Među najboljim sucima na svijetu
Teško je odlučiti što više impresionira, činjenica da pomaže djeci razvijati govor i komunikacijske vještine ili to što sudi najveće svjetske stolnoteniske mečeve.
Bojana Kolarić, logopetkinja u OŠ Tomaša Goričanca u Maloj Subotici, jedna je od onih osoba koje ruše granice između profesije i strasti.
U školi je svakodnevno posvećena radu s djecom, no kada se svjetla školskih hodnika ugase, Bojana postaje međunarodna sutkinja stolnoga tenisa. I to ne bilo kakva. Nedavno je primila zlatnu značku Međunarodne stolnoteniske federacije (ITTF), priznanje koje nosi tek 32 najboljih sudaca na svijetu, a među njima je jedina Hrvatica.
Bojana godinama sudi na brojnim međunarodnim turnirima diljem Europe i svijeta. Upravo se vratila iz Frankfurta gdje je sudila na jednom od najjačih međunarodnih turnira u sezoni.
Razgovarali smo s Bojanom o njezinoj karijeri u stolnom tenisu.
Kako ste ušli u svijet stolnoga tenisa, odnosno postali sutkinja?
Kada sam upisala fakultet, igrala sam I. hrvatsku ligu u svom Stolnoteniskom klubu „Mihovljan“ (tada List Međimurje), no meni je bilo prirodno položiti za nacionalnog suca kada znaš da više toliko ne možeš igrati zbog drugih obaveza.
Suđenje mi je, uostalom, bilo zanimljivo pa zašto ne! U Hrvatskoj moramo biti pet godina nacionalni suci, da steknemo iskustvo, a tek onda možemo položiti za međunarodnog suca ukoliko to želimo.
Ušli ste među najbolje suce svijeta i dobili tzv. Gold Badge. Koje uvjete ste morali ispuniti?
– Međunarodna sam sutkinja 15 godina, a sutkinja razine 3, tzv. Blue Badge, skoro dvije godine, prijelaz na najvišu međunarodnu sudačku razinu 4, tzv. Gold Badge, dogodio se spontano. Nema tu prijava, nego pisani pozivi na turnire najjače kategorije gdje se očekuje od vas da ih odradite profesionalno i vrhunski.
Jednostavno su se zaredali turniri s procjenom naprednog vrhovnog suca na kraju cijeloga natjecanja gdje prosjek svih mora biti iznad 85 %, što nije lako jer se gleda svaki meč od početka do kraja u detalje, sluša se što govorimo za vrijeme meča i kod pripreme za meč s igračima.
Preduvjete sam zadovoljila na posljednjem jakom WTT Champions turniru u Frankfurtu gdje sudjeluje trenutnih 32 najboljih igrača i igračica u svjetskom poretku. Bilo je to odlično iskustvo, cijeli se turnir igra samo na jednom stolu, u timu samo šest sudaca, sve uz mikrofon, više tisuća navijača u dvorani i višemilijunskim gledateljima pred TV ekranima svaki dan (najveći obožavatelji su naravno u Aziji). Produkcija je vrhunska, sve je na najvišem nivou te se to isto očekuje i od sudaca koji su pozvani da odrade ta natjecanja. Drago mi je da u našoj regiji televizija „Slovenija 2” ima prava na prijenos WTT turnira pa ljubitelji stolnoga tenisa imaju priliku pogledati mečeve uživo iz cijeloga svijeta.
Na aerodromu na povratku u Hrvatsku sam dobila poruku predsjednika europskih sudaca da mi čestita i da moli fotografiju, što me nasmijalo jer sam znala što to znači. Bio je težak turnir, ali dala sam najbolje od sebe i, eto, isplatilo se.
Žena sutkinja, kako reagiraju kolege, natjecatelji?
– Od 32 sudaca trenutno s najvišom sudačkom licencom na svijetu, 15 je žena aktivno na toj razini u svijetu, dok nas je u Europi samo 6, sve redom odlične sutkinje. Na turniru nije važan spol jer da bi vas igrači i treneri poštovali, trebate biti nadasve pošten, dosljedan sudac u svojim odlukama i trebate znati svoj posao – to je najvažnije. Uz to se onda i stigne zabaviti s kolegama, vidjeti grad u koji ste doputovali te malo i uživati u kulturi i hrani.
Jeste li stroga sutkinja? Što je bitno prilikom suđenja?
– Jedna od većih prednosti koje mislim da imam je to što sam i sama igračica od sedme godine. Kada sam prvi put uzela reket na školskom testiranju, udarala/održavala sam lopticu na reketu toliko dugo dok mi trener nije rekao da mogu prestati.
Od tada sam odigrala puno turnira, bilo je suza i smijeha i sada dobro shvaćam da u areni nije cilj da sudac bude u centru pažnje. Važno je da meč vodimo u kontinuitetu i da bude što manje lošega ponašanja igrača i trenera. Nije važno radi li se o seniorskom ili juniorkom natjecanju, međunarodnim natjecanjima ili o našoj domaćoj hrvatskoj ligi, u suđenju bismo svi trebali imati slične kriterije, uz naravno pridržavanje pravila.
Recimo sada u Frankfurtu, pošto se sve igra na jednom stolu, svi su fokusirani samo na taj meč. Da, u nekom trenutku, ukoliko je vrlo napeto, igrači počinju malo više otezati s početkom igre, duže koriste ručnik ili malo pretjeraju s trčkaranjem od stola, a arena je velika.
Tu ih treba potaknuti da igraju, da se ubrzaju i da se ne udaljavaju od stola, no ukoliko to ne postiže željeni učinak, onda slijede kazneni kartoni. Na jednom stolu to može imati kontraefekt, i kod publike i igrača, pa ponekad treba procijeniti kako odraditi situaciju, a to dolazi s godinama i iskustvom. Na kraju sam dobila samo pozitivne komentare šefova međunarodne federacije, organizatora, pa i od publike koja zna biti dosta vokalna u komentarima na internetu.
Kako balansirate između posla i karijere?
– Teško je uz posao biti i vrhunska stolnoteniska sutkinja budući da samo manjina sudaca može raditi više turnira godišnje i to ukoliko su privatnici ili zaposleni u svojim stolnoteniskim federacijama. Mi ostali koristimo svoje dane godišnjega koliko nam to obaveze dopuštaju. Svejedno, sve je moguće ukoliko imamo cilj i potrudimo se oko njega!
Jako sam zahvalna na divnoj ravnateljici u školi u kojoj radim i kolegama punim razumijevanja, dobrim učenicima na vježbama i njihovim roditeljima kada logopetkinja ponekad da malo više domaće zadaće za odraditi za dane kada me nema. No sve mi nadoknadimo, sve stignemo. Sa sobom uvijek imam laptop, mobitel i knjigu, bitno da sam dostupna, no i da se u pauzi malo opustim.
Kakvi su Vam planovi za dalje?
– Sada je cilj održati najvišu licencu te odraditi što više jakih međunarodnih turnira, na što iskoristim dane godišnjega odmora koliko najviše mogu. Treba se potruditi do početka 2027. godine kada počinju nominacije za predstojeće Olimpijske igre u Los Angelesu, bilo redovne ili za paraolimpijadu, jer su to sve vrhunski igrači i bila bi čast makar biti samo nominirana.
Zlatna značka ITTF-a predstavlja najviši rang koji sutkinja ili sudac može dosegnuti u stolnom tenisu. Dobivaju je samo oni koji su godinama dokazivali profesionalnost, znanje i mirnoću u najzahtjevnijim mečevima. Za Bojanu, ovo nije samo priznanje, ovo je potvrda da i iz male sredine mogu dolaziti svjetski uspjesi.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3685
