Ljeto 2017. je bilo jako zanimljivo. Jedna od zanimljivosti ovog ljeta bilo je volontiranje u čakovečkoj bolnici. Započela sam volontiranjem 14. kolovoza i završila sam 17. kolovoza.
Volontirala sam na odjelu pedijatrije. Tamo se nalaze djeca koja imaju između jedne i osamnaeste godine. Prvog dana volontiranja sam bila jako zabrinuta zato što sam mislila da ni jedno dijete neće biti zainteresirano za razgovor.
Kad sam stigla u bolnicu dezinficirala sam ruke i pitala sam medicinsku sestru u koju sobu mogu ići. Ona je rekla da mogu ići u sobu broj 5 i da me tamo čeka cura mojih godina.
Kad sam ušla, bilo me malo sram, ali smo ja i djevojka ubrzo započele razgovarati. Razgovarale smo dva sata i onda sam ja otišla kući te sam joj rekla da ću se vratiti idući dan. Kad sam se vratila idući dan, nje nije bilo. Ozdravila je i otišla kući, tad sam počela posjećivati manju djecu.
Čitala sam im razne bajke i basne koje su moji roditelji čitali meni kad sam bila manja. Prepričavala sam im razne događaje iz svojeg života, ali sve je bilo povezano sa školom. Rješavala sam s djecom razne zagonetke i pitalice te sam se jako zabavila.
Posjet bolnici je bio jako poučan i zanimljiv.
Volim provoditi vrijeme s djecom te mi je bilo drago što sam upoznala tako dobre ljude. Ovo iskustvo mi je dobro došlo u životu te se nadam da ću naći vremena da odem ponovno. (Ema Novak, 2. HT)
Potaknuta sam našim čitanjem u bolnici. Bili smo u veljači na istom odjelu. Odlučila sam, na prijedlog profesorice Senke Sklepić, tjedana dana svojega odmora provesti volontirajući na odjelu u Županijskoj bolnici Čakovec.
Volontiranje sam započela 14. kolovoza i završila 17.kolovoza. Prvi dan bila sam uzbuđena i jako me zanimalo kako će sve to proći. Najviše me zabrinjavalo hoću li se svidjeti djeci i hoće li biti komunikativna.
Prvog dana, kada sam došla na odjel, dezinficirala sam ruke i potražila sestru kako bi se zapisala te upitala je u koju sobu mogu ići. Sestra me uputila u sobu broj 2 u kojoj se nalazila djevojčica Ema.
Ema je djevojčica koja ima 8 godina i ide u 2. razred osnovne škole. Na početku je atmosfera bila pomalo napeta jer se nismo međusobno poznavale. Kada samo se opustile, sve je bilo dobro. Razgovarale smo o školi, o prijateljima, simpatijama, ali najviše vremena provele smo kartajući Uno Uno.
Moram priznati da Ema zaista dobro igra Uno Uno jer je većinu vremena ona pobjeđivala. Društvo nam je ponekad pravila i Emina mama, no ponekad je znala otići kako bi obavila neke obveze i malo se odmorila.
Cijeli tjedan provela sam s Emom i zaista sam uživala družeći se s njom. Prije zadnjeg odlaska kući razgovarala sam s glavnom sestrom koja je rekla da joj je jako drago što sam odvojila svoje slobodno vrijeme i učinila jedno dobro djelo koje toj djeci puno znači. Također, pozvala me da i u buduće dođem i ponovno učinim dobro djelo.
Volontiranje mi se zaista jako svidjelo. Toj djeci tako nešto zaista puno znači, a nama oduzme samo nekoliko sati dnevno što se svakako može nadoknaditi. Jako se veselim novom susretu s novom djecom. Prvom prilikom ću otići i učiniti još jedno dobro djelo. (Tamara Medvar, 2.HT)
Četvrtak 16.6.2017. – Škola je napokon završila. Danas je prvi dan našeg volontiranja. Pomalo uzbuđene uputile smo se u Županijsku bolnicu Čakovec na odjel pedijatrije gdje nas je dočekala sestra Nataša.
Sestra Nataša nam je dovela malenu djevojčicu Ana Mariju i dječaka Kemala. Kemal je bio pomalo sramežljiv, ali nakon nekog vremena se ohrabrio te se igrao s nama. Zajedno samo slagali kocke, crtali, pričali priče no malena Ana Marija se najviše voljela čuvati u narjučju.
Petak 17.6.2017. – Jedva smo dočekale drugi dan volontiranja. Radosno smo se vratile na odjel pedijatrije gdje nas je ovog puta dočekala sestra Dijana.
U igraonici su nas već čekali Kemal i Ana Marija. Danas je bio njihov zadnji dan u bolnici te smo bile pomalo tužne no opet sretne što će se mališani vratiti svojim kućama te nam je bilo drago što smo ih nasmijale i uljepšale im tmurne bolničke dane igrom.
Ponedjeljak 19.6.2017. – Treći dan našeg volontiranja. Preko vikenda nije bilo djece pa smo došle danas. U igraonici se igrala četverogodišnja Dora sa svojom majkom. Dora je bila prava kuharica, voljela je kuhati i crtati. Kad bi se umorila pogledala bi jednu epizodu njenog omiljenog crtića te bih se opet vratila igri.
Utorak 20.6.2017. – Četvrtog dana uz Doru pridružio nam se još jedan dječak koji je svoje bolničke dane provodio uz majku. Taj dan vrijeme u bolnici provele smo samo od 9h do 11h zato što djeca nisu baš bila zainteresirana za igru.
Srijeda 21.6.2017. – Našeg petog dana u bolnici dočekao nas je samo dječak koji je danas bio puno veseliji iz razloga što je to bio njegov zadnji dan u bolnici. Trčao je po hodnicima i bio pun sreće te samo smo se i s njime zabavile sve do ručka.
Ponedjeljak 26.6.2017. – Našeg šestog dana upoznale smo dječaka Marka. Marko je završio prvi razred osnovne škole. Najviše je volio crtati ptice poput vrapca, vrane. Bio je pomalo sramežljiv te i nije baš puno pričao, ali kada smo se trebali igrati, uvijek je bio spreman.
Utorak 27.6.2017. – Poslijedni dan. Danas smo se družile sa Markom. Njemu je trebalo puno vremena da se prilagodi no ipak se je ohrabrio i igrao. Bilo nam je teško otići iz bolnice znajući da se ovog ljeta više nećemo vratiti.
Volontirati s djecom je nešto posebno. Svaki dan dolaziti u bolnicu i uveseljavati bolesnu djecu je nešto neprocjenjivo. Izmamiti osmijehe na njihova lica bio je naš cilj u čemu smo i bile uspješne. Ovo je za nas bilo jedno lijepo iskustvo koje bismo svakako ponovile sljedeće godine. (Lana Blagus, Emma Felker, Jana Bedić iz 2.UR)
