Baš su se neki pošteno napalili na temu zadnje kolumne o slikovnici koja govori o duginim obiteljima. Kaže stara narodna izreka: ‘Možeš otići iz sela, ali selo iz tebe nikad.
‘Neće jedna kolumna promijeniti duboko istetoviranu mržnju i predrasude, ali barem su tih pet minuta čitanja (što s razumijevanjem, što bez njega uglavnom) i još deset sljedećih potrošenih na pljuvanje, neki posvetili onome o čemu im ovisi egzistencija – o obiteljima homoseksualaca koje odgajaju dijete.
Svi oni hejteri koji su se javili vjerojatno gađaju ciglom TeVe ako nalete na seriju Moderna obitelj pa im se umjesto Sofije Vergare ukaže bračni par muških homoseksualaca koji odgajaju žensko dijete. Do kud seže hrvatska tolerancija govori i komentar na koji sam se ozbiljno zabrinula za komentatorovo mentalno zdravlje, nešto kao (ne mogu ga sad naći da c / p) ‘… užas, još u slikovnici još samo fale dva obojana pedera kako za ruku vode bijelo dijete’.
Svakom je pametnom jasno da se slikovnica NEĆE nikome nametati, neće sad liberalno osviješteni prosvjetari hrliti i djeci gurati pod nos tu slikovnicu, ali dobro je da postoji. Dobro je da neki učitelj, ako mu u razred dođe dijete iz dugine obitelji, ima neku osnovu za koju će se uhvatiti kako bi objasnio ostalim učenicima da im prijatelj nije freak niti čudnovati kljunaš.
No, slikovnica je prežvakana stvar, bilo je zanimljivo čitati uskogrudne mrziteljske komentare inače vrlo tolerantnih i punih ljubavi ljudi. Peace brothers and sisters, idemo dalje, Zemlja se i dalje okreće (usprkos nekim tvrdnjama da je, eto, ipak ravna ploča).
Jesu li pas i mačka članovi obitelji?
Djeca vole životinje, o tome uopće ne treba diskutirati. Sretna su ona djeca koja odrastaju uz neku životinju, opće je poznato da izrastaju u empatičnije ljude, u osobe s više tolerancije, ljubavi i razumijevanja. To mislim da nitko ne može osporiti. Teško je opisati s koliko ljubavi i žara učenici u školi pričaju o svojim ljubimcima, to za njih nisu samo životinje, to su za njih članovi obitelji.
Na crtežima crtaju mamu, tatu, braću i obavezno kućnog ljubimca. ALI! Opet jedan ali. Neki dan osvanuo je tekst u kojem autorica sa žaljenjem konstatira: ‘Osvrnula bih se na reklame današnjeg ‘boljeg’ svijeta kojem smo masovno pribjegli. Reklamirajući svoje proizvode, uvode sve agresivniju ideologiju mijenjanja čovjekove naravi i božjeg nauma s njim. Osim istospolnih zajednica, muškarac, žena i pas u krevetu, slike su koje sve češće gledamo na našim televizorima.’ (izvor: narod.hr)
Molim? Kome smetaju moje mace u mojem krevetu? Da netko izbaci moje dvije mačke iz mojeg kreveta? I ubaci koga točno? Jesmo li svi mi, koji tretiramo svoje mace i pse za odstrel? I dok mi prosvjetari učimo djecu da vole životinje i prema njima se ponašaju humano, da im ne guraju petarde u usta i ne pale ih šibicama, ne muče i ne maltretiraju, dok skupljamo dobrovoljne priloge za razne udruge koje skrbe o napuštenim životinjama, nađe se jedna… ama nemam riječ za TO, koja se nalazi pozvanom pisati o tome tko će koga u svoj krevet dovesti? Samo jedan brk moje mačke vrijedi više nego TA koja osuđuje ljubav prema životinjama.
Žena kaže još: ‘Floskule: Pas je član moje obitelji i prije će ti pomoći pas nego čovjek…su medikamenti za savjest. Isto kao i ono čime se autore ovakvih tekstova proglašava mrziteljima životinja. Krivo odgojena savjest nikad ne prigovara.’ Ne draga, nisi ti mrzitelj životinja. Tebi nema, jednostavno rečeno, pomoći. Male sive stanice su ti zakržljale. Amen. Potpis: moje mačke.
Nego, nije li onaj lik koji je 2015. uhićen da je silovao svoje pse punih šest godina sjedio u Vijeću Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog? (izvor: 24.sata.hr) Ne sjećam se da je isti portal o njemu pisao. Ups.
Polako postajem sama sebi dosadna postavljajući si i ponavljajući si pitanje: U kojem stoljeću živimo? Jer, svakim danom, sa svih strana, sve više me uvjeravaju da je godina 1945., a ne 2018. Koliko još znanstvenih radova o terapijskim utjecajima životinja na psihu ljudi treba biti objavljeno da bi neki barem mrvicu toga shvatili? Umjesto prema naprijed, grabimo lavovskim koracima unazad. I onda se pitam(o), moji kolege prosvjetari i ja, što više uopće smijemo učiti djecu? I fizika i matematika, egzaktne znanosti mi nekako postaju sumnjive.
Prigovori su na građanski odgoj, na zdravstveni odgoj, na opći kurikulum (OK, tu i ima mjesta prigovorima, ali samo na određena područja), pojavile su se teze da je Zemlja (ipak) ravna ploča (da, da, vjerovali ili ne, Bogovi su pali na tjeme), izvlači se pedagogija 15. stoljeća, razne se strukture, sekte i nepozvani guraju i petljaju u prosvjetu, a koji s njom ni zajedničko slovo nemaju, a kamoli išta drugo. Čovječe, ne usuđuješ se više ništa reći osim što striktno piše u udžbenicima koje je blagoslovio MZOŠ.
Za kraj poglavlja o gluposti mogu samo prenijeti što bi moje mačke na ovo rekle: MIJAU!
Cijepljenje djece je zlo
Sljedeća tema na koju masa ljudi skače kao oparena je cijepljenje djece. Nisam liječnica. Nemam pojma o možebitnim štetnostima cijepljenja. Znam samo onoliko koliko i svi, a pogotovo protivnici cijepljenja, a to je ono što piše na internetu. Jer, zna se, internet je postao i liječnik, i dijagnostičar, i psihoterapeut, i učitelj, ako znaš guglati – znaš sve.
Prema Programu obveznog cijepljenja u Hrvatskoj obavezno je cijepljenje protiv 10 bolesti: difterija, tetanus, hripavac, dječja paraliza, ospice, zaušnjaci, rubeola, tuberkuloza, hepatitis B, bolesti izazvane s Haemophilus influenzae tip b.
Postoje teze da je cijepljenje zapravo štetno. Rekoh, nisam liječnik i ne smatram se kompetentnom o tome diskutirati (kao što se svak’ smatra kompetentnim raspravljati o prosvjeti), ali pitanje koje me kao prosvjetara zanima jest koliki rizik za učenike donosi u razred necijepljeno dijete? Naime, osim djece koju roditelji ne žele cijepiti, postoje i neurorizična djeca kojima zdravstveno stanje ne dozvoljava cijepljenje iako bi to njihovi roditelji željeli. I? Nađe se tako to dvoje djece, ovaj kojeg roditelji nisu htjeli cijepiti donese bolest (užasna, ali realna mogućnost) i zarazi neurorizično dijete.
Neke su bolesti s godinama zbog cijepljenja iskorijenjene. Internet pomodarstvo širi kulturu necijepljenja. Hoćemo li opet imati epidemije ospica? Tuberkuloze? Hoće li se roditelj zamisliti kad mu dijete u pubertetu pokupi polio?
Da, čula sam za štetne posljedice cijepljenja. Ali ako je na, ne znam, 1000 cijepljenih 1 imao nuspojave, znači li to da je cijepljenje zaista toliko štetno? No, svakom roditelju na savjest.
Za kraj, citirat ću riječi jedne mame jedne vrlo bolesne djevojčice koja se, iako malena, lavovski bori za svoje zdravlje: ‘Nisam osobit pobornik svakakvih koktela kojih danas ima u cjepivima, ali nisam niti pobornik bolesti. Moje je dijete osobito osjetljivo. Ima slab imunitet, između ostaloga i zato što joj nisam mogla biti na raspolaganju svake minute da ju dojim, jer ona ni nije imala snage za sisanje, izdojeno bih mlijeko nosila u bolnicu u Zagreb i to smo doslovce ulijevali u nju. Piti nije znala.
Nije bilo lako. Nikome. Ona se prehladi lakše nego druga djeca, a ta prehlada je intenzivnija i teža i traje dulje nego kod druge djece. Strahovito se bojim dana kad će nam reći da ju možemo cijepiti. Tko zna što će biti?! Ili, možda neće biti ništa. To ne mogu znati. ALI, još se više bojim pomodnosti NE-cijepljenja danas. Zbog toga što je neka mama odlučila da je njezinom djetetu bolje bez cjepiva, moje će neurorizično dijete imati još veću vjerojatnost za zarazu. Jer mi smo u autu stalno, odlazimo na terapije, bolnice, među ljude, pa i na obiteljska putovanja, u mnoštvu smo uglavnom veoma često. Mi našu djevojčicu ne smijemo cijepiti. Netko to ne želi. Ima pravo. ALI, neka ima na umu da će možda mojem djetetu nenamjerno prenijeti bolest. Ljuti me to.’
