U škole nam se upisuju učenici u invalidskim kolicima, djeca koja, iz raznih zdravstvenih razloga, nikada neće potrčati sa svojim vršnjacima. Djeca, koja su već kao malena oboljela od raznih ružnih bolesti ili su stradala u nesrećama. Upisuju se u škole djeca koja se ne mogu kretati bez pomoći štaka, djeca koja imaju ‘drugačije’ djetinjstvo. Tjelesno su hendikepirani, ali mentalno vrlo zdravi i vrlo jaki.
U školama mogu raditi i učitelji, stopostotni invalidi, ljudi koji su zbog bolesti ili doživljene nesreće također završili u invalidskim kolicima.
Predrasude
Jedna od osnovnih predrasuda je da učitelj u invalidskim kolicima ne može kvalitetno obavljati svoj posao. Ma jel’? Sve što je takvom učitelju, ukoliko se radi o predmetnoj nastavi potrebno, jest adekvatna školska zgrada bez arhitektonskih barijera, dakle škola koja ima rampu za invalide i lift za prelazak na više katove. Teško? Problem? Ne bi smjelo biti. Drugi je uvjet za neometani rad učitelja u invalidskim kolicima računalo i projektor te platno za projiciranje pomoću kojeg bi učitelj u kolicima pisao, budući da ne može pisati na ploču. I uvjeti da stopostotni invalid u invalidskim kolicima dođe raditi u predmetnu nastavu ili u srednju školu su ispunjeni.
U razrednoj nastavi, gdje je u popis predmeta koje učitelj predaje uključena i Tjelesno-zdravstvena kultura, hendikepiranost učitelja može se riješiti na dva načina. Prvi je da se učitelju u kolicima trajno dodijeli asistent, koji će ‘zujati’ po učionici pod nastavom i usput i održavati satove TZK, ili da se za satove Tjelesno-zdravstvene kulture zaduži učitelj TZK iz predmetne nastave. Dakle i tu smo problem riješili vrlo lako i vrlo bezbolno.
Uz sve to, učitelj / profesor / stručni suradnik s tjelesnim oštećenjem ima prednost pri zapošljavanju. Fer i pošteno.
Priče iz prakse
Zašto je onda ipak malo prosvjetara s tjelesnim oštećenjem po školama? I tu postoji jednostavan, ali ne i opravdan razlog. U školama je malo prosvjetara s tjelesnim oštećenjem zato što veliki broj škola nije maknuo arhitektonske barijere, zato što i dalje vladaju predrasude prema kolegama u invalidskim kolicima, zato što se neki plaše i zaziru od ‘drugačijih’. Tjelesno se oštećenje nerijetko povezuje i s mentalnim. Koja predrasuda! Zvuči nevjerojatno u dvadeset i prvom stoljeću, ali, prema pričama mnogih, o sramote, je istinito.
Postoje i licemjeri, naravno. Prihvati škola na raspisanom natječaju kolegu/icu u invalidskim kolicima, recimo da je iz grupe ‘stručna služba’ koja isto radi u školi, ima se riješen problem rampe i lifta i onda se smjesti tu osobu u ‘poslovni prostor u školi’ u kojoj se nalaze ‘potkrovni’ prozori koje i zdrav čovjek otvara tako da hoće – neće mora stati na stolicu. Nema klimu, ljeti se kuha, zimi smrzava, ne vidi je li vani kiša ili snijeg ili sunce. U invalidskim kolicima u četiri zida, prostora taman toliko da se okrene oko svoje osi. Lijepo, zar ne? Humano do neba i dalje.
A što je s učenicima invalidima?
Učenici s tjelesnim oštećenjem u prvom redu, uz sve uklonjene tehničke teškoće, trebaju empatičnog učitelja i suučenike izliječene od predrasuda. Zapitajte se samo, koliko ste se puta sami okrenuli za nekim invalidnim djetetom ili se nehotice zabuljili u njega?
Učenike, djecu, učitelji koji dobiju dijete s tjelesnim oštećenjem, trebaju upoznati zbog čega njihov prijatelj ima tjelesno oštećenje, naučiti ih da zbog toga nije manje vrijedan, naučiti ih kako mogu nenametljivo pomoći, pomoći im u smišljanju zajedničkih igara, uglavnom, učitelj je zadužen za socijalizaciju i učenika s tjelesnim oštećenjem i ostalih učenika u razredu.
Prvo je potrebno razbiti predrasude, a zatim će djeca, koja su otvorena srca i neiskvarena, sve odraditi sama i uglavnom nema nikakvih problema. Često se događa da se učenici u razredu na neki način i natječu tko će više, kvalitetnije i spremnije pomoći svojem hendikepiranom prijatelju.
Gledaju se i kratki animirani filmovi s djecom kako bi se ona senzibilizirala. Postoji filmić o djevojčici u kolicima s kojom se nitko nije htio družiti. Postoji filmić o dječaku bez jedne noge koji je od roditelja dobio psića bez jedne noge. A postoji i reklama u kojoj dječak u kolicima tužno gleda kako njegovi vršnjaci igraju košarku, a drugi dan ti dječaci dolaze na ‘hakl’ na raznim ‘pomagalima’ koja im služe kao invalidska kolica i zajedno sa svojim prijateljem, ravnopravno, haklaju.
Nikada djeca nisu bila problem. Probleme uvijek stvaraju odrasli.
Dan ružičastih majica
Svake posljednje srijede u veljači širom svijeta se obilježava ‘Dan ružičastih majica’ (Pink Shirt Day) u sklopu prevencije vršnjačkog nasilja. Ideja je nastala u znak protesta zbog incidenta koji se dogodio u jednoj školi. Naime, dječak te škole je u znak podrške svojoj majci koja se liječila od raka odjenuo ružičastu majicu i zbog toga je bio izvrgnut nasilju vršnjaka, jer: ako muško nosi ružičasto onda je gay (mala digresija: ‘bravo’ za one koji djecu uče mrziti homoseksualce, iznjedrit će nasilnike). Nakon premlaćivanja dječaka u ružičastoj majici, ružičaste majice su solidarno s dječakom nosili njegovi školski kolege. Tako su ružičaste majice postale su prepoznatljiv simbol inicijative, i kasnije, međunarodno prepoznate obljetnice.
Umjesto epiloga
Društvo nam je iz dana u dan sve nezdravije. Predrasude se šire kao kuga. Cjepiva protiv predrasuda, za sad, nema. I dok kugu možemo spriječiti, predrasude liječimo teško i mukotrpno. Uzalud nama rampe i liftovi za invalide, ako onda takvu osobu strpaš u prostoriju gdje ne može otvoriti prozor. Uzalud nama Dan ružičastih majica ako u isto vrijeme podržavamo kao Krnju na Fašniku slikovnicu koja govori o homoseksualnim obiteljima. Ukoliko nam društvo hitno ne uzme neki lijek i ozdravi, sve što vrijedi, svi koji su sposobni, otići će preko granica, ostat će u državi samo starci i siromasi. Trgnite se, ljudi!
