Ne, nisu snjegovi zaledili jaz u zjenicama davno ugaslih očiju ni treptaj užarene nutrine čija snaga čuči čekajući priliku da udahne život, potrebito poput nostalgije boemu zalutalom u carstvo bespuća. I nisu stjegovi obojani u crno, sve dok se koraci redaju, a um britko opipava muljevito tlo.
Riječi pognuto klize stvarajući uvertiru u istinitost utihnulog jecaja Dunjinih isječaka iz mladenačkih dana kada je prihvatila poziv naočitog momka da je odveze kući nakon ludog provoda u kultnom disco-baru u periferiji Čakovca.
Miro i Dunja su bili poznanici iz lokalnih kafića u kojima bi se često susretali pozdravljajući se diskretnim kimanjem glavama. Do te kobne noći nisu započinjali razgovor, baš kao što nisu obraćali pažnju jedno na drugo. Potekli su iz dvaju različitih svjetova. Božena je bila skromna djevojka čiji su roditelji jedva nekako krpali kraj s krajem, iz mjeseca u mjesec razvlačeći radničke plaće. Živjeli su u stanu gdje je dijelila sobu s dvije godine mlađom sestrom. Sa svojih dvadeset mislila je kako je puno pametnija od gnjavatorice čija bi je živahna ćud dovela do ruba puknuća živaca. Iako nemirna, sestra Una nije bila sklona rizičnim situacijama za razliku od Dunje koja se nikad ničeg i nikog nije bojala. Miro pak je uživao naklonost bogatih roditelja koji su rješavali sve prepreke pokojim telefonskim pozivom, kao što to biva u svijetu moćnika.
Dogmizao je vikend i Dunja je pozvala prijateljicu na druženje kod sebe u stan. Redale se čašice potpirujući maštovitost u djevojčinim glavama i potičući rasprave gdje će otići i gdje će se najbolje zabaviti. Obilazeći obližnje kafiće, završile su u spomenutom disco-baru, na omiljenom mjestu na kraju podugog šanka obasutog litrama alkoholne tekućine servirane u prigodnim čašama. U neko je doba noći, nehotično okrenuvši glavu prema drugom kraju poprilično popunjenog lokala, obrubljenog udobnim naslonjačima, Dunja primijetila prepirku i naguravanje između Mira i njegove djevojke.
Odjednom mu je djevojka ljutito sasula piće u lice i izašla iz lokala. Izvadio je maramicu iz unutarnjeg džepa kožne jakne i obrisao se. Neko je vrijeme bjesomučno zijevao u jednu točku, ignorirajući poglede i podsmjehe gostiju koji su znatiželjno parali dim uzduž i poprijeko cijelog lokala, zatim je krenuo prema šanku i naručio žesticu. Stajao je kraj Dunje i njezine prijateljice. Pravila se kao da nema pojma što se maloprije dogodilo.
– Dobro se zabavljaš? Nekako mi djeluješ odsutno – obratila mu se Dunja, zibajući se lagano u ritmu glazbe.
– Misliš li da imam razloga djelovati odsutno? – pitao je s dozom ironije u glasu.
– Nemam pojma. To vjerojatno samo ti znaš – odgovorila je naginjući čašu prema ustima.
– Da, ja i ostatak kluba – nastavio je ironično.
– Ako mi dozvoliš, popravit ću ti raspoloženje svojim anegdotama.
– Može. Idemo prošetati.
Dunja se ispričala prijateljici koja se u međuvremenu zapričala s poznanicom i sljedeći Mira, krenula prema izlaznim vratima. Doveo ju je do auta, okrenuo se naglo prema njoj i počeo je mahnito ljubiti, pokušavajući otvoriti stražnja vrata. Trenutak otrežnjenja bio je presudan za odluku da ga grubo odgurne. Uzvratio joj je jakim šamarom. Pokušala je pobjeći, spotaknuvši se o ledenu nakupinu, izgubila je ravnotežu i pala. Došao je do nje, podigao je i udario. Lice joj se zabilo u snijeg prošaran krvlju, stvarajući pravo remek djelo frustriranog, bolesnog uma slabića.
– Sad sam ti pokazao! – izderao se, sjeo u auto i odvezao.
Ostala je ležati još neko vrijeme, pokušavajući sabrati misli, ne mogavši vjerovati što joj se dogodilo. Dignuvši se, krenula je pješke prema stanu, povremeno teturajući. Topli dom joj je godio poput melema za nemoć. Snijeg je ublažio nastajanje edema, a topli tuš bistrio zamršene misli. Pitala se, ima li smisla prijaviti sve policiji, povlačiti se po sudovima, boriti se protiv moćnika. Nema. Tako je, kako je. Prešutjela je cijeli događaj, prihvaćajući nepravdu kao sastavni dio života. Izgovor za masnice pronašla je u slučajnom padu na parkiralištu i udarcem u parkiran auto, prekrivši ih vješto šminkom.
– Meni su malo čudne te tvoje masnice! – komentirala je Una, dok je sjedila uz Dunju pokazujući joj sliku novog momka.
– Ne pričaj gluposti… pala sam i gotovo! Svakome se može desiti…doduše, ne i tebi – rekla je Dunja s osmijehom kako bi odagnala i najmanju sumnju.
Misleći da će vrijeme izliječiti rane, Dunja nije ulazila u ljubavne veze. Prestala je vjerovati ljudima, gomilajući gnjev, unesrećujući sebe. Negdje je usput naučila da joj samo oprost može pomoći. Oprostila je, kako je vlastita gorčina ne bi uništila.
