U svibnju je vladala svibanjska panika. Rujan nam donosi masovnu zbunjolu. Zbunjene su populacije prvašića, petaša, friških srednjoškolaca, a brucoši se još odmaraju i traže mjesto pod suncem (čitaj: jeftini stan u gradu gdje će studirati) – njihova zbunjenost na faksu počinje u listopadu. Naravno, zbunjeni su i roditelji svih navedenih kategorija.
Prvašići
Prvašići zaslužuju najviše prostora da se o njima piše. Budući da ih je sve manje i manje, polako postaju rijetki i zaštićeni primjerci te ih tako treba i tretirati. Škole jedva sastave razrede, učitelji sve više strepe hoće li uopće imati posla ili će postati tehnološki višak. U ovo moderno vrijeme trebala bi država težiti kvaliteti obrazovanja te smanjivati broj učenika u razrednom odjelu kako bi se učitelj mogao posvetiti svakom učeniku u dovoljnoj mjeri.
Međutim, događa se to da se u ime nekakvih imaginarnih ‘ušteda’ povećava broj djece u razredima i samim tim smanjuje broj učitelja. Istovremeno, svake godine Visoke učiteljske škole upisuje nekoliko stotina novih budućih učitelja. Stari ne mogu u mirovinu, razredi se ukidaju, a gdje će ta mlada, obrazovana i motivirana populacija raditi?
Prvi dan škole
Rođenje djeteta je velika prekretnica u svačijem životu. Dijete raste, a svaki roditelj ponavlja iste rečenice: ‘Ah, samo da prohoda’, ‘Ah, samo da progovori’, ‘Ah, samo da se riješimo pelena’, ‘Ah, samo da krene u vrtić’ i napokon ‘Ah, samo da krene u školu’.
I dođe taj veliki dan polaska u školu. Ne zna se tko je uzbuđeniji – klinci ili roditelji. Uzbuđene su i učiteljice, pogotovo one s manje iskustva, a veteranke s više prvašića ‘u nogama’ rutinski i s nestrpljenjem čekaju svoju novu generaciju, napete ko puške u želji da opismene još jednu ‘turu’ nepismenih.
Učiteljice se nekoliko tjedana pred početak nove školske godine marljivo pripremaju za prihvat prvašića. Da, u školi su od polovice kolovoza, nisu na 3 mjeseca ferja. Čine sve kako bi im uljepšale prve dane u novoj sredini (očajnički pokušaji da klinci već u startu zavole školu) ukrašavaju učionice, rezuckaju i lijepe materijale za svoje učenike, pripremaju priredbe za doček, raduju se novim klimavim zubićima. Učeničkim, naravno.
A dan pred prvoškolsku premijeru idu na frizure, ili barem friško farbanje. (S učiteljskim plaćama frizer se ukazuje prosječno tri puta godišnje: za Božić, pred fotografiranje za uspomenu s razredom i na početku školske godine.)
Roditelji su zbunjeni jer ne znaju što za prvi razred kupiti, što treba, što ne treba. A samo se trebaju malo strpjeti jer će sve čuti prvi dan na roditeljskom sastanku. Muče ih pitanja kod koje je učiteljice njihovo dijete, kako će klinac prihvatiti školu, hoće li imati puno zadaće, s kim će sjediti u klupi… tisuću tipičnih pitanja.
Klinci? To je žilava i prilagodljiva vrsta. Oni se na sve brzo i lako naviknu i ne kompliciraju gdje ne treba kao odrasli. Dođu u školu zbunjeni, malo prestrašeni i puno uzbuđeni, ali kad ima nešto kažeš shvate to od prve, eventualno druge i sve teče ko po loju.
Jedini im je problem navikavanje na persiranje učiteljicama i prelazak s tete na učiteljicu pa smo tako skoro cijelo prvo polugodište ‘teta učiteljica’.
Nisu samo učiteljice ušminkane prvi dan škole. I klinci odjenu svoju najsvečaniju odjeću tog dana. A frizure djevojčicama slože ponosne mame. Dođu s roditeljima, bakama, djedovima, kumovima i ostatkom zainteresirane rodbine na priredbu, odgledaju program koji mora biti što kraći jer je i pozornost mališana kratka, i nestrpljivo čekaju da ih prozove ona koja će im biti druga mama sljedeće četiri godine.
Pa odlazak u učionicu i upoznavanje. Najveći je problem ako se neki klinac još uvijek čvrsto drži pupčanom vrpcom za mamu pa krenu suze, a iz maminih ruku ne možeš ga iščupati ni po sistemu ‘Djed i repa’ – povuci, potegni, iščupati ne mogu. Ipak, pravo veselje s prvašićima počinje drugog dana. O tome drugi put.
Petaši
Uf. Zbunjole do kraja. Oni su istrgnuti iz sigurnih ruku svoje učiteljice i bačeni u ralje razrednog vijeća od desetak različitih učitelja. Ostali su bez ‘doma’ – svoje matične učionice i postali nomadi od učionice do učionice u brzinskoj seobi koju moraju obavljati u petominutnom roku.
Prvih mjesec dana hodaju po školi ko turisti po Dubrovniku: s rasporedom i GPS – om u rukama u potrazi za učionicom gdje se trebaju nacrtati i pripremiti za sat u rekordnom vremenu. Učitelji im ne znaju imena, ne poznaju ih, a petaši, već načeti polupodivljalim hormonima, utjehu svako malo potraže trčanjem u zagrljaj svojoj bivšoj učiteljici sve dok se ne priviknu na novi režim funkcioniranja u školi.
Kategorija ‘friški srednjoškolac’
Nakon osam godina istih lica u razredu, istih prostorija škole, nova lica, nova škola. Osmaši su ‘proslavili’ odlazak iz osnovne škole, ali to slave samo zato što misle da su tim činom postali stepenicu odrasliji. Zapravo i oni dolaze neko vrijeme cviliti natrag u školu i plakati kako im je bilo lijepo.
Upisali su se u željene srednje škole ili prema ocjenama ili prema sreći, više ili manje uspješno. I oni su ‘prvašići’. Trebaju upoznati nove suučenike i profesore i školske prostorije i snaći se. Nije ni njima lako. Roditelji srednjoškolaca su lakši za poprilične svote novaca, jer samo komplet knjiga za prvoškolca gimnazijalca stoji oko 2500 kuna.
Rujan
Rujan prođe turbulentno, u masovnoj zbunjenosti, a onda sve krene ustaljenim i uhodanim tijekom, veselim i manje veselim zgodama do novih tri mjeseca ferja. Želim nam svima – učenicima, roditeljima i učiteljima uspješnu i zabavnu novu školsku godinu.
