Retrospekcija (osvrt na kolumnu o maloj maturi)
Prosvjetarski posao je javan. Prosvjetni radnici su javne osobe. Podložni su svakojakim kritikama. Sa svih strana. Opravdanim i neopravdanim. I ova kolumna je javna. Pa mi, kao autorici, sude oni koji me ne poznaju. Najoštriji su u kritikama i osudama oni koji 1) ne čitaju s razumijevanjem, 2) ne razumiju ironiju i sarkazam i 3) neupućeni su i polupismeni.
Jedno je ne slagati se s nečijim stavovima, a drugo je osuđivati nekoga zbog nečega što je rekao/napisao. Kolumna kojom se povela rasprava o tome treba li uvesti malu maturu ili ne izazvala je hrpu komentara na društvenim mrežama i portalima.
Svatko ima svoje mišljenje i stav o tome. Većina je komentara da treba uvesti malu maturu. Rijetki su oni koji se s tim ne slažu, jer smatraju da bi mala matura izazvala stres kod učenika. Pa ako su učenici nešto naučili, ako znaju, onda im ispitivanje tog znanja ne bi smio biti stres. Ili?
Veći bi bio stres onim učiteljima koji umjesto da zapnu u radu i potrude se djecu naučiti dijele petice šakom i kapom. Ili? Jedan pametan komentar kaže da će djecu u životu dočekivati i veći stresovi od male mature, ne možemo ih držati pod staklenim zvonom do njihove tridesete ili dulje.
Djecomrziteljica
Uglavnom, o maloj maturi odlučivat će se na drugim mjestima, a ne na društvenim mrežama. A učitelje, naravno, neće nitko ništa pitati. Učenike i roditelje će pitati još manje. E tako.
Dalje, u jednom sam komentaru proglašena da sam ‘djecomrziteljica’. Baš slatko. Gospođa koja me je tako etiketirala (nemam pojma tko je i što je dotična, valjda je neka gatara, što li) je vjerojatno sklona svakoga tko ironično nešto kaže ili napiše etiketirati onako kako njoj odgovara. Nema veze što ne poznaje osobu. Ona ZNA! Aha! Zapravo, iz cijelog se gospođinog komentara može iščitati da uopće nije shvatila poantu priče, a još manje razumije ironiju i sarkazam.
I treće, izvjesna dama je prokomentirala ‘valjda se matematika piše s malim slovom’ (sistem: vidi kako je nepismena). Pa, da, piše se, ako se ne radi o nastavnom predmetu. Ako se misli na nastavni predmet onda se piše velikim početnim slovom. Instrukcije koštaju, tako da nećemo sad ulaziti u detalje. Pravopis je online svima dostupan.
Kako prevariti učitelja i osigurati si kruh bez motike
Ljeto je vrijeme za opremanje školaraca. Na internetu i društvenim mrežama osvanulo je mnoštvo grupa gdje se prodaju/kupuju udžbenici i ostala oprema za osnovne i srednje škole. To je razumljivo budući da nam je standard sve niži, a udžbenici sve skuplji, nisu svi gradovi i županije darežljivi pa da poklanjaju svojim učenicima besplatne udžbenike.
Na jednoj takvoj stranici osvanuo je oglas: ‘Tražim riješene (po mogućnosti točno) radne bilježnice za…’ dalje nećemo kako ne bismo otkrili identitet nadobudnog roditelja. Inače, roditeljica je i školu napisala.
Sad će se opet naći oni koji će graknuti kako roditelj samo želi pomoći svojem djetetu, kako su zadatci u radnim bilježnicama preteški, kako su učenici preopterećeni i tako dalje i tako bliže, živio razlog. Ama ljudi dragi, je li to normalno? Kupovati uz praznu i već riješenu radnu bilježnicu? Svjesno lagati i prepisivati? (Neopravdani postupak, osim ako se ne kani jednog dana postati ministar nečega.)
Kakvo je to znanje ako ‘pomažeš’ djetetu tako da mu na pladnju serviraš ono za što bi se sam trebao pomučiti, naučiti? U redu, jesu u pojedinim radnim bilježnicama zadatci van pameti (o tome je bilo govora u kolumnama koje su se bavile mračnim petim razredom), ali zato postoje, osim udžbenika, i drugi izvori znanja – enciklopedije, Internet, učitelji da objasne…
Takvi onda koji su na taj način, prepisivački, dolazili do petica u višim razredima, takvi najviše strepe od mogućeg uvođenja male mature. Učenik koji se potrudi i sam riješi radnu bilježnicu, a odgovori budu netočni pa dobije slabiju ocjenu u neravnopravnom je položaju prema ovome kojem je mama kupila riješenu radnu od nekog odlikaša i za prepisivanje dobije ocjenu odličan.
Društvo nam je otišlo k vragu. Potiče se i opravdava nerad, laganje, varanje, prepisivanje. Omalovažava se učitelje. Kažu neki kolege da su se već susretali s ‘podvaljivanjem’ ispunjenih radnih bilježnica.
Citiram: ‘Ne trebate se uopće čuditi. Ja sam ove godine od dva učenika dobio po dvije RB. Jednu ispisanu svojim rukopisom i drugu na kojoj je korektorom samo precrtano ime bivšeg vlasnika/vlasnice RB i obje radne su mi predane. A ispunjene radne su učenicima i dijelu roditelja čak na većoj cijeni nego udžbenici.’
Ukoliko se učitelj pobuni zbog takvog pristupa i zatraži red, rad i disciplinu proglašava ga se djecomrscem.
Roditelji na fakultetu
Olakšavanjem djeci svega i svačega proizvode se studenti koje roditelji za ručicu dovode na konzultacije na fakultetu. Vjerovali ili ne.
Na jednom Pravnom fakultetu osvanula je sljedeća obavijest (ako laže internet i foto na njemu – lažem i ja): ‘Molimo roditelje da ne dolaze na konzultacije, ne smetaju telefonskim pozivima ili traže intervencije. Roditeljski sastanci nisu praksa na Sveučilištu. Studenti, pa i prve godine, su punoljetni i ozbiljni. Oni se pripremaju za zahtjevnu profesiju. Pravni fakultet zahtijeva dosta napora, koncentracije i predznanja. U tome svakako ima i uspjeha i neuspjeha. Jedan od zadataka nastavnika je i pomoći studentu koji nije zadovoljio na ispitu, ali to ne stvara obvezu da mimo kriterija poklanja u slučaju krize ili poteškoće ocjene. Dakle, studenti su dobrodošli na konzultacijama. Roditelji nisu. Pogotovo ne zainteresirani rođaci, pa makar bili na istaknutim položajima.’
Što reći, a ne zaplakati?
Kako bi bilo da…
Ukinimo ocjene. Ukinimo ispitivanje znanja. Prestanimo od naše djece tražiti da nešto uče ili rade. Stavimo djecu pod stakleno zvono. Tako će biti zaštićeni od svih zala na ovome svijetu.
Do čitanja, pusu svima šalje ‘djecomrziteljica’.