Vukovar, nekad naša najveća luka na Dunavu, danas samo sjena svoje nekadašnje veličine i uspomena na Domovinski rat. Učenici prvih i drugih razreda Tehničke škole Čakovec sa svojim su profesorom povijesti Markusom Pilićem te profesorom politike i gospodarstva Ivanom Mlinarićem 8. studenoga 2012., petu godinu zaredom, posjetili hrvatski grad heroj Vukovar.
Na Trpinjskoj cesti, pri ulasku u Vukovar, dočekao nas je gospodin Martin Nedić, ratni heroj, sudionik 87-dnevne obrane Vukovara i naš vodič putevima na kojima su naši hrabri branitelji čuvali slobodu Lijepe naše. Posjetili smo Spomen-dom hrvatskih branitelja, poznatu vukovarsku bolnicu, Spomen-dom Ovčaru, masovnu grobnicu, Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata te vukovarsku vojarnu 204. brigade. Kako je jedan grad bez vojske i boljeg naoružanja uspio uništiti najviše tenkova u povijesti, pitali smo se.
Već putem kojim su tog kolovoza ’91. najhrabriji krenuli u obranu svog naroda i svoje Hrvatske proželi su nas osjećaji poštovanja najsvetijeg što svi moramo čuvati – slobode. Nije nam bilo svejedno na zidu sjećanja vidjeti imena mnogih koji su dali živote za našu bezbrižnost života u slobodnoj, neovisnoj Hrvatskoj.
Pogled na simboličan izgranatiran crveni križ ispred vukovarske bolnice ostavio nas je bez daha. Gospođa Nevenka Soldo dočekala nas je u obnovljenoj, modernoj bolnici u kojoj je uređen spomen-prostor u kojem su mnogi branitelji i civili zbrinuti u danima opsade Vukovara. Kadrovi snimaka iz vremena najžešćih napada na bolnicu, glas ohrabrenja Siniše Glavaševića s vukovarskog radija, pločice na zidu s natpisima poginulih i nestalih… Osjećaji strave i zgražanja u tom dijelu nikoga nisu zaobišli.
Nakon razgledavanja Spomen-doma Ovčara, zapalili smo svijeću na masovnoj grobnici, a zatim smo na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata svijeću zapalili i generalu bojniku Blagi Zadri te se upisali u Knjigu sjećanja.
U vojarni smo bili pohvaljeni zbog discipline, pa smo zauzvrat mogli ući u neka od vojnih vozila, prošetati vanjskim i unutarnjim prostorima vojarne te se fotografirati s časnicima. Brigadirka Tamara bila je naša domaćica u ovom dijelu sjećanja na Vukovar. Nizom podataka o hrabroj obrani Vukovara probudila je u nama osjećaje tuge i ponosa.
Na kraju dana ispunjenog živim sjećanjima na najhrabrije koji su nam omogućili slobodu odrastanja i življenja, dobili smo sat i pol sat slobodnog vremena. Iskoristili smo ga za šetnju centrom grada heroja, kupovinu suvenira, kavu uz koju smo razmijenili dojmove te šetnju i fotografiranje uz Dunav. Posjet Vukovaru probudio je u nama ponos, ali i tugu koja se javlja pri pogledu na ulice, zgrade, školu, poznati vukovarski vodotoranj… na kojima se još uvijek, i nakon toliko godina slobode, vide tragovi ratovanja. Grad je još uvijek pun ožiljaka rata. Kuće pune rupa od metaka, uništeni krovovi. Sve su to izbrisivi ožiljci. Kuće možeš obnoviti, ljudski život vratiti ne možeš.
Sudionici obrane Vukovara i višemjesečni “stanovnici” logora – gospodin Martin, gospođe Nevenka i Tamara te naši vodiči u spomen-domovima na Trpinjskoj cesti i Ovčari, ljudi koje smo sreli na ulicama… nisu nas ostavili ravnodušnima. Njihova vedrina, vjera u bolje sutra, sjaj u očima svima nama ostaju kao opomena da se ne ljutimo zbog nevažnih sitnica, da uživamo u svakom novom slobodom okupanom danu. Put našeg Međimurja krenuli smo u isto vrijeme sretni i tužni, ali ponosni što smo se poklonili gradu heroju Vukovaru.
“Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?” pitao je davne ’91. Siniša Glavašević. Ne boj se, prijatelju. Mi ga čuvamo. Mi smo ga pohranili u srca svoa. Mi nikada više dopustiti nećemo da ga mrak prekrije. Vukovare, puno ti hvala, jer bez tebe danas ne bi bilo naše Hrvatske. (Tekst i foto: Matija P., 1. ST1, Matija H., 2. ET2, Karlo V., 2. ST1)
