Znate li koga baš ne volim? Hmm? Ne volim bezobzirne ljude. Koji su to ljudi? Oni koji prije sedam ujutro ostave svoje traktore raditi u leru na sred ulice, pokraj prozora, između kuća pa vibrira cijela ulica.
E takve ljude ne volim. Ne minutu, dvije, već deset, petnaest jer se njima tako toga trena ćifnulo. Mora da je njihov dizel njima badava. Blago njima. Jer meni moj nije. A znate li kako traktor proizveden tamo negdje daleke 45 taman poslije pada NDH zvuči?! Ovi iz grada sigurno ne znaju pa da im dočaram – zvuči prokleto zlokobno!
Jeste da živim na selu i da bih trebala biti naučena na takve stvari, ali kad me zarano jutro umjesto nježnog preklapanja oceanskim valova u dalekim tropima koje sam postavila kao zvuk alarma probudi četverotaktni dizel motor, e onda sam malo divlja. I tako čekam i čekam, kad se bude striček udostojil sjesti u taj svoj pakleno glasni stroj i krenuti kud je već prije petnaestak minuta ranije mislio krenuti, ali ništa.
Kroz glavu koju sam zarila pod jastuk da buka bude što tiša, sijevne mi milijun blistavih ideja. Mogla bi otrčati do tog paklenog stroja i sakriti ga nekamo k vragu da ga više nikad ne nađe, zgasiti ga, baciti ključeve u jarak pa nek si misli… Na kraju odustanem od svake ideje pa i one da mu stresem sve bogove i svu rodbinu, odlučim ostati dama. Dama sa sela. I tako se ne dignem na lijevu nogu, nego skočim na obje. I ode dan krivim smjerom.
Nakon što se traktoraš uz viku po dvorištu dogovorio rušenje drva sa susjedom, popio dvije-tri rakijice za bolji i zdraviji dan, sjeo on na svoj pakleni stroj i odimio u smjeru “čim čim dalje, tim tim bolje”. A meni na vrata banula sestrična. Ono žena o’šla kupiti kruha i mlijeka pa kad je već u blizini svratila ona u sedam i petnaest na kavicu. Čisto da me pita kaj radim i kaj ima novoga. Trudim se i dalje biti dama pa joj ne odbrusiti koga vraga bi mogla delati prije pola osam ujutro na dan kad sam uzela slobodno pa sam prošarala duginim lažljivim bojama svoj ironičan odgovor čisto radi nje same da uvidi svoje besmisleno pitanje.
“Upravo sam završila sa preslagivanjem zimske odjeće po ormarima. Znaš kako se kaže, po jutru se dan poznaje!” – pogodila sam u sridu jer joj se lalovka razvukla do poda, ali se brzo pribrala i snašla. Ona je naime, jadna, do sedam samo stigla oprati prozore i obrisati prašinu, spakirata muža na posao, posaditi gredicu i pol jaglaca pred kućom, staviti rebreca peći i očistiti centralnu peć. Auč i joj! Ah, zašto sam uopće pomislila da bi joj mogla parirati?
Pamtim za ubuduće, prvo ja nju pitam što je radila tako da mogu smisliti barem nekoliko stavki više od njezinog odgovora. Jedno od čudesnih pravila sela – uvijek moraš raditi više od one s kojom razgovaraš da ne ispadneš lijenčina. Iiii, najčešće pojedinci ne žele razumjeti ironiju jer bi im tada bilo neugodno pa im se puno jednostavnje napraviti bedakom i tako od tebe naprave bedaka.
Moja sestrična je jako draga ženica, par godina starija od mene i moram priznati da me uvijek razveseli kakvim poklonom. Obožavam kad mi donese nešt za jesti – kupine, višnje, trešnje, kuruzu, gljive… poklon bon iz HM-a, može i DM-a bi isto dobro došlao, ali to nikad ne donese. Obožavam njezinu pletenu korpicu u kojoj skriva razne fine, svježe stvari… žena ima predivan vrt u kojem ima gotovo svega osim ananasa.
Baš mi je bio uzbudljiv trenutak kad sam čekala kakvu dobrotu će ovaj put izvaditi iz korpice. Ali danas, danas mi je donijela orhideju. Ne onu pravu pravcatu živu, već onu napravljenu od najlonke. Hmmm, mora da sam imala facu kao malo dijete koje je shvatilo da je izvučeni zec iz čarobnjakova šešira na mrtvo krepan. Skulirala sam se najbolje što sam mogla.
A znate li što još ne volim? Najlonsko cvijeće. Mislim, je to OK da žene imaju što raditi po tim udrugama i sve to, ali najlonske orhideje su mi totalno u kategoriji plastičnog cvijeća. Cvjećara ima na svakom uglu, cvijeća ima tisuće vrsta, onog pravog, živog, mirisnog i lijepog… zaista ne razumijem čemu stavljati na stol nešto što bi se trebalo nositi na nogama? Sto ljudi – sto ćudi, sto žena – dvjesto sisa. Pošto sam i dalje dama, razvukla sam najširi nekiseli osmijeh koji sam mogla pronaći u tom trenu na svom licu i glavi, jer poklonjenom konju se ne gleda u zube, a bome ni najlonskoj orhideji se ne broje rupice na laticama. Bitna je namjera.
Stavit ću je na policu do televizora. Neka dođe do izražaja ta nježno-narađasta boja koja se apsolutno ne uklapa u interijer dnevnog boravka. Možda je u meni problem, možda je to trajno-živuće cvijeće apsolutni must have, a ja pojma nemam. Možda se ne kužim u moderni feng shi.
Ostavljam glavi kuće odluku o najlonskom cvijeću u kući. Ubijam želju da naranđastu prefrkanu najlonku bacim u kantu za smeće. Baš kao što sam i ubila ideju da bacim ključeve od traktora u jarak. Dan je još dug, nema smisla da eliminiram baš sve što mi danas ide na živce. Pokušavam biti bolja osoba nego što jesam, tako mi piše u današnjem horoskopu.
Na sreću i nebo se ponekad smiluje te dade čovjeku oduška, tako je i meni proljetni snijeg donio ispunjen dan i zadovoljstvo nakon ukusne večere. Spremajući prljave tanjure, beštek i ostatke večere zadržala sam se u kuhinji možda i dulje nego što sam trebala. Nikad nisam marila za nekom fifti-fifti raspodjelom kućanskim poslova tako dugo dok ne moram čistiti auto, svinjski mozak i znati što su to gedore.
Stavila sam šalice kave na predivni pladanj za koji se pretvaram da je srebrni (samo pusta želja), nekoliko keksića Domaćice, duboko udahnula i krenula putem dnevne sobe. Ako ništa drugo očekujem da me barem podrugljivim pogledom priupita kakvo to najlonsko čudo stoji kraj televizora. Pa da ga mogu mirne duše spremiti u špajz.
” Mislim da bi ovo” – upire prstom u najlonsku orhideju koja kad bi mogla progovoriti, viknula bi iz svega glasa “Mršte svi u krasan …!!!” – puno bolje izgledala na prozoru ujne Mare. Ona se ne može nadiviti Julinim trajnocvatućim karanfilima. Mislim da bi je baš usrećila kad bi joj to dala. Molim te što prije.”
“Naravno.” – ovaj put iskren osmijeh razvučen od uha do uha. Ponekad je baš super ne donositi neugodne odluke. Ma koga ja to lažem. Uvijek je super kad netko drugi na pametan način razriješi potencijalno neugodnu situaciju. Tako uvijek mogu biti fina i pristojna dama.
I da ne zaboravim, sretan Vam dan žena!
