– Chandra?
– Da, ja sam Chandra, direktorica škole. Gdje si tako dugo? Rekao si da ćeš doći prije par dana.
– Ma, što da ti velim – Indija.
– Ma nema veze, bitno da si došao.
– Ok, slijedi me.
Ubrzo smo završili u njezinom uredu koji se nalazi u zgradi gdje se održavaju nastave.
Chandra je pozvala djecu koja su mi pjevanjem zaželjela dobrodošlicu. Nakon što su završili, svako dijete posebno stavilo mi je ‘Khadu’ oko vrata, tradicionalni budistički šal kao znak pažnje kojim zažele dobrodošlicu svakome strancu. Slijedilo je upoznavanje s djecom te objašnjavanje što ću raditi.
– Ovo je Tom. On će sljedećih nekoliko tjedana biti vaš novi učitelj.
– Hello, Sir – jednoglasno su me pozdravili.
Ovo je zvučalo stvarno čudno. Prvi puta da me je netko tako predstavio.
– Od sutra kreće s nastavom. Biti će vam učitelj informatike.
Međutim, umjesto da sam krenuo s nastavnom, sutradan sam dobio ogromnu vrućinu.
Pet dana puta koja su bila iza mene definitivno su zaslužna za to. Nakon što sam 3 tjedna proveo u Kathmanduu gdje se nisam praktički makivao iz kuće, tijelo mi izgleda nije bilo spremno na dane i dane koje sam proveo na cesti.
Par dana prije u autobusu na nepalsko-indijskoj granici upiknula su me dva velika komarca, komarca kakve sam tada prvi put vidio. Veliki, prugasti, plavo-šareni.
‘Ne, to ne sluti na dobro’.
Kao i svaki stranac odmah sam pomislio da sam dobio malariju. Inače, strah od te bolesti duboko je ukrojen u svakom putniku koji kruži po tropskim zemljama. Sa svakim s kime sam se susreo i započeo razgovor o njoj, odgovori su bili isti. ‘Joj, samo ne malarija’.
S tim mislima prihvaćao sam vrućinu, odnosno, borio se protiv nje.
Drugo jutro u sobu mi je došla starija žena, jednom nogom ozbiljno u trećoj dobi, te mi je donijela čaj i kekse. Uobičajena užina bolesnika. Nakon par izgovorenih riječi, žena se počela moliti za mene. Doslovno. Slušanje njezinih molitva koje je izgovarala sklopljenih šaka, tog trenutka zvučalo mi je vrlo ozbiljno.
‘Da li sam stvarno tako bolestan? Da li se trebam brinuti? Ili je to samo njihov običaj?’
Pala je noć. Temperatura mi se nije snižavala. Zapravo, bila je toliko visoka da si ju nisam usudio izmjeriti. U sobu mi je došla ponoćna vizita (Chandra i kuharica) i uvjerile su me da sigurno imam Dengue, virus koji prenose komarci. Malo manje opasan, ali vrlo sličan malariji.
– Mislim da bi trebali do doktora – izusti Chandra.
– Da, Tom, obavezno moramo k doktoru ići – nadoveže se kuharica.
Uz par minuta objašnjavanja, uspio sam ih nagovoriti da ćemo ipak pričekati jutro.
– Ako mi ujutro neće biti bolje, tada ćemo ići – odgovorim i zaključim ovu raspravu.
Svanulo je jutro a ja sam iznenadna ozdravio. Sve moje vrućine i Dengue instantno su nestale. Zapele su negdje duboko u noći i ujutro se više nisu pojavile.
Nakon 3 dana ležanja u krevetu, u subotu sam konačno krenuo s volontiranjem. Prikupio sam par klinaca i održao im sat informatike.
Pošto nikada nisu bili u doticaju s kompjuterom, krenuli smo iz samog početka. Tipkanje po tipkovnici i pisanje u Wordu.
Većinom su morali pisati svoje ime, prezime, koliko godina imaju, gdje žive, u koji razred idu, tko im je najbolji prijatelj. Taj moj način ‘predavanja’ održao se sve do zadnjeg dana volontiranja. Svima njima tipkanje po kompjuteru bilo je nešto novo te im je sat informatike iznenadna postao najdraži predmet.
Par dana poslije na vrata nam je pokucala snažna monsunska kiša koja se nije gasila 3 dana i 3 noći. Drugog dana padanje, nestao je internet u cijelome selu i okolici. Isprala ga je. Wifi više nije radio, a telekomunikacijske kompanije isto su otkazale. Svi pričaju da se to nikada prije nije dogodilo.
Kada sam htio na internet, morao sam ići do trećeg sela koje je udaljeno jedan sat hodanja od škole. S povratkom dva sata hodanja. Prihvatio sam to kao svakodnevni polu-treking zato što priroda koja je me okružuje vrlo slična onoj u podnožju Annapurne. Zapravo, ovaj dio Indije i nalazi se u podnožju Himalaje.
Moje svakodnevno noćno vraćanje u školu primijetila je Chandra te mi je rekla kako cesta po kojoj se vraćam nije toliko sigurna. Pričala mi je kako je na njoj zabilježeno par smrtnih slučajeva. Par puta pronađeni su mrtvaci kako misteriozno leže kraj ceste. Misteriozno zato što auto nije bio uzrok njihovoj sudbini. Međutim, njezine riječi dodirivale su malo drugačije priče. One mitologijske. Pričala je o nekom stvorenju koje, kada se spusti mrak, zavlada ovim šumama.
Unatoč svemu tome i mojem totalno nepovjerenju u njezine riječi i priče, sljedeću noć hodao sam s velikim oprezom i zamišljao kako moje noćne korake prati ‘čovjek’ iz sjene.
To je već drugi put na ovom putovanju gdje sam slušao ‘mitologijske’ priče.
Prije 8 mjeseci kada sam bio u Iranu te se vratio s iranskog otoka Hormuza u obalni grad Bandar Abbas, čovjek koji me je pokupio kada sam stopirao započeo je priču.
– Znaš da na Hormuz ne smiješ biti sam po noći? Puno ljudi koji su se uputili i hodali njegovom istočnom stranom, jednostavno su nestali i nikada nisu pronađeni. Ima jedna zvijer koja šeće mračnim otokom i otima ljude.
– Sve što si mi sada rekao, ništa ti ne vjerujem – mislim si u sebi.
– Ali, šta da mi je tu priču rekao par dana prije, prije nego sam otišao na Hormuz? Da li bi i onda bio tako hrabar?.
Kao djeca, svi smo pričali slične priče te se strašili istima. Ali, kad vam te iste priče pričaju ljudi koji vam mogu biti nekakav autoritet, možda ipak ime nešto u njima?
Ma neeee! I dalje ne vjerujem u njih, niti u jednu njihovu riječ, niti ću ikada vjerovati!
‘St. Xavier’s English school’, puno je ime škole gdje volontiram. U ovom krajevima to je jedina škola koja se bavi s ugroženom djecom. Većina djece je ili bez roditelja, ili samo s jednim koji se zbog financija ne može brinuti o svom djetetu čija sudbina završi u ovoj školi. Jedna zgrada služi za održavanje nastave, a druga služi kao njihov dom.
Uvjeti u kojima žive ne prate uobičajene standarde života. Za 20-ero djece koliko ih ovdje živi, imaju samo dvije sobe. Posebno dečki i posebno cure. Ako se jedan slučajno razboli, za sobom većinom povuče ostatak sobe.
Kad na vrata pokuca debela zima, koja je u ovim područjima stvarno zubata, svi se sele dolje u kuhinju te spavaju pokraj ogromne peći koja radi cijelu noć.
Električne grijalice su preslabe da zagriju prostorije na katu. Nemaju mogućnosti da svakodnevno kupuju pitku vodu te istu prekuhavaju. Zbog nedostatka novaca koji može pružiti bolje uvjete prilikom ozbiljno bolesnog djeteta, prošle godine jedno dijete napustilo je život u maloj lokalnoj bolnici. Da ne nabrajam, znate i sami već – jedna takva škola-ustanova treba pomoć na svim područjima. Ali, naravno, financijska je na prvom mjestu.
Nikada nisam bio u nekom bližnjem odnosu s djecom, tako da nisam razvio neki normalan odnos s njima. Da budem iskren, išla su mi na živce. Ali ovo volontiranje s njima malo mi je promijenilo ta čvrsta stajališta koja sam oduvijek imao.
Nakon tjedan dana volontiranja, na vrata su nam pokucali budistički monasi. Svake godine dolaze samo jednom te ostanu tjedan dana. Imao sam sreću zato što su došli u periodu kada sam ja bio ovdje. Sa svojim meditacijama, mantrama i molitvama hrane školu pozitivnom energijom. To je i jedini razlog zašto dolaze.
Uvijek kada negdje sjednu, većinom je to prilikom obroka, rasporede se tako da sjede po duhovnom napretku. Najiskusniji uvijek sjedi desno te se prema duhovnom iskustvu svi ostali rasporede do njega. Skroz lijevi je ‘duhovno najmlađi’ te ih uslužuje.
U znak časti prema strancu, njihov ‘vođa’ mi je prilikom svakog obroka prepustio mjesto do sebe te me nazivao bratom. A šta reći na to?
Prije koji mjesec Gurung (najiskusniji monah – vođa) završio je sa svojom 6-godišnjom meditacijom. Svo to vrijeme, svih tih 6 godina, boravio je u pećini iz koje nije izlazio van. Puštao je kosu, bradu i nokte i samo meditirao. Nakon 6 godina meditacije koju je uspješno položio, dodijeljen mu je veći status među monasima.
Chandra mi je rekla kako Gurung također može i levitirati. Nisam preispitao njezine riječi iz dva razloga. Prvi razlog – ako bi saznao da su njezine riječi samo slijepo vjerovanje, razočarao bi se u iste. Drugi razlog – ako je to slučajno i istina, ne bi mi bilo jasno kako je to moguće. Tako da sam njezine riječi ostavio neka vise negdje u zraku. Nedorečene. Mistične.
Jedine riječi koje su izlazile iz njegovih ustiju bile su ‘nice’, ‘brother’, ‘so good’, ‘this is so good’, ‘thank you’. Na kraju krajeva, to je bilo dovoljno.
Svakog dana u 4 sata ujutro, hladnim planinskim zrakom čuo se zvuk trube. Tom radnjom započeli su svoj dan. Nakon trubljenja vratili su se u sobu koju smo dekorirali samo za njih, te su započeli s jutarnjim ritualom.
Mantranje i molitva trajala im je sve do 9 sati, kada sam se većinom ja budio te smo svi zajedno krenuli na doručak. Nakon doručka krenuo im je drugi ritual koje je trajao sve do 12 sati, tj. do ručka. Naravno, opet sam im se pridružio.
Nakon ručka, opet su se vratili u svoju sobu i iz nje nisu izlazili sve do 7 sati navečer. Sljedila je večera gdje sam im se opet pridružio.
Dan im je završavao u 9 sati navečer kad su otišli u svoju sobu i ugasili svjetlo. Eto, tako vam izgleda uobičajeni dan jednog budističko-tibetanskog monaha. Izgleda jednostavno, ali vjerujte mi da nije lako biti monah. Sedmog dana, u nedjelju, nakon doručka pokupili su svoje trube i nestali. Ma vratit će se oni druge godine.
Kako bi mi se zahvalili što sam sve te dane volontirao i proveo s njima, dan prije odlaska iz škole djeca su mi priredila priredbu u trajanju od pola sata. Samo za mene. Predivno i dirljivo iskustvo.
Prvo volontiranje na ovom putovanju i prošlo je nezaboravno. Kakvi dobri ljudi. U nekim skrivenim kutcima svijeta ipak ima nade za ovo čovječanstvo. Osamnaest dana gledao sam kako istinska dobrota iz samog srca pobjeđuje ovu današnju ljudsku uvjetovanu i prljavu svakodnevicu koja nas svugdje okružuje.
Došao sam tamo s ciljem da ih nešto naučim, a na kraju sam ja taj koji je učio od njih. Hvala im još jednom na svemu!
Pošto me je njihova dobrota i njihov način gledanja na svijet potaknulo na duboko razmišljanje o ljudima koji stvarno trebaju pomoć, odlučio sam da nešto učinim za njih. Kroz tjedan-dva pokrenut ću jednu malu kampanju koju ću učiniti preko globalne crowdfunding stranice INDIEGOGO.
Sve zamišljene projekte te humanitarne akcije uz malo truda preko istoimene stranice moguće je ostvariti. Biti će to prvi puta da ću nešto takvo pokušati učiniti. Možda čak i uspije.
Svi vi koji ovo čitate i želite nekako pomoći, ostanite u niskom startu jer ću uskoro u medije izaći s istoimenom kampanjom s kojom joj možemo svi zajedno nekako pomoći.
Tako da, ostanite online!
Zapravo, znate što? Idemo dalje s ovim blogom!
Za ovaj dolje tekst mogao sam napisati novi blog, ali stavit ću sve zanimljivosti ovdje, samo na jedan word papir. Iskreno, dosta mi je više pisati o Indiji.
Nakon 3 tjedna volontiranja, došlo je vrijeme da krenem dalje. Da spakiram ruksak i nastavim sa svojim putovanjem.
Sljedeća država koja mi se našla na putu prema Novom Zelandu je Myanmar, kolonijalnog naziva Burma. Prvobitni plan bio mi je da u tu zemlju uđem kopnom. Međutim, naletio sam na veliki problem. Na veliku prepreku preko koje nisam mogao proći.
Kako bi kopnenim putem došao iz Indije u Myanmar, trebao sam od Myanmarske vlade zatražiti posebnu propusnicu. Što sam i napravio. Taj proces traje otprilike 3 tjedna i za njega morate izdvojiti 80 dolara. Ok, prošao sam i preko toga.
Ali, nakon svih tih godina od kada je Myanmar otvorio svoje granice za turiste i lagano im dijelio te propusnice, upravo prije mjesec dana njihova vlada obustavila je davanje istih i cijeli taj proces stavila je na debelo čekanje. Ne znam što se zapravo dogodilo, ali sada se jedno vrijeme kopnenim putem neće moći ući iz Indije u Myanmar. Naravno, ako ste daleki stranac. Te njihove odluke prisilile su me da kupim avionsku kartu i odletim u Myanmar.
Bilo mi je jako gusto zato što sam Indiju napustio zadnji dan moje valjajuće šestomjesečne vize.
Avion mi polijeće za 3 dana iz Kolkate, grada koji je od Sikkima udaljen 750 km. Nisam više bio spreman na indijske vlakove te sam kupio autobusnu kartu što se na kraju pokazalo totalnim promašajem. Opet. Tih 750 km putovao sam 40 sati u komadu.
Zapeli smo u nekoj gužvi na cesti iz koje se nismo maknuli 12 sati. U Kolkatu smo došli trećeg dana u 1 ujutro, prespavao sam u policijskoj postaji, drugi dan bio sam žrtva krađe mobitela u metrou (kapa dolje lopovima jer su to napravili profesionalno), navečer prespavao kod jedne kaučsurferice te ujutro odletio iz te zemlje.
Konačno i zauvijek!
