Vježbaonica je naziv grupe izvannastavnih aktivnosti koju od ove školske godine u OŠ Jože Horvata Kotoriba vodi tamošnja profesorica TZK Danijela Krobot.
Jedan dio njihovog programa vezan je i za susrete s poznatim sportašima, prije svega svoje životne sredine, onima koji su ime Kotoribe pronijeli i koji je prenose kilometrima daleko.
Drugo izdanje Vježbaonica je doživjela jučer, 26. veljače, kada su se u holu škole okupili njeni članovi, njihovi roditelji i znatiželjnici kako bi upoznali novu skupinu uglednih sportaša Kotoribe, kako bi se upoznali s njihovim sportskim biografijama i od njih izravno čuli kako se postaje sportaš kojima se divimo.
Njihov prvi gost je bio Stjepan Vidović (43), stolnotenisač STK Kos/Kotoriba, koji je ispričao kako stolni tenis igra od svoje osme godine. Govorio im je o prednostima stolnog tenisa naspram drugih sportova.
– Sam si za stolom nasuprot svojeg protivnika i sam kreiraš svoj rezultat ne možeš se za propušteno žaliti na suigrače, istaknuo je Vidović.
Sa sobom je donio kompletnu stolnotenisku opremu prezentiravši je prisutnima. Danas on vodi mlade klupske naraštaje pa je to bio trenutak kako bi uputio poziv zainteresiranima da dođu u klub.
32-godišnji gost večeri bio je Vilim Kos, ugledni kapetan seniorskog sastava NK Graničar Kotoriba. On je rekao kako je za nogomet vezan od svoje pete godine i da je za svoj nogometni napredak zahvalan dvije godine starijem bratu Filipu uz kojeg je igrao, nadmetao se s njegovim ‘pajdašima’.
U Graničaru je prošao sve igračke kategorije, a uspješnost u sportu prepisuje korektnom odnosu naspram zadanim obvezama.
– Preko nogometa sam stekao mnoga poznanstva, prijatelje, nogomet mi je trasirao moj odnos prema drugim ljudima jer vas uči osnova kulturnog i inog ophođenja.
Njega su sudionici Vježbaonice najviše ispitivali, a kako i ne bi – ipak je u pitanju nogometaš, a on je iskoristio vrijeme da ih pozove u klupske redove.
Zanimljivi gosti su bila braća Josip(74) i Stjepan Horvat(70), trkačke legende Lijepe Naše. Iako su Josipu 74 godine on još uvijek trči pa je do sada istrčao preko 100.000 kilometara.
Rekao je kako bi do jutra pričao o svojim maratonima koji su mu omogućili da upozna svijet, njegove metropole. Istaknuo je sudjelovanje na najvećim svjetskim maratonima u New Yorku, Parizu, Rimu, Barceloni…
Spomenuo je Zagrebačke i Plitvičke maratone. Potonji maraton se svrstava među najteže europske maratone, a prvi trčao davne 1985. godine. Bilo je tu i drugih utrka koje su mu donijeli pregršt medalja kojima bi mogao ispuniti vreće, a police zidova u njegovoj kući pune su pehara i drugih odličja.
Koliko su on i brat u svakom trenutku spremni za trčanje slikovito govore riječi: – Probudite nas u pola noći i mi ćemo bez problema istrčati 20 kilometara. Dodao je kako za maraton trebaš patike, majicu i dobru volju i da tko jednom pruži ruku maratonskom trčanju uz njega će glede njegovih čari zauvijek ostati, a on je očiti primjer.
Četiri godine mlađi Stjepan je rekao kako trči 40 godina i da je istrčao 100.000 kilometara i da su mu za to bile potrebne patike, sportska oprema i dobra volja.
– Hvala Bogu zdrav sam jer sam svim porocima okrenuo leđa. Djeco, van iz zadimljenih kafića, izađite na sveži zrak, dišite punim plućima i trčite, dođite u svijet sporta jer je to neki drugi i puno ljepši svijet, poručio im je te dodao kako i danas trči jednakim žarom i voljom kako je to činio i na početku bavljenja trčanjem.
Slikovito je rekao kako mnogi njegovi vršnjaci već ne mogu hodati, a on još uvijek trči.
Mnogi su prvi puta saznali da Kotoriba u svojim redovima ima i bicikliste. To su 30-godišnji Tadej Fabić i njegov četiri godine mlađi brat Ilija. Mlađi je ovjenčan s više odličja i više je uz prezentaciju fotografiju rezultata i fotografija, pričao, a braća su u predvorje škole uvezli i svoje bicikle za čiju su se vrijednost interesirali učenici.
Članovi su BK Plus, a govorili su o svojim počecima i tome zbog čega se valja baviti biciklizmom, sportom koji nosi sijaset čari, ali i zahtjevnosti.
U uvodu je profesorica prikazala kraći video film koji govori o tome kako se postaje sportska veličina za koju je potrebno puno stvari, ali ne treba publike.
– Držim da smo i ovom drugom Vježbaonicom motivirali učenike da već sutra zakorače u svijet sporta jer je evidentno da se sve manje ljudi, a nažalost i djece njime bave, kazala je profesorica Krobot.
Svakom od sudionika uručila je skroman poklon izrađen rukama učenika Učeničke zadruge Mura
