NK Hajduk Brezje tijekom vikenda obilježio je 60 godina djelovanja
Nogometni klub Hajduk iz Brezja obilježio je tijekom vikenda 60
godina djelovanja. Subotnji koncert Mejaša održan je pred
petstotinjak ljudi koji su se dobro zabavili do ranih jutarnjih
sati, a svoj doprinos dali su Mohokos band i DJ Alan.
U nedjelju je održana svečana Skupština kluba. Uz osvrt na
prošlost kluba brojnim članovima kluba podijeljene su zahvalnice
i amblemi kluba. Načelnik Općine Sveti Juraj na Bregu Anđelko
Nagrajsalović (koji je unuk prvog predsjednika Hajduka Martina
Petričevića) naglasio je da će Općina i dalje pomagati klubu i da
je pred njima zajednički projekt uređenja rukometnog i
košarkaškog igrališta te dječjeg igrališta na prostoru u blizini
igrališta Hrastje. Predsjednik Međimurskog nogometnog saveza
Kristijan Antolović čestitao je klubu obljetnicu i zaželio da
klub bude stabilan prvoligaš u nadolazećoj natjecateljskoj
sezoni.
Ladislav Mihalković je jedan od inicijatora kluba. Kako zbog
zdravstvenog stanja nije mogao doći na proslavu iz kluba su
otišli do njega poklonivši mu dvije uramljene fotografije na
kojima je Laci prije više od pola stoljeća, zahvalnicu i amblem
kluba. Laci se prisjetio kišnog dana kada su 1962. godine krenuli
po selu skupljati potpise kako bi se pokrenula organizacija
kluba. Nisu svi bili oduševljeni nogometnom idejom jer je
nogometno igralište bilo predviđeno na prostoru gdje su pasle
krave. Igralo se samo s jednom loptom koja je imala puno “fruga”,
bila je samo jedna lopta pa se znalo dogoditi u Brezju kad bi
lopta puknula da se trebalo sačekati da se zakrpa.
U Kuršancu je presvlačenje bilo u kukuruzu, a kad bi netko daleko
napucao loptu tada su svi igrači i navijači krenuli u kukuruz u
potragu za loptom. Iza gola u Brezju se smjestio potok, a s druge
strane kod šune je bila mlaka. Kad bi lopta završila u vodi
krenulo se u lov za loptom pomoću granja i kamenja. Igralište u
Brezju je imalo mali brežuljak kojeg nisu mogli poravnati i niz
godina se tako igralo, okvir gola bio je drveni i prilično
izvijeni. Puno je priča vezano uz to vrijeme koje danas zvuče
nestvarno i nevjerojatno.
U nastavku donosimo priču o prošlosti Hajduka iz Brezja. Od
rezultata ističemo tri seniorska naslova prvaka i dva pionirska
naslova prvaka, a najviši rang Hajduk je dosegao upravo ove
godine što je najljepši mogući poklon za 60. godišnjicu
kluba.
POČECI NOGOMETA U BREZJU
Počeci nogometa u Brezju povezani su s kućnom izradom lopti.
Krajem četrdesetih godina organizirana je omladinska zabava,
prihodi s te zabave utrošeni su za kupnju nogometne lopte. Tu
loptu je imao Franjo Trupković. U pedesetim godinama, kad je u
Brezje stigao učitelj Stjepan Vidačić, učenici su igrali nogomet.
Kad je bilo dosta učenja učitelj je poveo sve učenike pred školu
gdje su igrali nogomet. Mnogi su tada prvi put vidjeli pravu
loptu.
Do organizacije nogometnog kluba dolazi početkom šezdesetih
godina. U to vrijeme odigrano je nekoliko utakmica protiv
Slakovca. To su prve “prave” nogometne utakmice u Brezju.
Brezovski nogometaši nisu imali ni kopačke ni dresove (zapravo
nikakve uvjete za nogomet, pa čak ni loptu), ali volje i
entuzijazma nije nedostajalo. Dio mladića odlučio je pokrenuti
akciju – organizirati nogometni klub.
Jedne nedjelje krenulo se od kuće do kuće u sakupljanje
potpisa i novca po Brezju za osnivanje nogometnog kluba. Veći dio
Brezovčana bio je suglasan, no bilo je i drugačijih reakcija.
Ljudi su se brinuli gdje će pasti krave, prostor za igralište
predviđen je na pašnjaku gdje su ljudi pasli krave. U vatrogasnom
domu održana je osnivačka skupština nogometnog kluba. Klub je
registriran 1962. godine. Kako je igralište, igralište Hrastje,
zapravo livada na kojoj su pasle krave, bilo okruženo šumom to je
pojedince podsjećalo na priče o hajducima koji su se skrivali po
šumama. Tako je klub dobio ime – Hajduk.
Prvi predsjednik bio je Martin Petričević, dok je potpredsjednik
bio Josip Medlobi. Inicijatori su bili još Stjepan Škvorc, Ivan
Šafarić, Franjo Horvat, Stjepan Škrobar, Ladislav Mihalković,
Ivan Grabrović, Stjepan Slunjski, Franjo Trupković, Tomo Posedi…
Igrači Hajduka organizirali su akciju uređenja igrališta.
Potrebna drvna građa za izradu golova dopremljena je iz šume,
Stjepan Vinković je obradio drvo. Metalne stative postavljene su
oko 1970. godine, napravili su ih Pavao Perko i Juraj Jesen.
Metalne stative su postavljene zbog lošeg stanja drvenih, ali i
zbog zalaganja Ivana Šafarića, on je dogovorio da tadašnji
nogometni podsavez sa sjedištem u Čakovcu financira željezne
okvire golova u Brezju.
Mreža nije bilo ili su bile u vrlo lošem stanju. 1967. godine
igrači su sami ispleli mreže u prostorijama vatrogasnog doma.
Najzaslužniji za izradu mreža bio je Ivan Fic. Igrači su se
svlačili u obližnjim prostorijama DVD-a, a u početku kad je bilo
lijepo vrijeme vani ispod vrba. Tek je početkom osamdesetih
godina uz puno odricanja i dobrovoljnog rada napravljena
svlačionica.
Kupanje je u početnim godinama kluba bilo u potoku koji se
nalazio između gola i vatrogasnog doma. Igrači su često navraćali
i u dvorište susjeda, voda se najčešće ispumpavala radi pranja i
osvježavanja u dvorištu Franje Trupkovića. Za kvalifikacijsku
utakmicu protiv Napretka iz Gornjeg Kraljevca igralište je moralo
biti ograđeno. Uoči utakmice igrači su postavili ogradu – oko
igrališta zabijeni su drveni stupovi i postavljena žica.
Željezna ograda postavljena je 1978. godine: radili su ju Juraj
Jesen, Pavao Perko i Ivan Strah. Za adekvatnu opremu hajdukovaca
brinuo se Ivan Šafarić, osoba kojoj Brezje treba biti zahvalno na
opstanku nogometnog kluba dugi niz godina; osim što je brinuo za
opremu Ivan Šafarić bio je jedan od rijetkih trenera s licencom,
pa je uz ostale poslove u klubu bio i trener.
Prve majice bile su crvene boje s dugim rukavima, na njih su
ručno bili našiveni bijeli brojevi koji su nakon nekoliko pranja
otpali, pa bi ponovno bili prišiveni. Donji dio opreme bio je
raznobojan. Nakon pet-šest godina u klub su stigli plavi dresovi
koje je izradio Ivan Hergotić iz Brezja. Ivan Šafarić bio je
postolar i on je sam izrađivao kopačke za sve igrače.
Kopačke su bile žućkasto-smeđe boje, kožne, izrađene tako da su
bile preko gležnja. Problem oko plaćanja prvog kompleta kopački
riješili su Martin Petričević i Franjo Trupković. Oni su
potpisali uvjerenje o otplati (tadašnjih 60 000 dinara) i na taj
način su stigle kopačke. Metalni gumbi na đonu bili su izrađeni u
Metalcu zahvaljujući tadašnjem aktivnom igraču i suosnivaču kluba
Ladislavu Mihalkoviću.
Lopte potrebne za igru posebna su priča. Martin Petričević je već
bio poznat u selu kao vatrogasac i čovjek za akciju, pa je stoga
izabran za prvog predsjednika. No, baš i nije poznavao nogomet.
Jednom prilikom upitao je Ivana Šafarića koji je izrađivao lopte
zašto klub ima samo jednu loptu. Ivanu Šafariću nije bilo
jasno čemu bi trebalo više lopti, pa mu je Martin pojasnio:”Zašto
da svi igrači trče samo za jednom loptom, kad bi mogli napraviti
da svatko ima svoju…”
Kako je bilo igrati nogomet s loptom koja je imala “17 frugi” i
koja se krpala nakon svake utakmice znaju samo igrači koji su to
isprobali. Kad je teren bio mokar lopta je upila puno vode. Bilo
ju je teško voditi i kontrolirati, a udarci glavom bili su
osobito bolni. Problem je bio i kad bi lopta pala u mlaku koja se
nalazila iza gola. Loptu je prvo trebalo upecati kamenjem i
granjem, a za to vrijeme ona je upila vodu, pa je opet bila teška
i nepravilna. Prije domaće utakmice krave su bile potjerane s
igrališta, teren je očišćen, crte su označene zasijecanjem trave,
ponekad i plugom, ručnim posipanjem piljevine koja se nabavljala
kod Ivana Domjanića i Josipa Medlobija ili vapna.
Gostujuće utakmice bile su osobit doživljaj, a ponekad i prave
pustolovine. Prvi problem je bio kako stići tamo. Najčešće
prijevozno sredstvo bio je bicikl, no kako mnogi igrači nisu
imali ni bicikl, morali su ih posuđivati kod susjeda. Određeno
vrijeme hajdukovci su koristili vatrogasni kombi DVD-a Brezje.
Kad bi konačno stigli trebalo se presvući. Mnogi klubovi
nisu imali adekvatne prostorije. Tako su se igrači u Kuršancu
morali presvlačiti u kukuruzu. Neki od navijača hajdukovaca
čuvali su odjeću igrača. Pranje je bilo kod susjeda ili ga uopće
nije bilo.
Na mnogim utakmicama u Brezju postojala je samo jedna lopta. Ako
bi se dogodilo da ta lopta pukne tada su igrači čekali na terenu
dok postolar Ivan Šafarić nije zakrpao loptu i utakmica bi se
nastavila.
Kako u vrijeme organiziranja nogometnog kluba u Brezju u okolnim
mjestima nije bilo klubova u Hajduku su igrali mnogi igrači iz
Malog Mihaljevca, Zasadbrega, Knezovca, Lopatinca, Vučetinca… U
Brezje su dolazili i igrači iz drugih sredina (Slakovec,
Strahoninec, Čakovec, Šenkovec, Mačkovec, Savska Ves…). Neki od
njih su se oženili domaćim djevojkama, tako su zahvaljujući
nogometu postali Brezovčani.
NOGOMETNO PUTOVANJE DUGO ŠEST DESETLJEĆA
Hajduk svoje nogometno putovanje počinje 1962. godine. U jesen
1962. godine u Međimurju je bilo više od tisuću registriranih
nogometaša. Klubovi na području Međimurja natjecali su se u
Podsaveznoj ligi i Podsaveznom razredu. U najnižem rangu
natjecanja, Centar Čakovec, prvi put sudjelovao je nogometni klub
Hajduk iz Brezja. Početkom ljeta, 24. lipnja 1962. NK
Hajduk Brezje odigrao je prvu službenu utakmicu – I. kolo kupa:
NK Hajduk Brezje – Čakovečki magazin 0:8.
Dana 22. srpnja 1962. u Brezju je organiziran prvi turnir u
nogometu, sudio je Franjo Radiković iz Šenkovca. Sudjelovali su:
Partizan Strahoninec, Sloboda Slakovec, Drava Kuršanec, Međimurec
Dunjkovec-Pretetinec, Omladinac Mačkovec i domaćin Hajduk Brezje.
U prvoj prvenstvenoj utakmici NK Hajduk Brezje igrao je u
Kuršancu protiv Drave i poražen je rezultatom 4:2. Sudio je
Vladimir Hajdinjak, dok su pomoćni suci bili juniori.
NASLOVI PRVAKA
Prvak centra Čakovec 1976./1977. bio je Hajduk Brezje, prvak
Centra Mursko Središće bio je Napredak G. Kraljevec, a prvak
Centra Prelog bila je Budućnost Hodošan. Igrane su kvalifikacije
i Hajduk nije uspio izboriti viši rang.
Početkom 1987. godine i tijekom 25 godina postojanja Hajduka iz
Brezja u jednom se izvješću spominje podatak da je do tada kroz
klub prošlo tristotinjak igrača.
U III. međimurskoj nogometnoj ligi – grupa A 1992./1993. Prvak je
Hajduk. Jesenski dio Hajduk je završio na prvom mjestu. Od osam
utakmica bilo je 6 pobjeda te po jedan neodlučeni ishod i poraz
uz gol-razliku 22-10 i 13 bodova. Trnovec je bio za petama s
bodom zaostatka. Hajduk je zadržao prvo mjesto do kraja prvenstva
s 12 pobjeda te po dva remija i poraza. Trenerski dvojac su bili
Ninoslav Gregorinčić i Dražen Žnidarić Gira.
Hajduk Brezje je prvak Treće međimurske nogometne lige
2014./2015. Naslov prvaka osiguran je dva kola prije kraja i od
te sezone Brezovčani igraju u drugoj županijskoj nogometnoj ligi.
U toj sezoni u 24 kola ubilježena je 21 pobjeda, 1 remi i 2
poraza. Listu strijelaca predvodio je hajdukovac Franjo Galeković
s 32 gola. Trener je bio Krešo Žnidarić.
Najveći uspjeh u svojoj povijesti klub je napravio upravo ove
sezone 2021./2022. Osvajanjem 5. mjesta u 2. Međimurskoj
nogometnoj ligi – skupina B odigravši u posljednjih 14 utakmica s
učinkom od 11 pobjeda i 3 remija Hajduk Brezje će iduće godine
nastupati u 1. Međimurskoj ligi i velike čestitke idu treneru
Slavku Đorđeviću i svim igračima. Pred njima je veliki posao
tijekom ljeta igrački osnažiti ekipu i zadržati prvoligaški rang
i naredne sezone.
PIONIRI
U prošlosti kluba djeluju i mlađe selekcije Hajduka koje su nekad
brojnije, nekad s manje djece. Ponekad se dogodila smjena
generacija pa klub ostaje bez podmlatka pa opet kreće sve iz
početka u trajnoj i upornoj borbi da djeca budu što više aktivna
vani na zraku i da se druže. U sezoni 2002./2003. mladi
brezovski nogometaši bili su prvaci u kategoriji pionira u turnir
prvaka odigran je u Brezju. Trener je bio Dragutin Dominić. U
sezoni 2013./2014. pioniri su u grupi A bili uvjerljivi prvaci
ubilježivši u 14 utakmica 13 pobjeda i jedan remi uz gol –
razliku 62:9. Trener je bio Igor Doležaj.
VETERANI
Posljednjih godina u klubu djeluje veteranska ekipa. Na Dan
državnosti ove godine u prostorijama vatrogasnog doma veterani su
organizirali projekciju dokumentarnog filma o Hajduku i mjestu
Brezje gdje je u 45 minuta sažeta prošlost našeg sela. Uz
sudjelovanje u prvenstvenim susretima veterani su tijekom godine
odigrali više prijateljskih nogometnih utakmica. Ostaju lijepa
sjećanja na utakmice sa Slogom iz Brezja Samoborskog ili
gostovanje u Istri u Šišanu, malom selu nedaleko od Pule.
Puno se putovalo pa su veterani posjetili Bled, Bohinj i
Ljubljanu, Klagenfurt, Plitvička jezera, Budimpeštu, Vukovar,
Brijune. Putovalo se s obiteljima, svi dišu zajedno i tako treba
nastaviti dalje pa se vesele i novom prvenstvu i nadaju se
organizaciji novih putovanja.