Rađaju se sve više djeca koja razumiju i osjećaju ono što smo mi većina odraslih zaboravili
Sve više i više se rađaju bolesna djeca. Sve ranije obolijevamo i sve ranije tražimo alternativne načine liječenja. Netko izabere sirovu hranu, netko ayurvedu, homeoterapija, neki sokoterapiju. No, činjenica je da ljudi ozdrave na biljnoj prehrani. Koju god od ovih opcija odaberete i ako prilagodite svoju prehranu barem malo i ubacite koju biljku činjenica je da se prvo bolje osjećamo,a onda uskoro i ozdravljujemo.
Rađaju se sve više djeca koja razumiju i osjećaju ono što smo mi većina odraslih zaboravili. Zaboravili smo da smo originalni, talentirani i kreativni. Mi i dalje najčešće glumimo kopije kopija i pitamo se zašto smo toliko nesretni. Vlastitoj djeci neki roditelji ne dopuštaju da biraju prema dječjoj intuiciji i osjećaju jer odrasli znaju najbolje. No oni su još puno bliže primordijalnim i originalnim konceptima stvaranja nego što smo to mi odrasli.
I svaki puta kada zaboravite biti dijete, zagledajte se u oči svog vlastitog djeteta. Ono vam donosi originalne darove, a vi ih kao roditelj morate prepoznati i njegovati. Ta iskrenost i čistoća, bivanje u sadašnjem trenutku su prekrasni darovi na koje mi prečesto zaboravljamo. Možda bi bili bliže sami sebi kada bih tu svjesnost znali ukorijeniti u vlastitom biću.
Češće bi trebali osluškivati djecu jer ima tu puno malih mudrica. Kroz igru i šalu, reknu se mnoge istine i tajne dječjih duša koji mnogi roditelji prelako odbacuju. Na pamet mi pada jedan šesnaestogodišnjak iz Amerike koji je pobjegao od kuće jer nije želio na kemoterapiju, a roditelji mu nisu dopustili alternativno liječenje. Nakon što su ga napokon našli roditelju su mu morali obećati i potpisati da ga neće više voditi na kemoterapiju. I danas je živ zahvaljujući svojoj intuiciji i alternativnoj medicini i promijenjenoj prehrani.
Učinite nešto malo, ali neobično u Vašoj svakodnevnoj rutini
Da se ne zaustavimo samo na prehrani….sjećate li se i jeste li vidjeli istiniti film o četrnaestogodišnjoj nizozemskoj djevojčici Lauri Dekker koja je 2010. godine sama oplovila svijet. Bilo je tu svega.. od tužbi suda koji ju nisu pustili, pokušaja odvajanja od roditelja, pokušalo se sve samo da ona ne krene. No ipak je otišla i uspjela pametno i sigurno ploveći i zaustavljajući se u gradovima koje je htjela istražiti i vidjeti. Da, opasno je, da pogibeljno. Ali tako zaista najviše rastemo. Koji je to izazov za roditelje? Moram priznati da mi je bilo mučno i bolno kao roditelju samo kad sam gledala film. Ali ta nezavisnost, individualnost i snaga koja se razvija je apsolutno fantastična. I da i ja sam puno puta rekla neće valjda jedan od moje djece postati pomorac i ploviti morima kao tata? Hoće ili neće… nije na meni da ga zaustavljam.
Pa tako sljedeći puta kada čujete da su mi djeca bila tri dana na sirovom nemojte se čuditi ‘ko picek glisti’. Da oni to sami nisu tražili i poželjeli izdržati ne bi ništa od toga bilo. Ili kada dođu u vrtić i školu i pričaju kako je cijela obitelj tek tako iz zafrkancije odlučila jedan dan biti samo na vodi jer je najstariji u više navrata poželio vidjeti kako je to ne jesti čitav dan.
Ne, nisam luđak. Samo volim eksperimente i ono što proizlazi iz njih! Učinite nešto malo, ali neobično u Vašoj svakodnevnoj rutini. Neprocjenjivo je kako se djeca osjećaju i kako zrače znajući da su učinili nešto neobično što druga djeca uglavnom ne čine, barem ne kod nas. Iako se hvala Bogu trendovi mijenjaju. I super im je feeling da su uspjeli što god to bilo.
Balans ili ravnoteža su alfa i omega svega
Dakle vjerujte, podržite ih. I nemojte misliti da Vi znate što je najbolje za njih jer ste Vi odrasli. Sve to treba biti u nekom dobrom balansu jer ubijemo li dječji duh odmah na početku sa svojim zahtjevima i ne slušanjem što nam tada ostaje? Opet samo kopije kopija a to je poprilično dosadno!!! I zbog toga na kraju krajeva niti ne napredujemo jer ne dozvoljavamo svijesti da sama sebe otkrije i pokaže se u svom sjaju i punini!
S druge pak strane čitam jednu knjigu od Amy Chua o prilično opsesivnom roditeljstvu. Curice su morale vježbati violinu najmanje tri sata dnevno a mama je dirigirala, pomagala i učila s njima. Majka uspjeha odgojila je nevjerojatne pobjednike. I djevojčice kažu da su joj zahvalne na tome što ih je tjerala po noći svirati kada one više same nisu mogle. I sada popustljiva majka poput mene gleda kako da pronađe tajnu i nagovori svoje dijete da vježba violinu samo pola sata dnevno i naravno da to neće ni biti svaki dan!
I opet zaključujem da su balans ili ravnoteža su alfa i omega svega i točka. Sve krajnosti izbalansirati, sve ekstremnosti proći i osjetiti kako bi opet tražili sredinu. Pretpostavljam da ću za 20 godina znati otprilike jesam li ili nisam zafrknula stvar….
