Ima li vaše dijete džeparac? Mislite li da je to pametno ili ipak nije? Koliko su djeca uopće sposobna baratati novcem?
Krenimo ispočetka. Djeca su u stvari poprilično bogata.
Imaju sve što im u životu treba. Svaki rođendan od malih nogu dobivaju uglavnom novac, pa se s godinama nakupi. Svako toliko je neki njihov dan kada dobiju još i još. U našoj državi nije zabilježeno ni jedno dijete a da je umrlo od gladi i neimaštine. U dućanima je veći dio robe upravo za djecu. Ima svega i u današnje doba po vrlo povoljnoj cijeni. Iako djeci najčešće nije bitna markirana odjeća, uz navike roditelja steknu iskustvo važnosti marki. I opet dobiju ono što žele.
Zašto? Ljubav? Odgovornost roditelja? Briga?
Ili dijete poželi i dobije ne razumijevajući zašto ne bi moglo dobiti to što želi, nije opterećeno i ne boji se, pa tako dobije.
Gdje krene po zlu?
Ne kada dijete odraste, niti ne kada roditelj kaže NE, već tada kada dijete izgubi pojam o količini a roditelj počne govoriti – to je preskupo, ali svejedno kupi.
No, za sve ima lijeka, pa i za ovo. Uvođenjem džeparca. Ne uvodi se džeparac da bi dijete imalo još više novaca, već zato da bi naučilo gospodariti novcem. Kako će dijete naučiti organizirati svoj budžet, ako ga nema. Kada je dijete manje i ne ide mu matematika, ovo je odličan način da mu matematika počne ići. Ne mora to biti količinski puno novaca.
Evo primjera!
Manja djeca
Kada idete u dućan, prije polaska pitajte dijete što si želi kupiti. Zna li koliko to košta i treba li mu to doista. Ako ima dobre argumente da mu to treba, tada mu dajte tu svotu novca da ponese u dućan u svojem novčaniku. Sam kupuje i sam plaća tim novcima. Ako nešto ne razumije, neka pita vas. No, kada potroši tu svotu, nema pravo kupiti ništa više jer je bio takav dogovor kod kuće. Ako želi nešto ekstra, neka zapamti za drugi put ili neka štedi do idući put.
Veća djeca
Djeca koja znaju matematiku do 100 znaju što i s džeparcem.
Uvedite im tjedni džeparac tako da najprije porazgovarate o njihovim tjednim potrebama i troškovima. Kada se dogovorite o svoti koja je zadovoljavajuća roditelju i djetetu, tada uvedite to kao pravilo. Dogovorite koji je dan isplata. Ako prije potroši, neka se snađe ili neka bolje preraspodijeli za cijeli tjedan. Sve što mu ostaje, to je štednja, ostaje njemu i ne oduzima se od nove svote.
Najveća djeca
Ovi malo veći imaju i veće zahtjeve, češće su gladni pa više jedu, odlaze na kapučina i imaju izlaske. Ima toga dosta kroz mjesec dana. Njima se uvodi mjesečni džeparac.
Ako su već svladali tjednu potrošnju, proširujete period na mjesec. To je ipak već gospodarenje mjesečnim budžetom i zahtjeva već i mudrost. Treba naučiti i izvježbati se preživjeti od mjeseca do mjeseca.
U početku nije lako jer kada dobiju poveću svotu na ruke, misle da su bogati i troše bez reda, no već za koji mjesec svladaju matematiku i postaju čak i štediše, planiraju unaprijed. Pokušajte i vi biti što realniji oko mjesečnog džeparca i ne budite ni preškrti a ni prerastrošni. Svaki bonus dobiven od bake ili rodbine, ostaje njima ali mora biti prijavljen roditeljima.
E sad! Ne bi ja bila ja da ne postavim neki uvjet! Ako ja dajem novac i to točno na taj i taj dan, bez zakašnjenja, bez obzira imam li ih ili ne, ti dobivaš svoj dio obaveza. Stoga, i dijete mora imati neke dužnosti vezane uz “zaradu” džeparca.
Dužnost djeteta su obaveze u domu i pomoć roditeljima. Svaki dan mora obaviti neki posao primjeren dobi. Ako ne zna što, pita roditelje. Ako ne zna kako, pita da mu se pomogne. Ako je u gužvi zbog puno učenja, ispriča se jer danas ne stigne ali drugi dan nadoknađuje. I da, sve vam ovo funkcionira savršeno kod male i malo veće djece. Čim uđu u pubertet, pokušaju eskalirati. No, nismo mi od jučer, zar ne?! Tu se uvodi pravilo zapisivanja poslova. Dijete ima manju bilježnicu u koju zapisuje sve poslove toga dana i tako svaki dan. Dogovorite količinu, npr. 3 posla u jednom danu, 5 poslova za veće, ili po vašem izboru. Posao dužeg trajanja računa se kao dva-tri, ovisno o težini.
Sve to oni shvate i usput ispituju. Na kraju mjeseca donose bilješke na pregled, analiziramo što se učinilo, a što nije, zašto nije…i prema tome se vrši isplata. Ako nije odrađeno, smanjuje se džeparac, a ako je odrađeno, tada se isplaćuje u cijelosti. Ako se dijete jako potrudilo, može dobiti i ekstra nagradicu. To sami određujete. Ako vam je teško odrediti koliko smanjiti, pitajte dijete koliko misli da je zavrijedilo?
Ja sam čak uvela i bonus mogućnost, ako imate više djece. Često se dogodi da je neko dijete u obitelji vrjednije od drugog djeteta, radi za dvoje ili čak troje. To nagrađujem, ali kako.
Ako imam troje djece i mjesečni budžet za njih je 600 kuna, svakome dvjesto kuna. No, jedno se trudi više a ostali baš i ne. To dijete koje se trudi, dobiva razliku svote do 600 kuna koja je umanjena braći. Ili ja znam reći – odvajam 600 kuna, a sad imate mogućnost to zaraditi ili ću ja sebe nagraditi tako da uzmem sebi ako sam ja odradila umjesto vas.
Ili nagradite dijete koje više radi…njemu 400 a ostalima svakome po 100 kuna. Vjerujte, to će biti samo jednom jer kada ostali shvate da imaju tu mogućnost, trude se iz petnih žila.
Sve ovo o čemu pišem je moje iskustvo i iskustvo mojih prijateljica s djecom. Ne bi vam pisala o tome da ne funkcionira. Zato i dijelim s vama jer možda i vama posluži. Sretno vam bilo u davanju mogućnosti i prilike djetetu da se izvježba i nauči gospodariti novcem. Ima mnogo odraslih koji još to ne znaju. Imajte to na umu i dajte djetetu vremena koliko mu treba, neki nauči kroz nekoliko mjeseci a nekima treba i godina. Bitno da nauče. Nemojte da vam dijete odraste a da ga vi tome ne podučite.
tel. 098/564-290
www.anitavadas.com
