Zamračilo se i polako nam jesenski dani postaju sivi i tmurni. Donja Dubrava, predvečerje. Ne čuje se više pjesma težaka, koji su, u ne tako dalekoj prošlosti, pjesmom parali hladni večernji zrak, ljuštili kukuruz, oljušteni bacali na posebnu hrpu.
Dečki bi odmah ili drugoga dana, s plafticom na leđima ili s korpom na ramenu po lojtri nosili ga u kukuružnjak. Obično dok bi foringaš s konjima ili u ne tako daleko vrijeme s traktorom voz kukuruza dovezao kući, u prostor u štaglju, gazdarica bi izgovorila već poznatu rečenicu.
– Zmečemo ga malo dalje na guvno kaj nej v noči opal dešč. Nečem kaj se kuruza spljesnevi. A i starijapa su rekli da ji prebada v križima.
To sam ja čula jednu od svojih susjeda i tada sam prvi puta čula riječ – guvno. Pitala sam mamu poslije kaj je to guvno, a ona je rekla, pak tam de su zasipali kuruzu. Logično, ali kao dijete mislila sam da je to neko, ma ne znam ni sama kakvo mjesto. Brzo je bilo gotovo, sat, dva, dva puna voza, a nas dvadeset.
Poslije je gazdarica sve trebljače pozvala unutra da bi se malo ugrijali i oko stola posjedali. Bilo je svega. Kuhanih i pečenih kestena, hrskavih i mirišljavih, vina i dizanih kolača. Grožđa i špeka. I pjesme i smijeha. To je bila ta vrijednost okupljanja. Druženje i zajedništvo koje nije još poznavalo riječ… otuđenje, koje se danas tako često i s razlogom spominje. Kroz taj smijeh, sve negativno izađe iz čovjeka i svaki sljedeći dan je počinjao nekako vedrije.
Dvije Lize na svijetu
Eto, s takvim je pričama Teta Liza mene nadahnjivala. Djevojčicu, koja je provela djetinjstvo u njezinoj ulici. Tu je ona, ali na drumu, kako smo znali reći, imala kuću koju je napravila zajedno sa suprugom Viktorom Samo desetak metara dalje, iz pravca Donjeg Vidovca, sa druma, cesta je vodila u Ulicu Matije Gupca. Na broju trinaest smo moja tri brata i ja, i još četrdesetak djece iz ulice u njihovim domovima, u to vrijeme provodili svoje djetinjstvo.
Ulice su još uvijek tu… kuće u nizu… ali djece i Tete Lize više nema… Djeca su se razišla, a teta Liza je prevalila devedesetu i polako stišavala svoju pjesmu. U mislima je, tijelom slabila, ali čvrsto koračala prema stotoj…
Ništa nije vječno, ni pjesma, ni novac, ni zdravlje, niti pak čovjek. Hvala Bogu da bar to ne možeš kupiti novcem. Informaciju, kada će stići čas odlaska. Teta Liza nas je napustila u tišini, kad je jenjavalo ljeto 2017 – te, a jednom, kad smo zajedno noćile u sobici u talijanskom turističkom mjestu Sutrio, ona mi je rekla.
– Ja sem ti novinarom strahu. Dok kupim novine, jedino me ne strah kaj buš za mene ti napisala. I tebe je Bog fčehnul kaj znaš pisati i to dobro.
– Zato me ljudi nemaju baš radi. Vidite i sami.
– Kakva si ti bedača. Da sem ja posljušala kaj bodo ljudi rekli, samo bi se držala za kuhaču. Ovak, jedino kaj ti morem reči… piši ga vrit i ti i tvoji… ljudi.
To je bio jedan od naših razgovora o sudbinama žena, koje nisu marile što drugi ljudi nisu osmislili svoj život. One su imale svoj i znale ga ispuniti. Jedna pisanim riječima, druga pjesmom.
Naravno da sam branila sve druge koji su o njoj pisali, ali uvijek je nalazila neke … ne baš dobre misli i rečenice. Svi znamo tko je Teta Liza. Iskreno, imam priča o njoj koje nisu stale u knjigu MOJIH 85. Ne znam hoću li je tiskati. Ali ću vam probati na portalu reći o njoj još poneku rečenicu.
Teta Liza nije zaslužila zaborav i iza sebe je ostavila rijetke ljude koji će je svojim talentom znati slaviti i pričati svijetu. Mojih 85 sama sam oblikovala i upotrijebila najviše svojih fotografija od sačuvanih nekoliko stotina. I uvijek sam tvrdila da je fotograf Zlatko Vrzan izrekao jednu povijesnu rečenicu o našoj pjevačkoj legendi.
Rekao je…
Na svijetu postoje dvije Lize
Pariška Mona Liza i međimurska Teta Liza
