Kad sam počela pisati kolumnu i doživjela prve napade na mene od ljudi koji su se prepoznali u pokojoj priči, jako sam se nervirala i bilo mi je žao zbog hrpe napada koje sam doživljavala.
Tada mi je jedan iskusan kolega i prijatelj, vrstan kolumnist s puno dužim jezikom od mojeg, rekao ‘Ako te nitko ne pljuje, psuje, ne mrzi te i ne ogovara, znači da nešto radiš krivo’.
Sudeći po količini mržnje koju doživljavam, mislim da mi Pulitzer ne gine (ha ha).
Što mi je jezik oštriji u posljednje vrijeme, što više koristim slobodu demokracije i prividnu slobodu medija i javnog izražavanja, sve su češći podmukli napadi koje doživljavam. (Živjela demo(n)kracija! Živjela sloboda mišljenja i izražavanja! – nisam prolupala, sarkastična sam – op. a.).
I onda se nađu ‘dušobrižnici’ pa kažu: ‘Pusti, nemoj o tome pisati’, kažu: ‘Nemoj uopće pisati.’, kažu: ‘Ljudi se prepoznaju u onome što pišeš, zato imaš problema’.
Pišem ono što čujem. Pišem ono što mi ljudi, kolege, govore. Poznato je se da se svatko češe tamo gdje ga svrbi pa tako se i oni koji se prepoznaju u mojim tekstovima, iako im imena nigdje ni u tragovima nema, češu. Uz to češanje podmuklo mi smještaju neugodnosti. Pitam se: zar bih ja morala odgovarati za nečije češanje? Priznat ću sve krivice ovog svijeta ako mi se dokaže da sam ikada igdje napisala ikoju vlastitu imenicu (osobe, škole, ikoga).
Do javnog prozivanja, ostavljam češanje (samo)p(r)ozvanima. Ne ubijajte poštara. Mene, mislim.
A sad pomalo o svemu
Prvo malo po sindikatima. Od njih me još nitko nije napao. Bar ne da bih znala.Prosvjeta ima puno sindikata. Većinskih, manjinskih, utjecajnih, glasnih, podmuklih, lažljivih.
Najnoviji cirkuski show sa sindikatima je pregovaranje oko prosvjetarskog Granskog kolektivnog ugovora. Neko je od tih sindikata pregovarao oko novog Kolektivnog ugovora, za neupućene – nisu sudjelovali svi sindikati u pregovorima, u kojem su ispregovarane neke stvari koje ne idu u prilog prosvjetarima.
Onda je u predstavi zvanoj TKU išlo glasovanje o prihvaćanju ili neprihvaćanju takvog TKU gdje je na plakatu pisalo: ‘Referendum RADI PRIHVAĆANJA kolektivnog ugovora…’. Dakle nije bilo šanse da se ne prihvati. I da se 90 % ljudi izjasnilo protiv, opet bi TKU bio prihvaćen s 80 posto za.
Ali, nisu glasali svi prosvjetari. Na referendum su pozvani samo članovi jednog sindikata. Oni u drugom, trećem, petom sindikatu ili oni koji nisu ni u jednom sindikatu – njih nije itko išta pitao.
Onda je osnovano povjerenstvo za tumačenje TKU. Majke ti što će ti povjerenstvo za tumačenje TKU osim ako nisi toliko zakomplicirao priču da ti netko treba tumačiti ‘što je pjesnik htio reći’.
Onda je manjinski sindikat rekao ‘E sad je dosta’ da 1/3 ljudi odlučuje za ostale 2/3 zaposlenih u OŠ i 1/4 srednjoškolskih zaposlenika u jednom sindikatčiću za 3/4 ostalih izvan sindikata.
Pa taj sindikat poziva na napuštanje izdajničkog sindikata.
Onda se skupina ljudi, revoltirana takvim pingpongiranjem sjetila da bi mogla osnovati još jedan sindikat.
Veselo, jel’ da? Komedija u puno činova. Komedija s puno likova, glavnih i još više sporednih. Je li gotova? Niti govora. Tek smo počeli.
Sve više ljudi zastupa mišljenje kako bi se sindikalne vođe trebalo plaćati prema članarini i broju članova sindikata. Ovako dok oni sjede dobro ukrušeni na svojim pozicijama za dvostruko veću plaću nego prosvjetarska raja, slabe je koristi od njih.
Evo tebi, Miki, plaća prema broju članova i postotku uplaćene članarine pa onda pjevaj. Tonalitet će garant biti drugi. Kažu da ‘para vrti gdje svrdlo neće’.
Kad u mirovinu pođem ja…
Iako je uvriježeno mišljenje da su prosvjetari banda neradnička, oni se itekako “troše” i izgaraju na poslu iako možda ne provode osam – devet solarnih sati u školi. Neću sad ponavljati kako radni dan prosvjetara traje puno dulje, oni koji su shvatili shvatili su, oni koji nisu nikad niti neće.
Činjenica je da dio prosvjetara ispali na živce nakon određenog broja godina u nastavi, izloženi svakojakim pritiscima sa svih strana.
I kad se približi ta mirovina zvana čežnja, kad se skupe na hrpu knjige koje se žele pročitati, naprave planovi što će se u mirovini raditi, puf, evo izračuna mirovine. Nakon kojeg ti sve prisjedne.
S prvim mogućim pravom za odlazak u mirovinu jednog gimnazijskog profesora (nema još 65 godina života, ali ispunjava prve uvjete za odlazak u mir), izračun mirovine nakon 31 godine i 9 mjeseci rada je 2029,37kn. Rata struje je 760 kn, plina 320 kn, tu su još i voda, komunalije, naknada za korištenje voda, posmrtna pripomoć, zrakarina, zemljarina, itd. i ispada da tih dva soma kuna nisu dovoljni niti za režije. A gdje je još hrana? Bez svega ostaloga se može.
Hranu će penzić nabavljati u ‘kontejner marketu’, skrivajući se od bivših učenika.
Ako uzmemo u obzir da se mirovina izračunava na temelju zarađenih plaća, nije teško zaključiti da su tom gimnazijskom profesoru plaće tijekom radnog vijeka bile komične.
Nećemo sad uspoređivati pemzije saborskih zastupnika (kojih najčešće nema u sabornici) niti peMzije branitelja i ‘branitelja’. Imam dovoljno ljudi koji me mrze i bez njih.
Kolege na taj podatak reagiraju sarkastično: ‘…živjet ćete od sjećanja na dječja lica i osmijehe, od sjećanja zbog unutarnjeg zadovoljstva koje ste osjećali volontirajući na raznim projektima itd. itd…’ ili ‘Otići u mirovinu pa opljačkati banku. Win-win situacija: ako vas ne uhvate, lijepo odete na krstarenje. Ako vas uhvate, bar imate stan i hranu na račun države, besplatno (režije uključene) – o čemu s ovakvom mirovinom možete samo sanjati…’
I onda…
I onda dođeš u situaciju gdje javno i otvoreno pišeš i progovaraš o hrpi nepravilnosti, ono, zviždač si iz sjene, diskretno ukazuješ na nešto što je krivo i loše i pametni koji se nađu prozvanima umjesto da diskretno, kako ja i napišem diskretno, isprave nepravilnosti bez buke i pompe udre radije po meni i rade na tome da mi se izmakne egzistencija ispod nogu.
Pa da ostanem i bez plaće, a ne samo s bijednom mirovinom. Hejteri aj lav ju.
