Svanuo je predivan sunčan dan. Ne danas ili jučer, već prije par dana kad smo taman pomislili da je stiglo proljeće. Odlično sam se naspavala, odmorila, popila kavicu, limun-đumbir-bučkuriš čaj za topljenje masti, nakon toga imala žešći proljev, stala na vagu koja je pokazivala pola kile manje i lagano se spremila na posao. Jest da mi se malo vrtjelo, al’ nema veze, proći će i ta vrtoglavica do prvog obroka danas tamo negdje iza podneva.
Zajahala sam tako svoj bicikl s košaricom u koju sam natrpala torbicu sa svim po život neophodnim stvarima – ključevi, mobitel, labelo i cigarete, zatim vrećicu (da se razumijemo platnenu jer sam jako ekološki osvještena osoba) sa tekućom hranom u bočici, jabukom i dvije stogramske čokolade bez fila. Nek se nađu pri ruci ako mi se bude baš jako, jako mantralo.
“Dobro jutro susjed!” – pozdravim prvog susjeda dok sam parala svjež, ali ugodan proljetni zrak.
“Dobro jutro susjeda! Na posao? Jee, delati se mora!” – odgovorio bi prvi susjed.
I tako drugi, treći i sve redom dok nisam stigla do kraja ulice. Moram priznati da sam ja bila nasmješena, sunce je bilo nasmješeno, svi susjedi pa čak i kuće u ulici su imale neki blaženi izraz lica. Lijepo smo si svi mahali i pozdravljali ko u Gilmoricama. Svi nasmješeni i dobre volje, a da nisu napušeni ili pretjerano alkoholizirani. Idila čista, kažem vam. Dan kao stvoren za dobitak na lotu ili neočekivanom nasljedstvu nekog iz… Njemačke. Ili još bolje Švicarske.
Dobiciklirala sam do prvog blagog zavoja i križanja. Pratim promet iako se vozim glavnom cestom. U susret su mi dojurila dva auta, kamion sa prikolicom, traktor i jedan skuteraš za kojeg znam da nema vozačku. Opet. Neki su mi potrubili, a neki mahnuli. Bilo bi super da sam pratila malo bolje i bočni promet.
Zapravo, bilo bi mi pametnije da sam malo zgatala iz taloga kave ujutro prije bučkuriša za mršavljenje. Bilo bi mi korisnije. Promet sa sporedne ulice koji vodi na glavnu je jako bitna stavka u život svakog prometala. Jer tada bi vidjela gospođu koja me povozila, zgazila i oborila na kolnik svojim barem dvadeset i pet godina starim rogovcom jer nije imala namjeru stati na veliki ogromni znak koji govori STOP. I tako je moj Gilmor-dan ošo do vraga i natrag.
“Pa dobro kam ti glediš?!” – prijekoran ženski glas ispuni ulicu.
“Pa kaj si me ne vidla da se peljam?” – ponovi ona poprilično srdito. Mislim prokleto teta, vidjela sam te, al’ sto mu gromova na sporednoj cesti si i uključuješ se u promet na glavnu cestu. Halo?!
“Pa vidjela sam Vas, ali sam mislila da budete stali na znaku STOP.” – krenem objašnjavati dok sam kupila svoje dragocjene stvari po cesti koje su se raspršile ko rakova djeca sveposud.
“Isusek kaj je ona mislila? Da bum postala! Ja stara žena, njoj da bum postala! O ljudi čujte!” – krene se teta čuditi. Još mi se i sprda!
“Pa normalno gospođo! Poglednite kak veliki znak STOP tam imate. Morali ste stati. Ja sam na glavnoj cesti, a Vi ste na sporednoj.” – sad je i meni poskočila žila na vratu.
“Pucka ne znaš kaj povedaš. Ja sam na glavnoj cesti…”
“Ne, Vi ste na sporednoj cesti koja se zove Glavna ulica, a ja sam na glavnoj cesti koja je ujedno i županijska cesta i zove se…”
“Ve buš rekla Nikole Šubića-Zrinskog! Hahaha! Pa kaj si se ti ništ ne vučila u toj autoškoli?!”
A kaj da se nek učim? Da starije gospođe imaju prednost na svim razvrstanim i nerazvrstanim cestama ove zemaljske kugle? Prokleto ako razumijem. Gospođo, zajebali ste i kvit. Nije Vam se dalo stati ili Vas je inercija tol’ko ponesla da nemrete stati jer ruku na srece Vi imate dvadeset kila viška minumum. I to sam još blaga! Vaša kilaža u prometovanju cestama nije moj problem!
I tak sam ja njoj svašta namljela u svojoj glavi dok sam je u nevjerici gledala kaj ova blodi?! Imaš znak STOP, pa jebote onda stani. Ne kvari ljudima dan. Ne kvari meni Gilmor-dan. Kasnim na posao i nebrem si najti labelo jer se otkotrljalo tko zna kamo, a taman sam ga kupila. Ima okus po jagodi. Ili trešnji. Nikako da se Gdin. odluči na što mu vuče moj poljubac. Na jagodu, trešnju, a ponekad i lubenicu. Mada bude sad najsretniji jer sam ga izgubila.
Automobili su prolazili kraj nas i nisu mogli vjerovati da vide biciklističku nesreću u kojoj su obje sudionice biciklistice. Žene. Babe. I misle si – “gle lude babe, ništ čudnoga.” I tako je moje moje savršeno jutro postalo nervozno jutro.
Tada se krenula loviti za koljeno. Tresnula se u pedalu. A jadna. Ja sam pala na grubi asfalt. Meni teče krv s dlana jer sam lagano poorala po njemu. Nenamjerno i neplanski! Joj kaj će sad ona, dobila bude podljev. Glečte teta ako Vas nogom u dupe, budete dobili zatvor. Pa kaj Vam draže, hladni oblog ili laksativi.
“Znate kaj, meni je jako žao kaj Vas boli koleno, ali ja kasnim na posao. Drugi put kad vidite znak STOP onda morate postati. Ako očete moremo i policiju pozvati, ne problem. A ako ne, onda ja idem jer nemam čas se tu z Vama ve raspravljati zakaj ste me povozili. U redu?” – ti vrapca pa nebum se dala zajebavati od ranoga jutra nekome tko nikad nije bil u autoškoli, a niti pak ima vozačku dozvolu.
Bude ona mene vraga učila prometnim pravilima.
“Idi sam, bum ja dobro. I gledi ubuduće kak se peljaš!” – doviknula je zamnom kad sam već odlazila. Ma bogati, jedino kaj sam kriva jest što ne znam kak ženski mozak funkcionira nakon menopauze. Očito ne baš najbistrije. Kad vidiš stariju tetu kako prometuje cestom, stani, skreni, napravi bilokakav manevar jer si u protivnom najebala.
Pa taman i da vozila kamion s teretnom prikolicom, a na prikolici viličar. Stani. Sačuvaj život, sačuvaj živce. Proživi Gilmor-dan.
