam u sobi i oči su mu bile sklopljene.
Umoran i pod dozom lijekova, čvrsto je spavao. Prišla sam ormariću i tiho stavila na njega sok od jabuka. Nije ni čudo da u ovom čovjeku njezina prijateljica vidi svoju životnu priliku. Možda i izlaz iz svoje financijske krize. Ne, u to nisam htjela vjerovati. Krenula sam iz sobe i otvorila vrata. Muškarac iz lifta! Još mi samo to treba. Opravdavati se zbog čega izlazim iz ove sobe. Iako sam se tome nadala, muškarac me ipak samo znatiželjno pogledao. Valjda isto kao i ja, dobro je pazio da se u istom trenutku ne uhvatimo za kvaku, da kao u liftu ruka završi na ruci.
– Dobra Vam večer – izustila sam – Na odlasku sam s posla, samo sam se htjela uvjeriti da stvari dolaze u normalu. Kad je shvatio da razgovara sa Ivaninom prijateljicom, njegovo lice poprimilo je izraz kao da me vidi prvi put.
– Ne brinite, sve će biti u redu. Ja sam prenaglio tada, ali bio sam doista ljut. Nadasve sam se bojao za brata. Petar nije ništa manje odgovoran kao i gospođica.
-Ivana joj je ime, Luka, Ivana – rekao je Petar, ali je ovaj to namjerno prečuo.
– Petre, nadam se da si bolje nego jutros – progovorio je Luka, prilazeći krevetu. Našim objašnjavanjem probudili smo Petra.
– Nemojte otići – rekao je tiho Petar i zanemario njegovo pitanje. Obratio se meni, u strahu da ne odem.
Luka je kriomice gledao moje tijelo
Luka nije reagirao, privukao je stolicu krevetu i čekao razvoj događaja. Odlučila sam biti ironična.
– Nažalost, Petre, tvoj brat je Ivani i meni dao do znanja da se udaljimo od tebe i tvoje obitelji. Zapravo, Ivani je zabranio da ti se približava. Ja sam se tu ionako našla samo da pomognem. Petar je upitno pogledao brata. Luka je imao opravdanje.
– Rekao sam malo prije da sam prenaglio.
Sve ostalo ste dobro čuli, ali ispriku niste – podignuo je ton Luka ne pogledavši me.
– Naviknuta sam na razne situacije i reakcije, pa mi više-manje to ne smeta. No, mislim da je vrijeme da i sa svojim bratom popričate što se zapravo dogodilo. Ivana će, vjerujem, odgovarati za sve ono što je skrivila.
-Ja sam zapravo kriv za sve – oglasio se Petar. Nakon večere nisam se osjećao dobro i zamolio sam je da vozi kući. Nije navikla voziti tako veliki auto, to je sve. Vozila je polako i bojala se, zato se vjerojatno to i dogodilo. Pomoći ću joj da sve prođe što bezbolnije. Volim je –
Na ove riječi više nismo imali što dodati osim da preskočimo tu temu. Samo smo se nijemo pogledali, a njegovo priznanje da je voli i sama tema o ljubavi natjerala nas je da ušutimo. Prišla sam prozoru. Prvo žuto lišće kasnog ljeta počelo je padati sa starih kanadskih topola. U taj tren mi je postalo savršeno jasno da je jedino važno da sve, što god da se loše događa, sretno završi. Okrenula sam se od prozora i uhvatila Lukin pogled uperen u moje tijelo i to me uznemirilo. On se nasmiješio i skrenuo pogled prema Petru.
-Dakle, ako je zaista tako, pobrinut ćemo se da vozačica prođe što bezbolnije – nasmiješio se ponovo Luka, ali tada se desilo nešto što je razbuktalo već gotovo smirenu situaciju.
Ivanino priznanje
Ivana je tiho pokucala i ušla u sobu. Petar je pružio ruku prema njoj, ali ona nije pružila njemu svoju. Očito je u cijeloj svojoj nezavidnoj životnoj situaciji dobila još jednu dodatnu lekciju nakon koje je odlučila biti iskrena, ma što se dogodilo.
– Sad kad ste svi važni na okupu, osjećam se dužnom saopćiti vam pravu istinu – Pogledala je u pod, potom je maramicom lagano obrisala znoj koji joj je izbio između nosa i obraza.
Mislila sam da sanjam. Kao da joj se dogodio udarac života, a ne laka saobraćajna nesreća.
– Petra sam srela samo tjedan dana kasnije, nakon što sam ostala bez posla. Ne znam, Luka, je li ti Morena rekla da sam Petra lovila, ne bih li riješila svoju životnu situaciju? – Ivana se obratila Luki.
– Bila sam zgrožena, uhvatila me panika. Kredit, stan, ispiti do diplome, automobil… ne znam kako će se sve riješiti, ali oprostite mi. Svi.
Izgledat će čudno, ali onda sam sinoć, kad smo se vraćali, shvatila da nije pravedno prema Petru. Odlučila sam mu reći, lomila sam se, no isto tako, moje srce mi nije dozvoljavalo – nastavila je
– Gledajući ga sinoć, shvatila sam isto tako da ne mogu bez njega. Desila mi se ljubav. U trenutku spoznaje očito sam izgubila kontrolu nad upravljačem. Petar je uzviknuo… pazi! No bilo je kasno. Automobil je desnom stranom sišao s ceste i udario u zemljani nasip. Vozila sam polako, ali moje emocionalno stanje, naravno uz dvije čaše vina bili su uzrok svemu. Sad kad pomislim, možda je i moralo tako.
Nikad nisam živjela u lažima. Tako neću ni nakon ovoga što se dogodilo. U sobi za trježnjenje ništa mi nije bilo važno osim Petra. Samo njega.
– Sad kad svi znate istinu, neopisivo mi je lakše. Samo se nadam da nisam u drugom stanju… ako i jesam, oprosti, Petre. Oprosti. Preselit ću se na selo u očevu kuću i nekoliko dana razmisliti. Samo nemoj nikad posumnjati da te ne … – to je bila kap koja je prelila čašu, a potom je Ivana polako skliznula na pod i onesvijestila se.
U meni je planula ljubav prema Luki
Luka i ja priskočili smo, pridigli je i pozvonili sestri. Petar je skamenjeno gledao ispred sebe. Da je udario grom u ovu sobu, valjda bi lakše podnio udarac nego ovo. Pod utjecajem lijekova i šoka klonuo je natrag na jastuk.
– Luka, odnesi je na svježi zrak. Luka… – to je bilo sve što je mogao izgovoriti.
Medicinska sestra je užurbano otvorila vrata. Ivana je bila blijeda i sva znojna. Brisala sam je papirnatim vlažnim ručnikom. Izdrži, vapila sam u sebi.
– Ne mogu više – rekla je isprekidano i ponovo se onesvijestila. Luka ju je uzeo u naručje kao malo dijete i iznio na zrak. Po prvi put u životu osjećao je da se i sam guši. Pomisao da ova žena možda nosi njihovog potomka ispunila ga ponosom. Sve ostale okolnosti bile su manje bitne i u tom trenutku nije želio na njih misliti. Nisam mogla vjerovati s koliko je prisebnosti Luka reagirao. Što da je tek bilo u pitanju njegovo dijete? Gledala sam ga kao začarana dok je milovao Ivanine obraze i ona je skoro došla sebi. Gledala sam kako Luka prstima briše kapi znoja i gleda je kao neku dragocjenu figuricu.
– Luka, … Luka, oprosti mi… što god mislio, ja Petra volim više od ičega na svijetu… – šaputala je nemoćno.
– Ja sad nisam važan, nimalo. Razumiješ? Samo potvrđujem da nisam od kamena.
Dajem novčić za tvoje misli…
– Treba ti detaljni liječnički pregled nakon nesreće. Zbog stresa kojega si doživjela, situacije u kojoj se i inače nalaziš otprije, a o mogućem djetetu da ne govorim. Petra ćemo poštedjeti još nekoliko dana, a nakon toga, vaša sudbina u vašim je rukama.
– Ne samo da će ti pomoći da se izvučeš financijski, već ćete to riješiti u miru i tišini. Iako, poznavajući brata, mislim da je on već odlučio.
Takav je. Kod njega pali jedino iskrenost. Ja sam druga priča. Ali, otom potom. Mislim da ćemo te ostaviti preko noći u bolnici, jer očito nisi dobro. Sačekajte me, odmah se vraćam. Vratio se u Petrovu sobu i zadržao desetak minuta. Potom je Ivanu odveo na hitni prijem gdje im je liječnik dao uputnicu za odjel ginekologije. I liječnik je smatrao pametnom odlukom da i ona ostane na promatranju, s obzirom na novu okolnost, moguću trudnoću. Nisam mogla vjerovati da je Luka reagirao toliko pametno i prisebno. S obzirom na prvi dojam koji je ostavio na mene…
– Heej, jesi li dobro? – trgnula sam se na njegov glas. Nisam u tom trenutku mogla objasniti da sam se zaljubila u ovog čovjeka i da je on zapravo sve što želim. Gledala sam ga kao da gledam čarobnjaka.
– Dajem novčić za tvoje misli… – rekao je smiješeći se. Nije valjda osjetio moje osjećaje koji su se iznenada pojavili kao vulkan. Vulkan koji može svakog trena doživjeti erupciju.
– Ja ću obaviti sve formalnosti na svom odjelu – rekla sam.
I zaista, liječnica je odmah shvatila o čemu se radi i obećala da će Ivana dobiti svu potrebnu skrb. Iako je Ivana tvrdila da joj nije ništa, ako ništa drugo, trebalo joj je da se smiri. Luka je čekao u velikom hodniku dok sam je smjestila na odjel. Obećala sam joj još toga dana donijeti pidžamu i stvari za osobnu higijenu. Luka je obavijestio Petra gdje se Ivana nalazi, potom smo svi, pretpostavljam, odahnuli.
Reci bar da ti se sviđam
Olakšano smo izašli iz bolnice. Neki vjetrić naviještao je kišu, a sa zapadne strane nebo se nad gradom zatamnilo.
– Moram priznati, buran dan – rekao je.
– Ja neću ništa reći, ni jednu jedinu riječ. Kad bolje razmislim, čovjek naprosto da ne povjeruje. Od tri sata noću nisam sjela ni petnaest minuta. Padam s nogu. Ako sjednem, mislim da neću moći Ivani odnijeti pidžamu i da ću zaspati – rekla sam umorno.
– Dođi – lagano me poveo do svog luksuznog limenog ljubimca. Otvorio mi je vrata i zamolio me da ga sačekam. Nestao je u obližnjim trgovinama dvadesetak minuta. Nakon nekog vremena utonula sam dublje u udobno sjedište. Kada se vratio, nisam ga čula ni kad je otvorio, a ni zalupio vratima automobila. Očito me gledao kako spavam, zavaljenu na sjedište koje sam spustila kad je otišao. Pustio me da spavam gotovo jedan sat, a onda me nježno prstima dodirnuo po obrazu.
– Morena… – tiho je rekao i među prstima provlačio jedan moj dugi plavi pramen kose. Nebo se zamračilo, a obližnji park samo je dijelom bio osvijetljen. Grane drveća lagano su se njihale. Ostajale su bez pokojeg lista uslijed ljetnih vrućina.
Ovaj fluid između Luke i mene samo sam mogla sanjati u najluđim snovima. Nije me valjda promatrao cijeli sat vremena, pomislila sam. Nakon ovakvog dana, u tišini je čekao da se probudim.
– Koliko je sati ? – upitala sam
– Spavala si sat i pol – nasmiješio se.
– Kao da sam spavala danima. Osjećam se mnogo bolje – rastegnula sam noge. Sad sam osjetila bolove u leđima i u rukama. Prve kapi kiše pale su na staklo. Sa drveta je dolepršao šareni list i zalijepio se. Luka se zavalio i bez riječi uživao u zajedničkoj tišini. Nikuda mu se nije žurilo. Imala sam mu potrebu zahvaliti na svemu.
Da, imala sam ga želju čak i ljubiti po kosi, licu i grudima. Košulju kao da je namjerno otkopčao.
– Luka… – započela sam, ali nisam znala kako formulirati rečenicu.
– Što god da kažeš, ne možeš pogriješiti. Reci bar da ti se sviđam… – šalio se.
Kao da te oduvijek znam…
– Sviđaš? Nisam žena koja zna zavesti, a i nakon Ivaninih postupaka, koliko bi značili moji pokušaji? Naš prvi razgovor je to…
– Pa pokušaj, ja ću biti zadovoljan ako me i dodirneš… poljubiš možda.
– Osjećam se… – započela sam rečenicu
– Kako? – upitao je šapatom
– Jako dobro- odvažila sam se.
– Zbog mene? – nastavio je igru
– Da. Zbog tebe. Onoga što osjećam. Zbog sebe…
– Što god da mi uradiš, neću se buniti. Dodiruj me, osjeti me. Koliko daš ti meni… – rekao je, molećivo i tiho i naslonio me na sebe.
– Želim da ti uzmeš sam. Ne mogu vjerovati. Prvi put smo zajedno, ali kao da te oduvijek znam – tiho sam rekla.
On me pogledao, očito zadovoljan odgovorom. Potražio je moju ruku, uzeo je objema rukama i poljubio u dlan. To je bilo toliko čarobno i intimno da sam ga osjetila cijelim tijelom.
Iznenada je prekinuo idilu, upalio automobil, uključio brisače koji su zamahnuli nekoliko puta samo da skinu nekoliko listova koji su u međuvremenu napadali. U tišini smo se vozili desetak minuta, a zatim je automobil ušao u dvorište između dva drvoreda tuja i nakon desetak metara zaustavio se u velikoj garaži s nekoliko parkirališnih mjesta.
Luka je pogasio svjetla i pogledao me. Njegov pogled razlikovao se od Petrovog. U Petrovom se moglo odmah pročitati mnogo toga, a Lukin pogled bio je znatno hladniji, a lice samozatajno. Nije mi preostalo ništa drugo nego biti oprezna, dok ga bolje ne upoznam.
– Želiš li vidjeti našu kuću? Tu sam rođen. Roditelji su na moru do studenog. Imamo veliki restoran na moru. Otac nadzire poslove, a majka uglavnom održava kuću. Odgovara im klima. Da se nju pita, ona se ne bi ni vratila. Morski zrak godi joj za zdravlje. Upoznat ćeš je, naša majka je divna žena. I da, i ja tebe kao da oduvijek imam i znam…
Kada srce pilota… Poleti
– Čime se ti baviš? – upitala sam ga.
– Ja sam pilot. Uglavnom letim. Već deset godina. Za tjedan dana ću napuniti trideset i sedam. Ti si puno mlađa.
– Dvadeset i sedam. Pa… i nisam baš.
– Otimam li te kome, Morena?
– Nikome. Sama sam. A postoji li možda u tvojem životu neka žena?
– Postojiš, Morena. Otkad sam te ugledao. Nisam ja tako opasan, kako sam se ponašao. To je valjda zbog toga što me nijedna ne mazi i ne voli. Uostalom, situacija me uplašila, moram priznati.
– Hoćeš li me maziti? – Lukin duboki glas bio je više molba nego pitanje. Zagledala sam se u njega i tiho rekla:
– Ja sam zaljubljena u tebe, dok sam te ugledala, znala sam odmah da si ti pravi.
– Onda me ljubi. Da se uvjeriš u to. Oprosti, i ja sam zaljubljen pa zaboravljam. Uđimo u kuću. Iskren sam. Zaista mi ne možeš biti bliskija.
– Ne još, Luka, ljubi me. Tu. Sada. Znam da je neudobno malo, ali toliko je lijepih riječi izgovoreno u autu, da te želim osjetiti. Sviđa mi se tvoja brada, usne, visok si, lijep, pametan. Znam, zvuči djetinje, ali ja sam se toliko zaželjela nježnosti, da te ne mogu pustiti da odeš. Kada si vikao, mislila sam…
-Kad sam vikao, bio sam jako ljut, ali ne bi vjerovala koliko mi je sada žao – smijao se
-Nemoj me ostaviti, ne želim više bez tebe – molila sam ga.
Kad žena pogodi pravu žicu…
Luka se glasno nasmijao. Kako samo imponira muškom egu, dok žena priznaje da ne može bez njega, pomislio je.
Kad bi samo žene znale kakvi su muškarci slabići! Kad žena pogodi pravu žicu, ima ga za sva vremena. Eto, i to se desilo već za koju sekundu. Kao da je znao.
– Znaš, kad si trčao noseći Ivanu na zrak, pomislila sam što bi tek uradio da je dijete tvoje…
– A što bih tek uradio da je dijete naše? – šalio se. – Znaš, Morena, ja bih ipak da me ti malo ljubiš…
Pridignula sam se na koljena i sa svojega sjedala prekrila ga tijelom. Kad su moje grudi dotaknule njegove, obuzela ga strast koju nije želio ugasiti. Osjećala sam da pušta da ja preuzmem inicijativu, ali kad više nije mogao izdržati svukao mi je majicu preko glave i ljubio goli trbuh i grudi preko grudnjaka. Prste sam mu gurnula u kosu i stegnula ga.
– Ej, toliko me pališ da ja ne želim ovdje nastaviti. Možemo samo u mojoj sobi, želim da postaneš moja. Nisi moja prolazna avantura i ovako nešto mi se, nerado priznajem, nikada nije desilo. Odustani ako želiš… zaista da ne misliš…
– Neću… nikada.
Otvorio je vrata sa svoje strane i gotovo me u navali strasti izvukao kroz svoj izlaz. Zalupio je vratima, dok smo se zalijepili jedno za drugo. Zaboravila sam cijeli svijet i na tren pomislila da sanjam. Uhvatila sam ga za kosu i podigla se na prste, ne bih li se bolje mogla usnama upiti u njegove. On se naglo odvojio od mene.
– Moramo ti obući majicu. Imamo je vremena ponovo svući. Koliko god to zvučalo sad proračunato, ali moram se otuširati. Ne zbog mirisa tijela, već zbog boravka u bolnici i svih onih dodira. Ako želiš…
– Da, želim. Kad bih mogla, isprala bih sve ružne događaje današnjeg dana – rekla sam
– Sve? – nasmiješio se
Oprosti ako sam bio grub…
– Nisam rekla sve osjećaje, već sve ružne događaje – snašla sam se. Ponovo sam ga zagrlila. – Umrla bih od tuge da mi netko sad uskrati ove osjećaje. Puknula od jada i umrla od tuge. Eto.
– Nadam se da su ovi naši mirni u svojim krevetima i da će mobiteli šutjeti do sutra – nasmiješio se.
Požurili smo u kuću. Moje cipele ostale su u autu. Kad je Luka shvatio da stojim bosa, jednostavno me podigao u naručje i ponio na rukama. Vrata automobila je otvorio, pomislivši na cipele, a onda ih je ponovo zalupio nogom. Ljubio me u hodu i zaklanjao pogled, tako da jednostavno nisam mogla vidjeti prostor kojim smo prolazili. Spustio me u kupaonici i počeo svlačiti. Gledao je moje tijelo kao da ništa drugo nije postojalo oko nas. Potom me pogledao u oči i sa sebe skinuo komad po komad odjeće.
– Ti si moja princeza, žena kojoj noćas dajem sebe. Bezuvjetno. Sve ostalo u tvojim je rukama. Želiš da se tuširamo zajedno?
– Želim da sve činimo zajedno. Želim da me voliš. Sve ostalo imam u životu.
– Bojim se da već imaš i mene. Dođi, uđimo. – Poveo me pod tuš i pustio vodu. U desetak minuta voda je učinila čudo. Odnosila je sve neugodne mirise dana, kojih, u svakom slučaju, nije nedostajalo. Naše milovanje ispreplitalo se sa laganim mlazom vode, a Lukine ruke stezale su me kao da visim iznad provalije. Bio je strastven i ponesen osjećajima, tako da me pomalo plašio. Voda je postala hladnija, pa ju je zatvorio. Primijetio je moj grč i shvatio da je možda pretjerao. Nisam bila naviknuta na takvu strast, a i on sam je to shvatio. Sa vješalice je dohvatio ogrtač i ogrnuo me. Pružio mi je ručnik da omotam kosu.
– Primi moje dvije isprike. Prva, oprosti, bio sam možda grub, a druga, morat ćeš me do kreveta gledati kako uz tebe hodam gol. Ne znam gdje sam ostavio ogrtač.
Ako imam tebe, imam sve…
Nasmijala sam se od srca. U ovakvim trenucima humor svakako spašava neke stvari. On je očito imao dobar smisao za humor. Za čudo, uopće se nisam osjećala neugodno, ni u kom trenutku našeg zajedništva. Željela sam ga. Osjetila sam da i on izgara od želje. Ispred kreveta ručnikom mi je lagano trljao kosu. Kad se našao iza mene, obgrlio me rukama koje su se zaustavile na grudima. Polako je rastvorio ogrtač i spustio ga na pod.
– Morena… – izgovorio je polako
– Luka… povedi me… želim letjeti s tobom
– Hoćeš, draga, dopusti mi da te volim, to je sve što mi u životu još nedostaje. Budi mi ona koju ću zvati… moja jedina.
Luka je legao na mekani prostrani krevet i povukao me na sebe.
Voditi ljubav s njim za mene je značilo započinjati novi život, a on je toga bio svjestan u potpunosti.
– Želim te, Luka… svaki put kad me dodirneš bojim se da će čarolija prestati.
– Samo se ti boj, a što ću jadan ja kad ti shvatiš da sam ja bezopasan, a ti se rasplamsaš. To mi reci.
– Ne zezaj me. Mazi me, to mi nedostaje, to želim. Tebe želim.
– Koliko me želiš – pitao je nježno – dovoljno da postanem dio tebe?
– Želim te više, mnogo više. Zapravo, ako imam tebe, imam sve.
Ako imam tebe imam sve, želim letjeti s tobom
– Shvatio sam… – Luka me pogledao nježno i shvatio da je došlo vrijeme kad se jednoj ženi mora dati najnježnije što zna i što može.
Pogledi su nam se stapali i mi smo se stopili u jedno, bez želje da napravimo i jedan grubi pokret. On je prvi sklopio oči, vjerojatno svjestan da bi ovako mogli ostati cijelu vječnost. Ipak, svi trenuci koji su uslijedili nisu se mogli mjeriti s nijednim njegovim letom u nebeska prostranstva. Poljupce koje sam po tijelu osjećala tražili su od mene da ga ljubim podatno i svakim trenom još više. U nježnosti smo našli svu strast i u neko doba noći od umora zaspali. Neki zvuk izvana me probudio i trebao mi je samo trenutak da shvatim gdje se nalazim. Podatno sam se privila uz Lukino tijelo, svaki put sa dozom straha stavljajući dlan na njegove grudi i trbuh.
– Luka, osjećam se kao kraljica. Ti si još uvijek moj san, jel’ da?
– Da, ja sam tvoj najluđi san. Ja sam jedini muškarac koji od jučer postoji za tebe. Jedini koji će biti uz tebe i jedini koji će brinuti o tvojoj djeci. A do tada ću te prijaviti za nasilje, jer ako se to nastavi, uništit ćeš me.
– Ma ne boj se draga, ja sam tvoj zauvijek. Mislio sam da neću naći pravu ljubav. Ali kako se taj život poigrao sa mnom. Uvalio mi je ženu, koja ne samo da je lijepa i nježna, već me toliko noćas mazila da se jednostavno bojim što će donijeti svaka iduća noć. –
Nebeski svod sa zvijezdama
Raznježila sam se do suza, jer voljeti Luku je bilo kao da nemaš više ni jednu želju u životu. Ipak, Luka je imao želje.
– Morena, znam da nemam poklon kojim se to mora učiniti, ali prije nego odeš na posao, obećaj mi, odagnaj svaku sumnju da me nećeš ostaviti, nestati čim zatvoriš vrata.
– Luka, tebe nitko ne može zamijeniti. Zato, sad kad odem, mislim da će mi ovaj dan biti najduži otkad radim. Ali vratit ću se tebi, kad si svoje ruke ovio oko mene, kao da sam konačno našla svoj dom –
Moje riječi prekinula je glazba s mobitela. Javila se Ivana. Osjećala se mnogo bolje nego prethodne večeri. Petar i ona pričali su sinoć dugo preko mobitela. Luka je pogodio. Ne bi Petar dao nikome svoju Ivanu.
Luka i ja izašli smo u dvorište. Sunce je tek izlazilo i bilo je prohladno. Ovo je bila Lukino i moje kasno ljeto. I Petrovo i Ivanino.
Obgrlio me snažno i smijući se obećao da će pronaći moje cipele u automobilu.
Ljubavi – rekao je zaljubljeno – ovo je bio naš prvi susret. Da mi je netko rekao da ću zavoljeti tako jako u samo nekoliko sati… nikad ne bih vjerovao. Sada znam da je život čudesan i nepredvidiv.
Volio bih, znaš… svaki put kada sletim i vratim se kući… da me čekaš. Da me čekate… ti i … – nije znao bi li rekao
– Znam – rekla sam – Da te čekamo ja i naš sin…
– Ne… – nasmijao se – da me čekaju sve moje žene… Uostalom, znaš da mi nije bitno uopće, ali neka ipak budu princeze.
Eh, kako ga ne bih bila zavoljela, čovjeka koji mi nudi nebesko prostranstvo i sebe, nudi mi cijeli nebeski svod sa zvijezdama.
