Opet sam u Ankari. Vratio sam se ovdje iz više razloga. Prvi razlog je što je ovdje Pakistanska ambasada. Ako hoću u Pakistan, moram ići u tu ambasadu i pokrenut postupak za vizu. Pakistanci su inače jako radikalni prema strancima koji dižu vize u tuđoj zemlji.
Po pričama, skoro pa je ne moguće dići Pakistansku vizu kao stranac iz neke druge zemlje. Prije dva mjeseca, kad sam bio u Sarajevu, trebao sam to tamo obaviti u hrvatskoj ambasadi. To bi prošlo bezbolno i bez komplikacija.
U potrazi za vizom
Trenutno imam par opcija. Jedna je da ovdje u Ankari zatražim Pakistansku vizu, premda je jako mala šansa za to. Druga opcija je, ako me odbiju, da tu istu vizu zatražim u Teheranu, Iran. Ako me tamo isto odbiju, onda mogu u Teheranu pokrenuti postupak za afganistansku vizu.
Ako mi uspije i ako dobim afganistansku vizu, morat ću iz njegovog glavnog grada Kabula letjeti za Indiju. S tim letom prekršit ću i sam naziv ovog projekta ‘autostopom do Novog Zelanda’ te se neće u potpunosti ostvariti. Ako mi odbiju afganistansku vizu, onda ću morati kupiti avionsku kartu iz Teherana pa sve do Indije.
Ali kako da kupim avionsku kartu iz Teherana kad nemam još iransku vizu. Ma sve je povezano. Totalni labirint. Još ću morati čekati neko vrijeme da me agencija obavijesti kada mogu doći u ambasadu. Pisao sam o tome u prošlom blogu. Problemi i komplikacije.
Svanulo je jutro. Savršeni dan da otiđem u Pakistansku ambasadu. Oblačim jaknu, već sam na izlaznim vratima, no nešto mi odzvanja u glavi. Jučerašnji razgovor s jednim frendom koji mi je pričao da je upoznao neke Nijemce koji planiraju ići brodom iz Irana za Dubai pa iz Dubaija do Indije. Također brodom.
Promjena kursa
Zatvaram ulazna vrata i otvaram laptop. Nakon par minuta surfanja po forumima i Google kartama, odluka je pala. Ne idem ja danas u nikakvu pakistansku niti u nikakvu afganistansku ambasadu. Mijenjam plan.
Prvo, idem u Iran. Poslije Irana s brodom u Dubai i nakon Dubaija s brodom u Indiju. Da, to je novi plan. Najnoviji. Najbolji. I trenutno mi zvuči najlogičniji i najzanimljiviji. Hrvati za Ujedinjene Arapske Emirate ne trebaju vizu tako da je i to velika prednost. Vremenska i financijska. Da, ljudi, trebao sam se opet vratiti u Ankaru da mi tek ovdje svane ova super ideja.
Cura kod koje sam smješten zove se Merve. Po zanimanju je profesorica. U ovim krajevima je jako popularno biti profesor. Profesorica Merve jako je otmjena i privlačna žena koja sve radi sa stilom. Njezin ogroman stan krasi moderno-avangardni stil.
Od prostorija, namještaja, zidova, slika na zidovima, sve to potpunjuje taj prelijepi stil. Dočekala me s pripremljenom večerom te je niotkud, ispod stola, izvadila 6 piva. Kako sve dalje i dalje putujem, tako su mi sve bolje i bolji couchsurferi.
Profesor na jedan dan
Jedan dan vodila me na svoj posao. U svoju školu na svoj sat engleskog jezika. U jednom trenutku morao sam preuzeti posao profesorice i sjesti za njezinu klupu. Inzistirala je da to učinim. Bar na 15-ak minuta. Mislim da ponosno mogu reći da sam u ankarskoj školi održao kratko predavanje engleskog-hrvatskog jezika. Radnja koja definitivno ide u moj budući životopis.
Merve nije religiozna žena kao one dvije Couchsurferice iz Ankare kod kojih sam bio prije par tjedana, cure iz prošlog bloga. Tako da subotu navečer nismo proveli zatvoreni u sobi. Subotu navečer proveli smo vani. Vodila me u subotnji izlazak.
Bio sam ispunjen subotnjom noćnom atmosferom. Također, sve je bilo učinjeno sa stilom. Doček izbacivača ispred kluba koji nas je vodio gore u klub. Rezervacija stola. Narudžba posebne glazbe. Vina. Sve u svemu, bila je to jedna duga noć.
Zanimljivo, da se nisam vratio u Ankaru u glavi bi mi ostala slika grada kao jedan smiren religiozan grad. Povratkom ovdje, Ankaru sam doživio totalno drugačije nego prije par tjedana. Totalno različito iskustvo. Različita iskustva su ta koja nam mijenjaju sveukupnu sliku ili percepciju našeg uvjetovanog starog načina razmišljanja. Samo trebamo pogledati drugim očima i iz drugog kuta. Dobro je, učim polako. Na kraju će možda ispasti točno sve kako treba.
Novi cilj – Gruzija
U tim danima surfanja kod Merve pala je još jedna odluka. Pošto ću još neko vrijeme morati čekati tu famoznu iransku vizu, odlučio sam dalje krenuti sa svojim putovanjem. Ako ništa drugo, bar u neku susjedu zemlju iz koje ću se kasnije vratiti u Tursku po vizu.
Odluka je pala na Gruziju. To je moja sljedeća zemlja. Graniči s Turskom i dijeli me samo tisuću kilometara do nje. Tamo će za par dana sa svojom curom stići jedan moj dugogodišnji prijatelj iz Hrvatske. Oni već četri mjeseca s kamperom putuju po Europi i Gruzija im je isto sljedeća destinacija. Ako se to sve posloži da se tamo nađemo, to će biti savršeno.
Vadim crni marker i na kartonu pišem ‘Batumi’. Mali gradić na obali Crnog Mora koji je udaljen točno 940 kilometara od Ankare. Ma što je to za jednog autostopera. Dva dana poslije, pogodite gdje sam bio. U Batumiju!
