Pisali smo o Hrvoju Bariću koji je postao prvak Hrvatske na 100 km. Koliko je potrebno treninga, volje, upornosti, ustrajnosti i svega drugog da se postane prvak na ovolikoj dionici pitali smo našeg prvaka.
eMedjimurje.hr: Čestitke na izuzetnom rezultatu, kako je za Vas prošla ova utrka na 100 kilometara?
Barić: Hvala na čestitkama! Ukratko rečeno, utrka je prošla puno bolje od očekivanoga. Ova utrka nije bila glavna utrka sezone, već sam iskoristio relativno dobru formu i prijavio se. U proteklih mjesec dana nagomilao sam dosta kilometara na treninzima i utrkama i noge su već pomalo bile umorne, ali sam ipak odlučio probati stotku, a nakon toga priuštiti si kraći odmor. Prema popisu prijavljenih izračunao sam da bih, ako sve bude u redu, mogao konkurirati za treće mjesto.
Tempo je bio dosta žestok od samog početka, ali osjećao sam se sasvim dobro. Pratio sam frekvenciju srca na monitoru pulsa i držao konstantan tempo prvu polovicu utrke, trčeći otprilike na trećoj poziciji. Negdje oko pedesetog kilometra saznao sam da je vodeći bio prisiljen odustati zbog bolova u nozi. To je zapravo značilo da imam dobru šansu pobijediti pa sam nakon šezdesetog kilometra ubrzao, ostavio drugoplasiranog nekoliko minuta iza sebe i zadnjih tridesetak bolnih kilometara trčao s osmjehom, znajući da se bližim pobjedi.
Zadnjih deset kilometara tempo je lagano pao, ali srećom nedovoljno da me ostali trkači stignu. Moram napomenuti da je osim mene na utrci sudjelovao, i u cilj utrčao kratko nakon mene, još jedan Međimurac iznimna duha Nenad Šimunko. Za Nenada ste vjerojatno čuli, a za one koji nisu, radi se o triatloncu i ultramaratoncu koji boluje od šećerne bolesti i pomiče granice ljudske izdržljivosti ujedno predstavljajući naš kraj van granica Mure i Drave.
eMedjimurje.hr: Koliko vidimo ni potpora čestitara na eMedjimurju nije izostala.
Barić: Potpora Međimuraca ni ovoga puta nije izostala i na tome im veliko Hvala! Nije izostala ni potpora obitelji, prijatelja i kolega, što mi izrazito puno znači i velika je motivacija za daljnji trening i natjecanje.
eMedjimurje.hr: Kako i koliko vježbate i trenirate da biste mogli izdržati ovakav napor, istrčavanje 100 km za 8 sati i 45 minuta?
Barić: Vježbam dosta, ali ne bih mogao u kilometar i minutu reći koliko točno. Ako je tjedan dobar i noge odmorne, pješice odradim debelo preko 100 kilometara, na trčanju, planinarenju ili trekkingu. Treniram manje-više svaki dan, od toga su dan ili dva kraći treninzi u brzom tempu, ostatak u sporijem tempu, a vikendom duže trčanje od nekoliko sati.
Rjeđe trčim po asfaltu, uglavnom brže treninge, koje odrađujem na Čakovečkoj zaobilaznici, a ponekad intervalne treninge na stazi GOC-a ili Gimnazije. Ipak najčešće odem putevima Golobetke i Ksajpe pa prema Mohokosu i dalje u Gornje Međimurje. Kad osjetim da mi treba pauza od trčanja, odem na biciklizam ili plivanje.
eMedjimurje.hr: Kako izgledaju dani nakon utrke, ima li bolova, koliko ste izmoreni, koliko treba da se oporavite?
Barić: Svaka utrka nosi svoje probleme. Vrućina umara na jedan način, hladnoća iscrpljuje na drugi, no načelno mi treba dan-dva da nestanu bolovi u nogama i otprilike tjedan dana da mogu početi lagano trčkarati. Također, tokom duže utrke, uslijed dugotrajno ubrzanog metabolizma, nastupa velika kalorijska potrošnja koju je nemoguće nadoknaditi jednim obrokom. Drugim riječima, to znači da nekoliko dana nakon utrke jedem značajno više nego uobičajeno. Nakon što prođem ciljem, organizam je još neko vrijeme “u utrci” pa se tako frekvencija srca vrati na normalnu nakon nekoliko sati, a san je neposredno nakon utrke dosta plitak, unatoč jakom umoru.
Hrvoje Barić, prvak na utrci 100 km
eMedjimurje.hr: Kako je uopće krenulo da ste krenuli na ovu disciplinu?
Barić: Zapravo nisam ni sam siguran. Neko vrijeme trčao sam kraće cestovne utrke i povremeno odlazio na triatlon. Prvo upoznavanje s ultramaratonom bilo je slučajno, na jednom od prijašnjih izdanja ove iste utrke na kojoj sam ove godine pobijedio. Tada sam trčao u štafeti, zajedno sa kolegama iz Triatlon kluba Međimurje (Turek, Milenković). Trčalo se 12 sati, u ekipi smo bili trojica, a mogli smo se izmjenjivati po volji.
Nakon što smo svaki otrčali po maraton i ostalo nam je još vremena, zamolio sam za štafetu, jer sam htio probati kako je to trčati dulje od 42 kilometra. Nakon toga, sve je ostalo išlo nekako spontano. Istovremeno, sve sam više vremena provodio s našim ultra-triatloncem Robertom Setnikom, koji je u to vrijeme već rutinski odrađivao višesatne pa čak i višednevne triatlone. Veliki dio motivacije za trening došao je upravo od njega. Prijavljivao sam se na sve dulje utrke i iz jedne u drugu ulazio samo sa ciljem da završim. Tek kasnije, nakon dosta kilometara na treninzima i utrkama, došla je forma i nešto bolji rezultati, a ja sam počeo razmišljati o utrkivanju na ultrama.
eMedjimurje: Kako i kada ste ušli u atletske vode?
Barić: Sportom sam se intenzivnije počeo baviti tek na prvoj godini studija, kad me s triatlonom upoznao kolega Pavao Vlahek. Učlanio sam se u TK Međimurje, naučio plivati, kupio tenisice i bicikl i počeo se prijavljivati na utrke. S vremenom sam sve više odrađivao treninge trčanja, sve manje ostalo. Zatim sam prošle godine završio 212 kilometara dugački ultramaraton oko Blatnog jezera u Mađarskoj “Ultrabalaton”. U sklopu priprema za tu utrku puno sam trenirao dugačko, sporo trčanje i shvatio da sam u tome relativno dobar. Nakon Balatona samo sam nastavio s uobičajenim režimom treninga.
eMedjimurje.hr: Kako kombinirate Vaš uobičajeni život, posao i sve ostalo s treniranjem za trčanje na 100 km?
Barić: Uobičajeni život spontano se pretvorio u život trkača. Trenutačno odrađujem pripravnički staž u ŽB Čakovec, tako da još uvijek nema dežurstava ni rada vikendom pa imam vremena nakon posla odraditi trening. Rano odlazim na spavanje, pazim da se dobro odmorim i najedem. Ako ne stignem po danu, treniram noću, a ponekad ciljano idem na noćno trčanje (dulje utrke traju i po cijeli dan i noć pa sastavni dio priprema čini upravo noćno trčanje). Kad me čeka trening ujutro, izlazak prekidam ranije… Sve u svemu, rijetko se dogodi da baš nikako ne mogu odvojiti sat-dva vremena za trening. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez podrške najbližih i cure Jelene pune razumijevanja s kojom uvijek uspijevam uskladiti raspored.
eMedjimurje.hr: Kakvi su planovi za dalje?
Barić: Trenutno razmišljam o eventualno još jednoj dužoj utrci ove sezone. Postoji niz utrka na kojima bih rado nastupio, a prva od njih je Spartatlon (jedna od najdužih, najtežih, ali i najprestižnijih ultri – 246 kilometara duga trasa od Atene do Sparte). Ako sve bude u redu i uspijem se dobro pripremiti, iduće godine rado bih pokušao istrčati tu utrku.
