'Na stranu sad što je prosvjetarsko radno vrijeme dnevno i po 16 sati, na stranu sad sva psihička opterećenja tim poslom (da da da sad će opet hejteri kokodakati da smo nezahvalni paraziti koji ništa ne rade), na stranu mini plaće koje rezultiraju mini mirovinama, ali zar nije općenito bezosjećajno tjerati ljude da rade do 67 godina?'
Kao prvo da se nešto razumijemo. Nemam ništa protiv vitalnih
šezdesetsedmogodišnjaka, punih životne energije. Ima i takvih.
Mislim, nađe se.
Nemam ništa protiv, samo sam im zavidna, jer, ovako desetak
godina mlađa, osjećam se kao da je preko mene prešla tenkovska
divizija, sažvakala me pa ispljunula. Subjektivno isključivo.
Zato sam zavidna onim starijim pa vitalnim i živahnim. Jer od
živahnosti ja sirota nemam ni ž.
Čežnja zvana mirovina
Sjećam se početaka svojeg učiteljevanja, kad su starije kolegice
s 55 godina, kao gospođe odlazile u mirovinu. Što mi tada bješe
daleko, danas je još dalje. Te su kolegice danas već 25 godina u
mirovini. Izgledaju lijepo, svježe, vesele su i očuvane sa svojih
80 godina života.
A što čeka mene? Kako se moj staž povećavao, kako sam bivala sve
starija, vlast je produžavala i radni vijek. Prvo na 60 godina,
pa 63, pa sad je 65, a eto i najave da ćemo morati raditi do 67.
Ako odem u mirovinu sa 67, nakon 25 godina mirovine, ako preživim
i poživim, imala bih 92 godine i teško ću izgledati svježe i
čilo. Već sad izgledam izmučeno.
Pa nije neki problem raditi u školi
Aha. Nije. Ma kakvi. Idemo prvo malo raspravljati o tome kako se
prosvjetari osjećaju psihički nakon nastavne godine i za vrijeme
nastave. Tijekom nastavne godine prisutan je permanentni
stres. Svih deset mjeseci nastave i još onaj jedan prije i
poslije nastavne godine.
Na glavi nam sjede: učenici (koji i nisu baš svi divni krasni
bajni sjajni), njihovi roditelji (među kojima se nađu
ekstremni slučajevi gnjavatora), ravnatelji (o njima sam X puta
pisala pa se neću ponavljati), kolege (koji nisu uvijek
dobronamjerni i prijateljski raspoloženi), šira društvena
zajednica, savjetnici iz AZOO, ministarstvo i općenito sredina u
kojoj živimo kojoj je najdraži hobi hračkarenje po prosvjeti ‘što
bi htjeli, na sigurnoj su plaći dok jadnik radnik kod privatnika
plaću često ne dobiva’.
Kao da su prosvjetari krivi za veseli kapitalizam. Što se tiče
psihičkog stanja, sa 66, pred mirovinu, ili su ti živci na tankim
končićima pa puknu svako malo, ili su očeličili pa ti dječica
mogu i po glavi skakati a tebe neće biti briga, jednostavno ne
mariš.
U prvom slučaju ne ginu ti tužakanja roditelja i inspekcije, a u
drugom slučaju kaos u učionici je zagarantiran.
Tjelesno, sa 66 si možda malo nagluh, što i nije neka šteta u
bučnoj učionici. Možda je čak i bolje ako ne čuješ hrpu bedastoča
koje dragi učenici izvale. Bez očala nema šanse da išta pročitaš.
Još ako dječica pišu ružno i svijetlim olovčicama, krasota, nema
šanse da im ispraviš išta.
Boležljiv si. Više si na bolovanju nego na poslu. U mirovinu ne
možeš, a mladi s diplomama u rukama sjede besposleni kod kuće i
čekaju da odapneš (karikiram, nisu mladi baš tako bešćutni, samo
su nezaposleni).
Učiteljica razredne nastave
Kažu: pokažite im, demonstrirajte im vježbe na nastavi Tjelesne i
zdravstvene kulture. To stoji. O tome uopće nema rasprave.
Demonstracija pravilnog izvođenja vježbi na tjelesnom je prijeko
potrebna.
Ali! Ako ja već sada ne mogu napraviti pošteni pretklon, jer ako
ga napravim riskiram da me u tom položaju ukočenu odvede hitna
pomoć, kako ću sa 66 godina demonstrirati kolut naprijed i
natrag? Preskok kozlića? Naskok na povišenje? Premet strance
(zvijezdu)? I mnogo drugih vježbi koje radimo od prvog do
četvrtog razreda? Kažu: uzmi jednog spretnog učenika neka
pokazuje.
Što ako dobijem razred u kojem nema sportski nastrojenog učenika?
Tko će djeci pokazivati? Hoćemo li na TZK igrati šah, badminton i
pikado? Djeca vole kad se učiteljica igra s njima, kad vježba s
njima. Kad će imati bakutanera od 66 godina, doći će kući i reći:
opet stara vještica nije na tjelesnom ništa radila.
Učiteljice razredne nastave dnevno po učionici prijeđu i po
nekoliko kilometara. Obilaze učenike, saginju se nad njih,
pokazuju im u bilježnice, knjige.
Hoćemo li sa 66 godina, pred mirovinu to moći? Sa 66 trebam
primiti prvi razred. Običaj mi je sjediti s njima na podu, igrati
se, skakati, plesati. Već sad mi to sve postaje sve teže, kako ću
sa 66? Već sa 60 bit ću hendikepirana u učionici, tko će izdržati
još sedam dugih godina?
Učitelji ne mogu biti statični. Mi smo vrlo pokretni, hodnicima
krstarimo, na tjelesnom moramo biti mladi i kad se tako ne
osjećamo, moramo skakutati po razredu… a od nas očekuju da radimo
do 67 godina.
Bezosjećajno
Na stranu sad što je prosvjetarsko radno vrijeme dnevno i po 16
sati, na stranu sad sva psihička opterećenja tim poslom (da da da
sad će opet hejteri kokodakati da smo nezahvalni paraziti koji
ništa ne rade), na stranu mini plaće koje rezultiraju mini
mirovinama, ali zar nije općenito bezosjećajno tjerati ljude da
rade do 67 godina? Svaka čast vozačima, ali ja ne želim da me u
busu na duge pruge vozi vozač od 66 godina. Ili da me šiša
frizerka od 66 godina. Ima zanimanja u kojima je nehumano tjerati
ljude da rade do iznemoglosti.
Ali za to treba imati osjećaj empatije. Dok nam život kroje oni
koji se umore jedino prelazeći 15 stepenica do klimatiziranog
ureda i koje drugi voze u autima s masažerima u
sjedalima i mini barom, teško da ćemo u mirovinu kao ljudi.
Prestanimo uplaćivati u mirovinski fond i jednostavno se odmah
prebacimo na posmrtnu pripomoć. Nema nam druge.
I štiklec za kraj
Priča kolegice. Istinita priča. Dobila je prvi razred, krezubice.
Bio u njemu jedan živahan, svojeglav mališan. I kaže ona
njemu usred sata dok je šetao učionicom neka ide na mjesto. Malac
mrtav hladan digne srednji prst i pokaže joj. Kolegica zadrži
prisebnost i pita ga: ‘A znaš li ti što to što si sad pokazao
znači?’. Krezubaš ju hladno pogleda i kaže: ‘Znam. Odj**i.’ I
odleprša bez pitanja iz učionice.
Pa ti budi onda pedagog.