Ovo je jedan malo drugačiji intervju. Ovim intervjuom želimo vam pokazati da za putovanje godine nisu bitne samo trebate imati volju i hrabrost. Marija Martan ima 73 godine i bila je na drugom kraju svijeta, doslovno. Sama je putovala, promijenila tri aviona do Australije gdje je provela 5 mjeseci. – prenosimo cijeli intervju s portala Putoholicari.com
Putoholicari: Predstavite nam se!
Marija: Zovem se Marija i na Božić ću navršiti 73. godine. Cijeli život živim u Maloj Subotici (malo mjesto u Međimurju), a bavila sam se poljoprivredom.
Putoholicari: Gdje ste do sada putovali?
Marija: Osim Hrvatske posjetila sam zemlje bivše Jugoslavije, Mađarsku, Austriju, Njemačku, Češku, Australiju i Novi Zeland.
Putoholicari: Što vas je odvelo u Australiju?
Marija: U Australiji živi moj brat, sin, bratić i njihove obitelji koje rijetko viđam pa sam ih odlučila posjetiti.
Putoholicari: Kada ste prvi put letjeli avionom i kakav je bio osjećaj?
Marija: Prvi put sam išla u Australiju prije dvadeset i nešto godina. Bilo me jako strah i mučnina mi bila. Bilo me strah pogledati kroz prozor. Poslije sam još letjela u Njemačku, a ove godine sam opet išla u Australiju i sad mi je smiješno kaj me bilo strah. Baš mi se lijepo voziti u avionu, kad smo sletjeli sam si mislila zašto je već gotovo. Nema više straha, uživam.
Putoholicari: Koja vam je bila ruta? I kako ste dugo bili na putu?
Marija: Zagreb – Beč – Bangkok – Sydney avionom i onda autom do Canberre. Krenula sam prošle godine 13. prosinca, a vratila se ove godine 13. svibnja.
Putoholicari: To je puno presjedanja. Kako ste se snašli? S kime ste putovali?
Marija: Putovala sam sama. Dok sam došla u Zagreb na aerodrom, išla sam od čovjeka do čovjeka i pitala da li netko možda ide u Australiju i našla sam jedan par iz Zadra. Zamolila sam ih da li mogu sa njima putovati, odnosno da mi pomognu sa presjedanjem i rekli su da mogu. Inače, moja obitelj mi je organizirala pomoć u Bangkoku, gdje me trebao netko dočekati i otpratiti na avion, al držala sam se ipak naših Hrvata.
A kad sam se vraćala također sam se dogovorila sa jednim Hrvatom koji se vraćao iz Australije. Dogovor je bio da se nađemo na aerodromu, al smo se negdje mimoišli i onda sam ostala sama. U Bangkoku sam se malo mučila, pitala ljude kamo moram ići. Ali kako ne znam jezik bilo je teško sporazumijeti se. Al našla sam nekog čovjeka koji je pregledao moju avionsku kartu i odveo me do mjesta gdje sam morala čekati. Rukama mi je pokazao neka tu čekam.
Bila sam strašno žedna, a nisam imala lokalne novce pa sam tom istom čovjeku rukama pokazala i gurala mu 5 dolara u ruku. Čovjek je uzeo novce i otišao, vratio se za par minuta sa vodom, a mogao me prevariti al nije, ljubazni su ljudi.
A kad sam stigla u Beč, tamo sam srela onog čovjeka koji mi je trebao pomoći, svugdje me tražio i evo tek u Beču se našli.
Putoholicari: Koja mjesta u Australiji ste posjetili?
Marija: Smještena sam bila u Canberri, a posjetila sam još i Brisbane, Sydney i Melbourne. A za Božić i Novu godinu sam išla na krstarenje oko Novog Zelanda.
Putoholicari: Kakva je Australija, a kakav je Novi Zeland?
Marija: Novi Zeland je malo ljepši, zeleniji, tamo je priroda u prvom planu. Australija je slična nama samo puno bogatija.
Putoholicari: Što ste sve vidjeli?
Marija: Svašta! Stalno smo išli na neke izlete. Razgledavali smo gradove, bili u starom parlamentu, u muzejima, zoološkom vrtu. Zatim smo išli u Movie World i Sea World, tamo je bilo super, gledali smo predstave sa životinjama, svašta su ih naučili. Na Novom Zelandu smo bili u nekom selu Aboridžina, vidjeli smo gejzire, botanički vrt. Bila sam i u casinu, al tamo mi se nije dopalo, dosadno mi bilo.
Putoholicari: Što ste radili kad niste obilazili Australiju?
Marija: Uglavnom zam se bavila vrtom. Tamo sve puno bolje rodi. Sadila sam krastavce i rajčicu koji su rodili čitavo vrijeme dok sam bila tamo, pet mjeseci. Nema suše, bolesti. Složila sam im zimnicu prije nego sam se vratila. A svaki dan sam obavezno gledala naš dnevnik, samo što je to bilo u jutro, a ne navečer.
Moja obitelj tamo ima farmu krava, pa sam i tamo nekad pomogla. Al drugačije je to sve tamo, oni ih hrane sa svime i svačime čak i čokoladom. Imaju velike mašine gdje se miješa hrana, a ubacuju svašta: kašu, brašno, sijeno, čokoladu pa čak i vaniliju da miriše.
Putoholicari: Ovo vam je drugi posjet u Australiju, što se promijenilo u proteklih 20 i nešto godina?
Marija: Ne puno. Sve mi se činilo isto, jedino mislim da je sad situacija tamo još bolja. Da sve ide na bolje, a već im je onda bilo dobro. Naši ljudi rade uglavnom neke zanate, u građevini najviše i to je najbolje plaćeno. Njihova djeca rade u uredima. Al dobre su plaće tamo. Došao je čovjek nešto popraviti na farmu i dobio je 50 dolara po satu. Dobro se živi.
Putoholicari: Kakvi su ljudi?
Marija: Ljudi su dobri. Naši hrvati se drže zajedno, često imaju okupljanja, druženja, ples, al to stariji ljudi, mlađi ne nastavljaju tu tradiciju. Mladi se čak niti ne trude učiti hrvatski jezik, neki razumiju, al ne žele govoriti.
Putoholicari: Kakva je hrana?
Marija: Dobra je hrana. Slično kao i kod nas. Ima puno voća kojeg nema kod nas, zaboravila sam već kak se sve to zove. Puno ima restorana, čak i dućani imaju svoje restorane. Dobro se živi tamo, često se jede po restoranima, večere u nedjelju obavezno u restoranima.
Putoholicari: A kakav je Božić u Australiji?
Marija: Malo je čudno jer si u kratkim rukavima i vruće je. Al sve ostalo isto, opet naš narod drži do Hrvatske tradicije. Svete mise su na hrvatskom jeziku.
Putoholicari: Da li se planirate vratiti?
Marija: Ne znam, ako zdravlje dozvoli možda, al ja bi da oni dođu ovamo. Meni je problem bio samo jezik, nešto malo razumijem engleski, al ne znam pričati pa možda da neko ide sa mnom bilo bi lakše.
