Ono što mene najviše muči je to što i dalje većina roditelja, kao i odgajatelja i učitelja primjenjuje kritiku kao metodu odgoja.
Kada su nas odgajali, dominirali su strah, sram i kritiziranje
svega što nismo znali u nadi da će nas odgojiti u ljude koji
znaju. I odrasli smo. Strahom su se prijetili ako nešto ne
napravimo da nećemo dobro završiti.
Govorili bi nam da će nas uzeti babaroga, da će nas nekome dati i
takve slične rečenice. Posramljivali bi nas kako doma tako i u
školi želeći iz nas izvući ono najbolje.
Jesu li izvukli najbolje iz nas? Kako iz koga, zar ne? Puno
odraslih ima problem s grižnjom savjesti koju osjeća, naročito
žene. To vuku iz djetinjstva.
Puno ljudi ima problem sa strahom od javnog nastupa i izlaganja
zato što su ih posramljivali. Kada imaš priliku dići ruku i
izjasniti se, reći svoje mišljenje, mnogi se dan-danas ne usude
iako su već odrasli ljudi. Još je više poslušnika u našem
društvu odnosno ljudi koji će bespogovorno slijediti sve što mu
kažete. Ne usude se usprotiviti. Odgajani su u strahu i
posljedice su te da su i dalje poslušnici društva.
Nastavimo li i dalje odgajati djecu u sramu, krivnji, strahu i
kritici, neće se baš ništa promijeniti u našem društvu osim što
će imati strah od izlaganja i nisko samopouzdanje. Još uvijek
nemamo kritičnu masu ljudi koja je u stanju usprotiviti se protiv
nepravde.
Mnogi će sebi u bradu komentirati ali neće se izložiti. Mnogi će
inkognito pisati na društvenim mrežama ali ne žele se izložiti
javnosti da ih ne stave na stub srama kao što su ih u djetinjstvu
stavljali.
Zašto vam sve ovo pišem? Zato što radim u školskom sustavu u
kojem se već godinama nije ništa drastično mijenjalo po tom
pitanju. Svaka reforma koja je pokušala ući u školu, nije
obuhvaćala i ovaj dio – emotivni odnos prema učenicima,
emocionalni razvoj djece i empatičniji odnos roditelj – dijete.
Kako su mnogi roditelji odgajani baš ovako kako sam opisala, oni
na svojoj djeci primjenjuju iste te metode. Primjećuju da djeca
ne reagiraju pa pojačavaju strah, sram i krivnju sve više
kritizirajući u nadi da će doći do promjene.
Primjećujem već godinama razliku u današnjim generacijama pošto
radim u školi i svake četvrte godine imam priliku osjetiti i te
kakvu promjenu u današnjoj djeci. Oni nisu rođeni da ih se odgaja
u strahu. Oni nisu rođeni da ih se posramljuje i krivi.
Ta djeca su izrazito empatična, vole životinje, većina ne jede
meso jer je to njihov izbor iako roditelji jedu. Plaču kada
osjete nepravdu i većina se usudi glasno izgovoriti ono što im je
na duši.
Što mislite kakve su reakcije odgajatelja i učitelja na takvo
njihovo ponašanje? Nastojimo ih prekrojiti onim metodama koje
znamo. Edukacije odgajatelja i učitelja nisu nešto kvalitetne pa
da možemo reći da imamo priliku naučiti drugačije. Većina nas se
privatno educira po raznoraznim edukacijama, plaćajući sve iz
vlastitog džepa.
Ono što mene najviše muči je to što i dalje većina roditelja, kao
i odgajatelja i učitelja primjenjuje kritiku kao metodu odgoja.
Čak i samo ocjenjivanje je svojevrsna kritika gdje ako djetetu ne
objasniš razlog zbog kojeg je dobilo ocjenu koju je dobilo, ono
misli da je to njegova vrijednost kao osobe.
Mi ne radimo na podizanju vrijednosti djeteta niti na
izgrađivanju karaktera nego mu govorimo što sve ne valja i koliko
je dobio zato što je takvo.
Govorimo djecu da su dobri ili loši što znači da nema tu nešto
između. Imamo babaroge i Krampusa za sve zločeste i Djeda
Božićnjaka ako je dijete dobro.
Gdje je tu izgrađivanje kraktera? Gdje je tu povratna informacija
što još i kako treba? Kada i tko objašnjava zbog čega nešto nije
dobro i potiče dijete kako može još bolje? Gdje je poticanje
djeteta kroz motivaciju? Gdje je u našem sustavu poštivanje
različitosti prema interesu djece?
Sve ih trpamo u istu kategoriju. Svi trebaju jednako znati i
matematiku i prirodu i biologiju i hrvatski i kemiju kao i
jednako biti odlični u sportu, glabi i likovnom izričaju. Ako
nisu onda nisu dobri. Što? Ljudi, osobe, bića, učenici, djeca…što
točno nije dobro u njima? Samo zato što imaju drugačiji interes
nisu vrijedni kao ljudi.
Koliko je sustav (ne)pravedan prema djeci koja vole raditi
rukama, koja vole pospremati i izrađivati nešto, koja su
izumitelji i žele više? Oni uopće ne pronalaze ništa u našem
sustavu. Prolaze vrlo loše. Imaju slabe ocjene i upisuju
strukovne škole (zbog slabih ocjena) te tamo procvatu. Nađu se u
struci jer se radi rukama. Budu izvrsni radnici. U današnje je
vrijeme sve teže naći takve ljude a i dalje imamo sustav koji ih
sputava i čini “lošim” učenicima.
Kako je to dobro za našu djecu? Još ih i vlastiti roditelji ne
podržavaju smatrajući da djeca ne žele učiti, da su lijena i
osuđujući ih kroz kritiku da s njima nešto ne valja.
Kada mi dođu tinejdžeri kojima je samopouzdanje u vrlo lošem
stanju a imaju kapaciteta u drugim područjima koje naš obrazovni
sustav ne potiče, kako od takve osobe izgraditi samopouzdanog
budućeg partnera i oca?
Shvaćate li vi koliko daleko to seže? To nije samo pitanje
djece i našeg odnosa prema njima, to je pitanje budućnosti našeg
društva.
Kada će već netko smatrati bitnim pozabaviti se time? Korijenska
promjena u društvu kreće od roditelja i obrazovnog sustava koji
neophodno trebaju edukaciju i promjenu. Žao mi je što su tako
važne teme na margini društva.
Možete kao pojedinac napraviti razliku i promjenu te naučiti kako
da ne kritizirate svoje dijete. Mene nisu to naučili unutar
sustava. Ja sam sebi privatno platila da naučim tu metodologiju
koja nije nova nego postoji već 30-ak godina no nama učiteljima
nitko ne smatra važnim podučiti nas tome kako ne bismo djecu
podučavalai u sramu, krivnji i strahu.
Mudra kritika od koje dijete ‘raste’ je edukacija kojom možete i
vi naučiti tu metodologiju. Održat će se u utorak od 19.30 sati.
Traje 2 i pol sata. Na
ovom linku su detalji i prijavnica.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.
