Stajao je zbunjeno pokraj odra mojega muža i gledao u mene i mojeg sina Aleksandra… tražio je odgovore…
Brzopleta odluka o udaji
Prije pet godina, udala sam se u bogatu obitelj i za godinu dana rodila sinčića Aleksandra. Moj muž Boris, koji je od svoje obitelji naslijedio veliki ugostiteljski objekt, od svih djevojaka koje su mu se nabacivale odabrao je upravo mene koja sam se držala postrani. Nisam za njega pokazivala baš neki veliki interes. Poznavali smo se jer smo živjeli u istom mjestu, a viđali na kavi u njihovom kafiću, kad bih ja boravila kod kuće.
Zaprosio me, što me začudilo, nakon samo tri mjeseca hodanja. Teško mi je to reći, ali nisam ga dovoljno voljela za brak, a opet, kad bolje razmislim, znala sam da mi ništa neće nedostajati. Moji roditelji bili su jako razočarani izborom i udajom i koliko god se trudili nisu mogli sakriti taj osjećaj. Očito nisu bili svjesni da mi nedostaje samopouzdanja. Vjerovali su da ću živjeti s njima i zasnovati svoju obitelj. Da ću im pod stare dane biti oslonac i pomoći financijski. To se, nažalost, nakon završetka mojega studija nije desilo. Život mi je namijenio, bar u tim prvim godinama braka, sasvim drugačiji put.
Imali smo skromnu svadbu, unatoč što su njegovi roditelji željeli pokazati svoj materijalni status i status u društvu, kojem su se kretali. Nisam bila po njihovom ukusu, to je bilo jasno kao dan, ali sve dok je Boris bio na mojoj strani, nisam se opterećivala ničime. Moram priznati, moji roditelji teško su izdvajali za moj studij, koji sam završila prije same udaje. Budući da nisam radila, Borisu se nisam usudila predložiti da izdvojimo neki simbolični iznos i s vremena na vrijeme jednostavno mojim roditeljima ostavimo novac na stolu.
Moji roditelji odselili si k polubratu u Austriju
Stariji polubrat Nenad, sin iz očevog prvog braka živio je i radio u Beču. Kako se život zaista ponekad poigra sa ljudskim sudbinama!
Nenad je bio sedam godina stariji od mene. U srcu oduvijek željan očeve ljubavi, roditelje je, svojega pravog oca i njegovu drugu ženu, moju majku, pozvao živjeti u Austriju. Nakon što su cijeli život živjeli u Hrvatskoj, odlučili su odseliti k njemu. To mi je bio vrlo težak udarac u životu. U naručju sam grlila sina Aleksandra i u tom trenutku pokušala razmisliti kako je bilo Nenadovoj majci kad ju je moj otac ostavio zbog druge žene. Moje majke.
Kad su mi saopćili svoju odluku, dva dana sam neprestano plakala. Moji svekrva i svekar nisu pokazivali ni malo osjećaja za moju tugu, već su se bavili uređenjem i održavanjem eksterijera okućnice i ugostiteljskog objekta. Borisu su pomirljivo rekli da ću se već smiriti. Trudili su se pomoći da teniski tereni do otvorenja budu u potpunosti spremni. Nadgledali su radove i bavili se sami sobom. Moj polubrat Nenad je rijetko dolazio u očev dom, jer je iz njega iselio kao desetogodišnjak, nakon očevog razvoda sa prvom ženom Annom, Nenadovom majkom.
Odselili su u Austriju. Austrijanka Anna umrla je od raka dojke osam godina kasnije. Nenad je sa osamnaest godina morao osmisliti svoj život. Stvarnost ga je stigla i prije nego što je bio spreman. Sva sreća, Annina sestra Inge pomagala mu je u tim teškim trenucima. Obitelj mu je ostavila sav imetak. Zbog mamine ljubomore otac ga rijetko viđao, ali moj polubrat imao je veliko srce. Majka Anna ga pripremila za život u kojem je znao i voljeti i oprostiti. Razumio je oca, koji je, eto, zbog našeg mira u kući i ne baš jake osobnosti, morao paziti kako se ponaša. Svađa s mojom majkom znala je planuti u trenu zbog sasvim beznačajne sitnice.
U braku nisam bila sretna
Kad bi me netko u Borisovoj odsutnosti upitao jesam li sretna u braku, bez razmišljanja bih odgovorila da nisam. Iz dana u dan moje nezadovoljstvo postajalo je sve veće. Tko je zapravo bio moj Boris? Nisam ga uspjela dokučiti, a nisam se ni trudila. Najveća istina, nisam ga ni voljela. Bio je dobar čovjek. Prema meni i našem sinu, prema roditeljima, prema ljudima iz svoje okoline. Da budem iskrena, nisam bila sretna žena, eto, to je bio najveći razlog mirenja sa sudbinom.
Nisam bila zaljubljena, ni vatrena, niti sam to pokazivala. Vjerojatno sam bila i loša ljubavnica. Najtragičnije od svega, nisam se zamarala što nam je brak uhodana stihija. Četverogodišnji sinčić krenuo je u vrtić i ja sam sve više razmišljala o sebi. Tete su mi spočitavale da je razmažen, ali što sam mogla, kad su ga svi pokušavali odgajati na svoj način. Tri dana prije nego su moji roditelji trebali odseliti, ja sam, ne znam iz kojeg razloga tako iznenada, odlučila saopćiti im da ću se razvesti. Prije sam mislila još jednom razgovarati sa svojim mužem, ali on je baš te večeri zaglavio sa društvom i napio se.
Iako smo imali veliku površinu vinograda i svoj podrum, to je bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam ga ja vidjela pijanog. Njegova isprazna dobrodušnost nije mi predstavljala apsolutno ništa, jer me zatupljivala i činila komadom namještaja u nekom kutu kuće. Prilike za razgovor nije bilo ni idućeg dana jer je Boris morao u Sloveniju u nabavu robe. Spremalo se otvorenje golf terena, a da me pozove u zajednički šoping, nije mu palo ni na pamet. Eto, to sam bila ja u toj kući. Nitko i ništa.
Odjeću koju smo imali u izobilju naručivala sam preko Interneta, tako da nisam ni znala što znači šoping s prijateljicama. U stvari, imala sam samo jednu s kojom sam se družila. Veroniku sam poznavala od vrtića, ali nismo se viđale u našoj kući, jer mi je priznala da ju je Boris već dva puta pokušao zavesti. Prešla sam preko toga i uglavnom bih ja navraćala k njoj, a ne ona k nama. Boris je s vremena na vrijeme pitao kako je Veronika, uvjeren da nije nikome odala njihovu tajnu. Moja prijateljica živjela je s majkom, a obje su radile u vlastitom privatnom frizerskom salonu. Bila sam joj zavidna na njihovoj slobodi i ležernosti života.
Muž Boris je poginuo na slovenskoj prometnici
Kako samo život radi svoj scenarij, baš onda kad se najmanje nadamo. Moju obitelj u kojoj sam živjela pogodila je tragedija. Boris je toga jutra poginuo na slovenskoj prometnici. Velikom brzinom pretjecao je kombi vozilo i završio svoj život u direktnom sudaru sa šleperom. Da budem iskrena, kad je policija stigla pred našu kuću, ne sjećam se detalja i sve što pamtim onako jasno, bio je glas policajca i vrisak za vriskom koji je dolazio iz pravca gdje su stajali njegovi roditelji. Nisam se ni pomaknula, nisam izustila ni riječ, samo sam Aleksandra stiskala u naručju. Od jačine stiska počeo je plakati.
Nije u stvari bio ni svjestan što se događa. Moja obitelj raspala se u trenu igrom zle sudbine. Nekoliko narednih dana bili smo pod lupom javnosti zbog tragičnog događaja. Nitko nije pitao o okolnostima nesreće, nego su svi više bili radoznali što će se dogoditi sa velikim uhodanim ugostiteljskim objektom, sportskim sadržajima, i na kraju, sa svima nama.
Tajanstvena žena i muškarac uz Borisov odar
Boris je imao brojne prijatelje u svojoj branši, a mnoge od njih ja nikada nisam ni upoznala. Na njegovom posljednjem ispraćaju stigao je i mlađi bračni par iz Slovenije koji su stajali tik uz sam odar. Žena gotovo da nije mogla stajati na nogama, a muškarac ju je tješio i pridržavao. Duga crna kosa zakrivala joj je dio lica, a jedan pramen od suza joj se zalijepio za obraz.
Noge su mi počele još više klecati kad je moja svekrva vrisnula i zazvala Borisovo ime i već do kraja nemoćno, okrenuta nebu svoje lice pitala, kome ih sada njihov sin jedinac ostavlja.
Nisam, zaista nisam na to pitanje ni ja znala odgovor, a posebno mi je teško pala istina o njihovom odnosu prema meni. Jednako tako sam i ja mogla pitati za sebe i našega sina, ali eto, u ime zajedničkih dana samo sam bila zahvalna što nas je štitio od svih životnih nedaća i materijalno pružio sve što je bilo potrebno.
Od injekcija mi je bilo pomalo mutno, ali kroz gustu dugu kosu ipak sam zamijetila muža one mlade žene kako pozorno prati situaciju i ponašanje bližnjih. Bio je izuzetno zgodan, pretpostavila sam da je Boris s njima bio u vrlo prijateljskim odnosima. No izraz njegovog lica odavao je zabrinutost, štoviše zbunjenost kao da mu ipak neke stvari nisu bile jasne.
Neznanac je zbunjeno gledao mojega sina
Pogled mu je pao na sina Aleksandra koji mi se plašljivo privijao uz nogu. Nije zgodno reći, ali na sprovodu mojega muža činilo se da je, blago rečeno ljut, ili, mogla bih reći, i više od toga. Kod nas je običaj da se nakon ukopa ide u crkvu na svetu misu za pokojnika. Igrom slučaja, nas troje našli smo se u istoj klupi. Zapravo, nas četvero. Moj sin je radoznalo gledao nepoznata lica.
– Dozvolite – obratio mi se muškarac – uopće ne znam kako naći prave riječi za sve vas koji ste ga izgubili. Vi ste njegova sestra?
– Ne, ja sam njegova supruga Sonja, a ovo je naš sin Aleksandar – rekla sam slomljeno, izmučena višednevnim događanjima. Na sreću, kao da gledam film, u glavi su mi se nizali samo naši sretni bračni trenuci i ono vrijeme koje smo posvetili sinu. Valjda to tako mora biti, moje nezadovoljstvo za pet godina braka bilo je potisnuto negdje ispod površine svega i bilo je nevažno. Primijetila sam kako je muškarac problijedio, a desna vilica lagano mu je podrhtavala.
– Ja sam Andrej, njegov poslovni partner, a sa mnom je moja sestra Silvija.
Boris je u Sloveniji imao ljubavnicu Silviju
Izgleda da smo i Silvija i ja imale puno sreće što smo svaka bile u svom svijetu i nismo jedna drugu trenutno zanimale. Obje smo, eto čisto ironijom života u sebi se pitale kako će naš život izgledati bez Borisa. Boris je, Andreju je odmah bilo jasno, imao ženu i sinčića. Imao je i njegovu sestru koju je volio i smišljao način kako da je oženi. Vrtio se u krug i nikako iz njega izaći. No nitko se u ovom trenutku nije zamarao ničijim intimnim životom. Sada, kad nismo, svi zajedno znali, kako dalje.
Svekrva je plakala pod cijelom misom, tako da je privlačila pažnju svih prisutnih. Ja sam je razumjela, pokopala je sina jedinca, a od trenutka vijesti da je mrtav, niti mi je prišla, niti je prigrlila svojega unuka. Makar sam jedva stajala na nogama, glava mi je bila još toliko bistra da shvatim da je Andrejeva sestra Borisu mnogo značila. Ili bar obrnuto. Kako su naši odnosi u braku bili vrlo tolerantni, ali iznad svega hladni, tiho sam upitala Andreja:
– Je li Vaša sestra bila ljubavnica moga muža? – Gledala sam ispred sebe kao da sam u ispovjedaonici, a on je samo kratko, šokiran direktnim pitanjem prozborio:
– Nije na način koji Vi mislite.
– Kažite mi onda što da mislim.
– Moja sestra još uvijek ne zna da je Boris bio oženjen. Mislim da se moramo odmah vratiti kući. Ne treba ni saznati. Ako mogu, volio bih, kad sve prođe, s Vama popričati o svemu. Sada zaista nije trenutak…
Pustite prvo neka sve ovo prođe
Misa je završila i svi su se polako razilazili na sve strane. Borisova majka, iznemogla do kraja, naslonila se na Borisovog oca, pa su se uputili kući. Mene nitko nije razumio, niti zagrlio, a najviše mi je bilo žao što nitko Borisovom i mojem sinu nije poklonio ni trunku pažnje. Bar su moji roditelji se mogli pojaviti, ali, tek su, nekoliko dana prije saobraćajne nesreće, preselili u Austriju.
Prišla sam Andrejevom automobilu, a Silvija mi je samo kratko rekla:
– Vi ste Borisova mlađa sestra ? Pričao mi je o Vama – suze su joj potekle niz lice.
– Da… ja sam Borisova mlađa sestra – sad smo obje plakale. Ona očito iz ljubavi prema njemu, a ja zbog njegovih bezočnih laži. Andrej me pogledao sa velikom zahvalnošću.
– Hvala na svemu, Sonja. Ovo nije naš prvi i posljednji susret. Moramo riješiti neke poslovne stvari… – rekao je oprezno.
– Nemojte me plašiti. Jeste li Vi čovjek od kojeg je posudio novac za dovršenje teniskih igrališta?
– Novac nije toliko važan, ima i važnijih stvari u životu. – Uzeo me za obje ruke, podigao ih do usana i poljubio. Malog
Aleksandra je zagrlio i poljubio u kosu. Dok je čučnuo ispred njega i privukao ga k sebi, sin se glasno nasmijao. Gledala sam ih kao hipnotizirana, jer ga ni vlastiti otac odavno nije tako nježno zagrlio. Sjeo je za upravljač i gledao je moju visoku, tanku figuru.
– Čuvajte se i pazite na sina… vidimo se… čim se oporavite – rekao je zamišljeno.
Znam da nije prigoda, ali nisam mogla a da ne usporedim ovog čovjeka i mojeg pokojnog muža. Silvija je bila Borisova ljubav. To mi je dalo snagu da hrabro krenem dalje. Silvija nije shvatila da smo Boris i ja bili u braku. Očito im je svima lagao. Možda se od mene namjeravao razvesti, ali nije znao kako to izvesti. Da, očito je bilo puno razloga za ponovni susret s Andrejem. Sad slijedi onaj imovinsko pravni dio. Nisam mu se veselila, ali gledala sam na sve to kao na konačni put do vlastite slobode.
Čudan je život. Jedna sekunda mijenja ga iz temelja, jedan čovjek daje mu smisao.
Usnula sam Andreja, neznanca sa sprovoda
Na sreću nisam nikome više odavala svoje tajne, ali kako da kažem da sam već nakon tjedan dana od Borisove smrti usnula Andreja?
Ne znam što bi to trebalo značiti, vjerojatno Boris još uvijek nije našao svoj mir, s obzirom na novac koji smo Andreju dugovali. Sa svekrvom i svekrom nisam progovorila mnogo riječi, tako da je bilo jasno da u njihovoj kući nisam poželjna. Ponašali su se kao da im ništa nisam značila, a svekrva je Aleksandra samo jednom pogladila po mekanoj plavoj kosi. Zanimalo me jesu li njegovi roditelji znali za Silviju, ali bilo mi je ispod časti pitati ih bilo što.
Najgore sam se osjećala kada bih otvorila ormar, a iz njega bi počeo izlaziti miris skupog muškog parfema, kojeg je bilo teško isprati i nakon pranja u perilici rublja. Vjerojatno mu je parfem kupila Silvija, jer se uoči rođendana bočica samo pojavila među njegovim osobnim stvarima. Nisam imala s kim popričati o ostavinskoj raspravi, ali željela sam da Aleksandar ne bude oštećen ni za jedan novčić. Stvari se nisu razvijale željenim tokom. Svekrva se, sudeći po ponašanju, povukla u svoj svijet i nije pokazivala želju da nastavimo zajednički život. Našla sam se na prekretnici i u osami sobe razmišljala kojim putem da krenem dalje.
Sa sinom sam odselila u praznu roditeljsku kuću
Na našu petu godišnjicu braka i samo tri tjedna nakon Borisove sahrane, u rano predvečerje, ja sam sa sinom odselila u svoju roditeljsku kuću. Bilo je to samo tri ulice dalje, iza barokne seoske crkve sa koje se, kao u mojem djetinjstvu, ponovo zvono oglašavalo punom jačinom. Nisam više imala suza, a i čemu djetetu priređivati predstave koje više nisu imale smisla. Da su bar sad moji roditelji kod kuće, sve bi bilo drugačije, pomislila sam, gledajući stvari koje dijelom nisu bile na svojem mjestu. Bili su to tragovi preseljenja u novi život.
Majka i otac dobro su znali da Borisovom smrću završava moj boravak u kući sebičnih ljudi, ponesenih mišlju da je društveni status i položaj u društvu mjerilo čovjekove vrijednosti. Ostavila sam svekrvu i svekra u tom uvjerenju, vjerujući da ćemo u miru okončati ostavinsku raspravu. Nisam bila upućena u poslove, a ni spremna na svađu. Ipak, nisam mislila da će oni ići tako daleko i tvrditi da Aleksandar vjerojatno nije njegov sin.
Andrej je održao obećanje
Andrej je nakon mjesec dana došao u posjet Borisovim roditeljima.
– Naša snaha i unuk privremeno su odselili njezinim roditeljima u Austriju. Sva sreća što je sve sretno završilo. Mislim, to da se nisu upoznale i saznale da je Boris oženjen, odnosno, da naša snaha nije saznala za Silviju – lagala mu je svekrva.
– Ja sam šokiran što ste nam svima učinili i ne želim poslovne probleme rješavati bez prisutnosti vaše snahe – odlučno je rekao Andrej. Ona je važna kao i svi mi.
– Nažalost, morat ćemo na taj način, za tjedan dana imamo ostavinsku raspravu pa bi bilo najbolje da se dogovorimo, ako želite svoj novac – rekla je cinično Andrejeva majka.
– Mislim da će biti puno gore kad svi ljudi u mjestu saznaju što ste učinili. A sud će ionako na kraju reći svoje, ako ne budete pravedni i pošteni – Andrej je tek sada vidio koliko je zla Borisova majka.
– Ne biste valjda… – rekla je ljutito.
– Iskušajte me – hladno je rekao Boris
– Molim vas Sonjin broj telefona. I usput, ona zna da je Andrej živio sa Silvijom. Hoću reći, da su planirali zajednički život.
Andrejevi roditelji nijemo su se i s dozom nelagode pogledali, a onda se prvi put oglasio otac.
– Učinite onako kako će biti pravedno za sve. Mislim, ono što je od pravde još ostalo. I molim Vas, još uvijek smo pod lupom znatiželjnika. Učinite to u tišini.
Sonja i Aleksandar su u kući pokraj crkve
– Sonja stanuje u roditeljskoj kući preko puta crkve. Njezini roditelji odselili su u Austriju prije naše tragedije. Žive sa Sonjinim polubratom. Mislim da se i ona sprema… još je kod kuće – rekao je sada oronuli starac.
Samo to ne, pomislio je Andrej i oprostio se od Borisovih roditelja. Požurio je da nađe kuću prije mraka. Mislio je da će poludjeti od vijesti o njezinoj odluci da odseli u Austriju.
Mala, održavana, ali vidljivo starija kuća učinila mu se toplo i pristupačno. Sonju je jedino i mogao zamisliti u takvom ambijentu, jer, jednostavno se tu uklapala. U polumraku je zaustavio automobil desetak metara dalje od kuće. Približio se dvorištu i jednostavno, ako Sonja tu živi, želio je da se i on stopi s tim zidovima i svime što čini njezin život. Nije prestajao misliti na nju. Predugo je radio izvan zemlje i bio je željan mira i ljubavi. Sonja je žena koja mu se jednostavno uvukla pod kožu i neka se cijeli svijet okrene naopačke, ako je neće odvesti daleko od ljudi. I njezinog sina želi. Uvjerit će je, ljubiti, moliti ako treba. Sestra Silvija i on bili su dva različita svijeta. Silvija je znala s roditeljima, dok su još bili živi. On se oženio vrlo mlad jer bio je usamljen i otuđen, iskompleksiran i nekako u drugom planu. Silvija je bila zahtjevna i ambiciozna, uvijek bi dobila sve. Njegova žena Vesna i Silvija bile su vrlo slične.
Razdvojeni bračni život nije dobar za ljubav. Ljubav kad tad umre. Ishlapi kao rosa na suncu. Odjednom se stresao od pomisli na svoj život. Zahladilo je, a on je samo u košulji stajao pred kućom tko zna koliko vremena.
Sine, drugi put nemoj pogriješiti
Kad bi Sonja znala koliko je već zagrljaja dobila od njega u snu. Kad bi samo znala koliko je tuge u njemu bilo čisto onako, jer je želio naći nešto savršeno krhko i nježno. U stvari, našao je. Majka mu je, prije smrti rekla: Sine, drugi put nemoj pogriješiti. Zaslužuješ sve blago ovoga svijeta. Mislila je naravno, na dobar život i skladan brak. Za novac i blago se pobrinuo.
Preostala mu je druga polovica. Ta druga polovica za koju se tek trebao pobrinuti će ga učiniti sretnim i spokojnim. Hrabro je otvorio dvorišna vrata i ušao u dvorište. Mali psić veselo mu je skakutao oko nogu i veselo lajao. Na verandi se upalilo svjetlo i mlada žena otvorila je ulazna vrata. Andrej! Uskliknulo je njezino srce.
Sonja! Zaboga, Sonja, kako se ljubav ponekad isplati čekati, smiješio se i stajao na mjestu. Prvi puta nije znao kako reagirati pri susretu sa ženom.
– Dobra večer, Sonja. Skoro da sam otišao kući, a ne bih Vas vidio.
– Večer, Andrej. Možemo reći “ti”. Uđi.
– Mama, tata je došao? – provirio je mali Aleksandar.
– Ne, sine. Rekla sam da tata ne može više nikad doći. Došao je gospodin kojega smo jednom sreli.
– Aha, sjećam se. Odmaglio je u velikom bijelom autu. To je taj, sjećam se? Što želite? – pitao je dječak ozbiljno.
Sad su se oboje nasmijali.
– Dođi- rekao je Andrej i Aleksandar mu je oprezno prišao. Andrej je raširio ruke i nijemo prizvao dječaka u svoj zagrljaj. Gledajući ih tako zagrljene, stajala sam nijemo i svoje želje potisnula negdje duboko u sebi. Spremala sam se odmah nakon što riješim sve imovinsko pravne poslove, na put u Austriju. Možda neću raditi svoj posao učiteljice jer je prošlo pet godina od završetka školovanja. Ali osjećaj slobode bio je neprocjenjiv u odnosu na dosadašnju situaciju.
– Ne trebate gledati zbunjeno, vaš svekar mi je rekao gdje živite. Ipak neke poslove treba privesti kraju, zar ne? Znam, večer je, ali došao sam još za bijeloga dana. Nije namjerno, zaista nema razloga.
Zagrljaj za Aleksandra i špagete dobrodošlice
– Uđite i ako volite špagete, možete nam pojesti jednu porciju.
– Sada ne bih glumio finoću, pa ću iskreno priznati da sam jako gladan. Samo sam popio jedan voćni sok popodne. I to je sve nakon doručka. Najradije bih da sam došao samo na večeru – rekao je pogledavši me u oči. Dvosmisleno je sve to zvučalo. Sve od prvog pogleda, onog nesretnog dana pa do ovog trenutka. Sve je vuklo na emocije s obje strane, a zaista nije bio trenutak. Ali život ne pita. Ljubav u srcu ne pita. Sva sreća što baš u uglu okrajka ulice nije bilo kuća ni s jedne strane. Jer, poželjela sam baciti mu se u zagrljaj. Ipak, suzdržala sam se.
– Aleks, uvedi gospodina u kuću – nasmiješila sam se. Bila sam vidljivo sretna.
Mali Aleksandar Andreja je primio za ruku i zajedno su za mnom ušli u kuću. Osjećala sam se kao da ga čekam cijeli život. Bez riječi sam postavila još jedan tanjur i atmosfera je bila čisto prihvatljiva.
– Znači, tu ste se smjestili – započeo je razgovor Andrej – imali ste malo, ali lijepo dvorište kao djevojčica. Sigurno ste imali sretno djetinjstvo.
– Pa i nisam baš. U Austriji imam polubrata, uvijek sam nekako čeznula za njim. Iz tatinog prvog braka. Moji roditelji odnedavno žive kod njega. Eto, tako smo Aleks i ja, od velike obitelji, ostali sami. Imamo samo jedno drugo.
– Ali jako se volimo, zar ne, mama?
– Da, sine, jako se volimo. I jako mi nedostaješ kad si u vrtiću. –
Aleksandar je povukao špagetu. Pogledao me i nasmijao se:
– Ozbiljno? A zašto onda moram u vrtić? Aha, moram, jer ću onda u školu, skoro sam zaboravio. Baka je rekla da sam neodgojen.
– Baka je svašta rekla, ali ti znaš kako se ponašati i biti dobar.
– Znam, mama. Baka je tužna zbog tate. Djed kaže da je bolesna.
Andrej je slušao znatiželjno cijeli razgovor i oko vilice vrtio špagete. Imala sam osjećaj da smišlja strategiju, ali simpatije nije mogao sakriti.
Da, Andrej je primijetio je da je predivno biti obiteljski čovjek dok su kraj tebe tako divna stvorenja. Koliko god je do sada o tome razmišljao, bilo je složenije, pomislio je. Ova situacija, tako spontana i jednostavna, radovala ga i ispunjavala. Ovakvu priliku, s puno emocija koje su se jednostavno rađale, više sigurno neće imati.
Večer puna emocija i razgovor o novcu
– Hoćemo li se poslije večere igrati? – upitao je mališan Andreja.
– Ne. Drugom prilikom. Sutra ideš u vrtić i moraš na spavanje.
– Ali, mama, samo ovaj put – molio je
– Žao mi je, sine. Danas zaista ne može.
Andrej se nije miješao u razgovor. Ako je bilo vrijeme za spavanje, tako će onda vjerojatno i biti. Zaključio je da želim biti sama kad povede razgovor o posuđenom novcu.
– Pretpostavljam da su Vam svekrva i svekar navijestili da slijedi ostavinska rasprava pa žele da se dogovorimo svi zajedno- rekla sam. Gušilo me pri samoj pomisli na to.
– O tome ćemo kad Aleksandar počne sanjati –nasmiješio se.
Pola sata kasnije, Aleksandar je već brojio svoje prste i oči su mu se lagano sklapale. Oboje smo izašli iz sobe i sjeli u dnevnom boravku.
– Andrej, koliko novaca smo Vam dužni?
– To će riješiti svekrva i svekar. Vi morate misliti na sebe i dijete.- Suze su mi potekle, jednostavno ih nisam mogla zadržati. Nije mi bilo važno, neka vidi kako plačem. No, ne bježim od duga, znam da je Boris rekao da će mu trebati nekoliko godina da ga vrati. Jedan dio kuće pripada nama, već se nekako može namiriti sve. Desila se smrt i od toga nismo mogli pobjeći.
– Zlato, ja sam zaista vjerovao da je Boris slobodan čovjek – rekao je. Isto tako, kad su njegovi roditelji bili kod nas, ništa nisam posumnjao. Zato osjećam potrebu zaštiti te. Kako ne živim u Sloveniji, mnogo mi je toga promaklo. Željeli su se riješiti tebe i djeteta. Sestra Silvija i tvoj pokojni muž molili su me da im posudim novac da završe teniske terene. Mislio sam, ako je zaista u pitanju njezina udaja, dao sam im od srca. Taj novac meni ne znači ništa, a vrijedi pola vaše kuće. Tako da budemo iskreni do kraja. Mislili su objaviti dan vjenčanja. Taj novac mislio sam kasnije pokloniti Silviji kao vjenčani dar. Ali, Boris je imao ženu i dijete. To je bio problem. Nisam njuškao o njegovom životu. Vjerovao sam im i bio sretan zbog Silvije. U konačnici, naši roditelji potječu iz vašeg kraja.
Ne želim novac, želim Aleksadra i tebe!
– Mislim da nije ništa bio problem. On i ja dugo već nismo bračni partneri. Večer prije nego je poginuo mislila sam mu reći da je za nas rastava najbolje rješenje. Ne bježim od duga. Računaj na to. Mogu ja s djetetom ispočetka.
– Ne možeš. Malome ne smije pasti vlas s glave. Njegov dio kuće, sve što mu pripada, to će i naslijediti.
– Osjećam se glupo. Pet godina braka brinula sam samo o djetetu, umjesto da sam se pobrinula za vlastitu egzistenciju.
– Što god mislila o sebi, bogatija si nego što misliš. I ja sam dijete rastavljenih roditelja. Silvija je moja polusestra. Ja sam bio izvanbračno dijete kada se majka udala. Nakon završenog fakulteta, petnaest godina živio sam i radio na moru. Na brodovima i na naftnim platformama. Vidio sam svijeta i žena, novac imam, reklo bi se, imam sva blaga. Unatoč tome, osjećam se siromašan. Sonja, ja… ja se želim brinuti o Aleksandru i tebi – pogledao me u oči.
– Kako misliš… brinuti?
– Pa, mislim da je najbolje da odeš iz ove sredine. Ne tražim ništa od tebe. Tražim samo da mi dozvoliš da ti pomognem. Obećavam da ćeš sama odlučiti o svojoj sudbini. Kad bi samo znala kako teško izgovaram ove riječi, boljelo bi jako u grudima da nestaneš iz mojega života.
– Ja… ne znam kako da sročim ovu rečenicu… – započela sam
– Nekako… sroči. Ipak. Samo pazi na slova… – našalio se
– Znaš i sam situaciju, ne želim da se dug prelama preko našeg odnosa. Sve što da ti sad kažem, izgledat će kao da te želim iskoristiti.
– Ti meni nisi ništa dužna. Nisi za dug niti znala. Želim se malo udaljiti od sestre. Svi zajedno poigravali su se tvojim životom i životom malog djeteta. Oprosti, to otac koji voli svoje dijete ne radi. Nema veze što sam ja izigran. Silvija je znala da je taj novac kap u moru. Zato… dozvoli mi…
Sonja, ja sam konačno zabljubljen i sretan
– Nemoj, molim te – zavapila sam
– Sonja, ja te neću povrijediti, vidiš i sama da igram otvorenu igru. I da je bar igra. Ja sam konačno, sa tri i pol desetljeća života zaljubljen i sretan. Znam, ne osjećamo isto. Možda jednoga dana i ti…
– Andrej…- rekla sam najtiše što sam mogla.
– Da?
– Ne želim da nas ostaviš. Samo dozvoli da ovo prođe, ja… sad je suludo reći, ali kad sam te ugledala…nisam nikad nikoga istinski voljela.
– Kad si me ugledala? Što se desilo?
– Desilo se. Ali, ne smijem ništa sada osjećati…
– Naravno. A htio te ostaviti s djetetom na cesti. Imaš pravo. Glupo je bilo što sam priznao. Pa daj malo misli na svoje dijete. Želim ga.
– I ja ne želim dalje bez tebe. I da želim, ne mogu, zaista. U snovima… svake noći… ružno zvuči, ali ti se pojaviš, Andrej.
– Želiš li život sa mnom, nudim ti ga i nikada više neću. Znam da je prebrzo, ali ne nudim ti seks, nudim ti sve, sebe, sve svoje, sebe dajem tebi. Nemam ženu, prije bih umro nego ženu i dijete ostavio na poljskom putu, bez ičega. To je želio učiniti tvoj muž. I njegovi roditelji.
– Želim da, kad sve prođe, želim poći s tobom. Jedino onaj dug…
Želim jedino tvoju ljubav, želim tebe
– Sonja, predlažem ti ovu opciju. Ja ću sutra popričati sa Borisovim roditeljima. Predlažem da žive i ostanu u kući do smrti. Nakon toga će Aleksandar dobiti sve. Govorim o objektu. Ostalo neka im ostane. Kad odraste neka odluči sam. Ti ćeš se odreći svega u njegovu korist. Nas dvoje imamo dovoljno. Ja ne želim da se moja žena osjeća kao sluškinja. Želim ženu, obitelj. Želim tebe od prvog trenutka. Ne misli na ništa više osim na ono što želiš.
– Želim tebe – tiho sam rekla
– To je sad iskreno. Pogledaj realno. Život ide dalje. Nitko te neće pitati kako ćeš ga živjeti. Osim mene. – Nasmijao se i pogledao na sat.
– Ako ti nije neugodno, prespavaj kod nas, nemoj umoran voziti. Imamo četiri sobe. Imaš pravo, imamo svi pravo na svoj život.
– Aleluja- rekao je Andrej. – Želim spavati na onom krevetu u dječjoj sobi. Udoban je, a ja sam zaista umoran. Aleksandar me neće ni čuti. Ujutro mu ti objasni što radim na susjednom krevetu.
– Hoću. Ja ću ovdje na trosjedu. Već je skoro ponoć. Hajdemo. Jutro je bistrije od večeri.
Ustali smo u namjeri da krenemo i na trenutak zastali. Polako sam mu prišla, poljubila mu usne.
Hvala ti za sve… I ljubi me
– Hvala ti za sve, Andrej.
– Nema na čemu. Sad nastavi, sviđa mi se – rekao je s puno ljubavi.
Ljubili smo se cijelu vječnost, a onda sam tiho rekla da želim… voditi ljubav s njim…
Nasmiješio se. Na trosjedu smo se stopili u jedno i tako ostali satima.
Moje srce i tijelo poludjeli su za njim, on je, tako puno davao…Prvi put u životu bila sam žena, ljubavnica, samo njegova ljubav. I on moja.
Pred jutro se iskrao iz kreveta u Aleksandrovu sobu, u krevet koji mu je večer prije bio namijenjen.
Pred nama je bio cijeli život. Vjerovala sam u to. Provirila sam u sobu i našla Aleksandra u njegovom zagrljaju. Čvrsto su spavali na Andrejevom krevetu.
