Kad naši voljeni odu na nebo, nemojte misliti da su otišli zauvijek. Objasniti ljudsko postojanje, a još više kamo odlazimo nakon smrti, teško je i nepotrebno. Jeste li ikad doživjeli nešto nadnaravno, neobjašnjivo, znakovito, nadasve ne ovozemaljsko? Mnogi jeste, ali prihvatite to kao nešto što se moralo dogoditi i što je bilo nužno da posložite stvari u svojoj glavi i svome srcu…
Jednog ljetnjeg dana, prve ratne godine Domovinskog rata, pred moja vrata došetao je dvadesetogodišnji susjed, jedan od najljepših mladića u mojem selu. Sa svojom obitelji živio je nekoliko kuća dalje, a kako se tek uvodila telefonska fiksna linija, njihova obitelj još telefon nije imala.
– Susjeda, – ljubazno je zamolio – mogu li na tren vašim telefonom nazvati curu, da se još danas vidimo, ujutro rano moram na teren?
– Samo izvoli, uđi – rekla sam mu i odšetala do kraja dvorišta pokupiti rublje sa užeta, koje se osušilo. Ljetnji topli kraj dana baš je bio onako ugodan, tada su još uništavali komarce i bez problema se moglo uvečer prošetati ulicom i napraviti krug dva mjestom. Noseći rublje u naručju, moj mladi susjed već je izlazio iz kuće i rekao da je curu nakratko zvrcnuo i da će do nje, u susjedno mjesto biciklom. Tamo će se naći u slastičarnici, prije nego ode za Slavoniju, u ranim jutarnjim satima. Rat je tek započeo i mnogi od nas nismo znali kako će se sve to odvijati. Nekoliko mjeseci kasnije pao je i Vukovar. I tako ostavim ja rublje u hodniku, i uz razgovor ispratim mladog susjeda do dvorišnih vrata. Nasloni se on sa ulične strane na ogradu, ja sa dvorišne i nastavimo razgovor. Raspitivao se o mojem suprugu koji je tih dana iz Njemačke trebao doći na zasluženi godišnji odmor. Ne sjećam se o čemu je tekao razgovor dalje, predvečerje se lagano pretvaralo u polumrak.
Odjednom, desetak metara iza njegovih leđa, iz mraka, iz pravca susjedovog vrta preko puta, stvorila se velika, neobično velika crna ptica. Otisnula se iz mraka u visini električnih žica, udarila krilima i krenula u pravcu iznad naših glava. Ne bih znala objasniti je li bila nadnaravna ptičurina, mitološko stvorenje ili neki čudnovati zmaj, uglavnom, moj susjed je rekao: U j. bote, kaj je to za pticu, ne leti valjda prema našoj kući? A njihova stara kuća gotovo se spajala sa starom susjedovom, i tako u tom polumraku izgubi nam se nadnaravno veliko čudovište i utopi negdje između niskih krovova. Gledali smo kao da ne vjerujemo da nam se to događa, neka nervoza nas je obuzela i on se prestao smijati. Zahvalio je što sam mu posudila telefon i požurio kući. Potom je, vjerojatno, odjurio na zakazani spojak.
Ja sam otišla svojim poslom, a na susjeda i pticu sam zaboravila.
Drugog jutra on je otišao u rat, bili su to oni prvi nagovještaji strahota, gotovo nepojmljivi, a koji će se ipak događati godinama. Nekoliko dana kasnije preko televizijskih ekrana saznali smo da je mladić iz mojeg susjedstva ranjen. Roditelji su proživljavali kalvariju, ljudi su bili potreseni. Kako se to dogodilo? Hoće li preživjeti? Meni se odmah pred očima pojavilo njegovo dugoljasto baš onako lijepo tamnoputo lice, tamna valovita kosa i lijepi osmijeh.
Rat je tek počeo, zašto baš on, čekali smo svi s nestrpljenjem nove vijesti. Ranjen rafalom iz aviona, pao je pokošen, ali živ. Operirani je u bolnici u Vukovaru. Nažalost, ni Vesna Bosanac nije bila svemoguća. Poslije je uslijedila agonija njegove obitelji koja tu nastalu pustoš ne može ničime ispuniti. Postoje trenuci u životu u kojima bi sve materijalno dao za jedan dodir osobe koja je bila dio tebe, ali ostaje samo praznina, neopisiva praznina. Ne trebam reći da je život te obitelji tada stao i ništa ga nije moglo učiniti ni približno istim. I da, odmah nakon njega umrla je i njihova stara susjeda.
Ležali su bili u isto vrijeme, na dva zasebna odra. Ja se velike crne ptice, nadnaravno velike, koja je nekoliko puta jako udarila krilima one večeri, i utonula među njihove kuće, dugo nisam sjetila. Ali zaista, ta ptica je bila prevelika, a da bi bila stvarna. Jednog popodneva, godinama kasnije, ušla sam kroz velika kovana vrata na groblje i ugledala njegovu majku pognutu nad grobom, gdje pali svijeće.
Ispričala sam joj o velikoj crnoj ptici koju smo njezin sin i ja zajedno gledali kako se spušta između dviju kuća i dolazi po svoj plijen. Njegova majka imala je opet svoju, drugačiju priču o “glasniku smrti” koji ju je pohodio. Moj susjed bio je prva međimurska žrtva Domovinskog rata. Treba li se pitati koji su to glasnici smrti, eto tako neočekivani? Za čudo, nikad se to ne pitamo. Samo prihvatimo taj trenutak kao stvaran i čekamo, bojimo se, zaboravimo i – onda se dogodi. Zato smrt moramo prihvatiti kao dio života. Glasnik smrti sam će izabrati trenutak. I pretvoriti se u veliku crnu pticu u neko predvečerje…
