Nakon iznimno uspješne 2021. godine, Luciju uskoro očekuju pripreme za Europsko prvenstvo koje će biti u svibnju, a dugoročno, osim karatea, ovoj studentici medicine želja je specijalizirati abdominalnu kirurgiju
Prvo mjesto na državnom prvenstvu, ekipna bronca na Europskom prvenstvu, pojedinačna bronca na Svjetskom prvenstvu te samo jedan bod koji je nedostajao za završnu fazu plasmana na Olimpijske igre, najkraći je mogući rezime iznimno uspješne 2021. godine međimurske karatistice Lucije Lesjak (21), s trenutnom adresom u Zagrebu.
Pridodamo li tome i titulu Najsportašice grada Zagreba te mjesto u najboljoj državnoj ekipi, ova međimurska sportašica uistinu se ima čime ponositi.
POČETAK
Međutim, da bismo ispričali ovu sportsku priču, trebamo se vratiti na sam početak, u 2004., kad je Lucija pod vodstvom oca Kristijana Lesjaka, trenera karatea, započela svoj put u Karate klubu Međimurje.
– Tata, kamo ti to odlaziš navečer?, upitala me Lucija pa sam je poveo na trening, vođen mišlju da je važno da se dijete bavi nekim sportom, prisjeća se otac te dodaje:
– Lucija se već na samom početku pokazala kao marljiva, a u cijeloj karijeri propustila je samo nekoliko treninga. Koliko je u svom radu bila uporna, najbolje opisuje anegdota iz srednjoškolskih dana: zbog nezgode je morala nositi longetu na prstu, a prvo pitanje po povratku od liječnika, bilo je – ne kad ću, nego kako ću vježbati? Moj odgovor je bio: – Lucija, jednostavno: radit ćeš nogama. Uz takav stav i svaku novu medalju koja ju je dodatno motivirala, rezultati su se počeli nizati, prisjeća se otac Kristijan.
Na silnim putovanjima, proživjeli su svašta.
– Na svakom drugom turniru smo nešto zaboravili, najčešće je to bio štitnik za zube ili odjeća, a jednom se dogodilo da smo zaboravili i putovnicu, uz smijeh priča Kristijan.
Takvih zgoda je bilo mnogo, pa se nekih prisjetila i Lucija:
– Krenuli smo na aerodrom u Zagrebu, odakle smo trebali letjeti za Tenerife, na Svjetsko prvenstvo. Za put sam pripremila jednu torbu s odjećom i drugu s opremom za natjecanje. Krenuli smo prema aerodromu i sve je bilo dobro… dok, negdje oko Novog Marofa, nisam primjetila da je torba s opremom ostala kod kuće, prisjeća se Lucija te nam otkriva i jedan ritual iz tog doba:
– Kada smo išli na natjecanja, obavezno sam dan započinjala masnim burekom. Tada nisam razmišljala o važnosti prehrane, pa je burek u pet sati ujutro bio najbolji obrok.
Međutim, kako i Lucija i Kristijan ističu, s vremenom su takve zgode bile sve rjeđe, a medalja je bilo sve više.
Lucija je – osim medalja – nizala i odlične ocjene u čakovečkoj Gimnaziji pa 2019. godine upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu. Zbog toga seli u glavni grad Hrvatske, a iz Karate kluba Međimurje prelazi trenirati u KK Hrvatski dragovoljac. Mjesto oca-trenera zamjenjuje bivši svjetski prvak Danilo Domdjoni.
Lucija se brzo prilagodila životu u Zagrebu, a njezinoj prirodi najviše odgovara raspored pun obveza:
– Ustajem oko 6:30, spremam se i odlazim u bolnicu, na fakultetske vježbe. Nakon toga imam seminare još nekoliko sati, pa slijedi kratak odmor i ponovno učenje. Poslije toga odlazim na trening koji traje 90 minuta, a tri puta tjedno moram pronaći vremena i za odlazak u teretanu, otkriva Lucija te dodaje:
– Volim sama sebi dokazivati da mogu, jedino me ljuti što na male stvari – poput putovanja na drugi kraj grada ili odlaska u banku – potrošim nekoliko sati.
Zato je Luciji uvijek lijepo vratiti se doma u Međimurje i uhvatiti malo odmora.
– Uskoro me očekuju pripreme za Europsko prvenstvo koje će biti u svibnju, pa fokus moram usmjeriti na treninge. Dugoročno? Željela bih po završetku fakulteta specijalizirati abdominalnu kirurgiju, otkriva uspješna sportašica.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.481