Stariji naraštaji će se sjećati trenutka kad je izrečen, a mlađi su zasigurno čuli čuveni usklik: ‘Ljudi moji, je li to moguće, ludnica, što je ovo?’ Usklik datira iz davne 1983. godine s jedne međunarodne nogometne utakmice, a uzviknuo ga je slavni i neponovljivi sportski komentator, pokojni Mladen Delić. Događaj koji je prethodio uskliku doista je bio za čuđenje. Nećemo sad prepričavati nogometne utakmice kad Google ionako zna sve.
Pitamo se što bi pokojni Delić danas uzvikivao kad bi u mirovinskim danima sjedio ispred televizora ili računala i pratio veselje koje se odvija oko reforme školskog sustava. Zasigurno bi nastala još hrpa sličnih poklika. Naime, već više od dvije godine oko te, sad već pomalo i legendarne, Kurikularne reforme odvijaju se prave nogometnoutakmične drame. Kurikularna reforma polako poprima dramatiku prosječne sapunice, više ne možeš normalno pratiti tko kome što kako zašto i kada.
Cijeli proces podsjeća, osim na sapunicu, i na priču Djed i repa i ‘povuci – potegni’.
Kratka kronologija
Svi znaju, mada vrapci odgovorno tvrde da oni pojma nemaju, da je hrvatskom školstvu odavno nužna, kompjuteraškim jezikom rečeno, refrešizacija (oj, lijepe li hrvatske riječi).
Prije dvije – tri godine krenulo se u Kurikularnu reformu, raspisani su bili natječaji za voditelje i članove ekspertnih radnih skupina, učitelji i profesori koji su se javili u skupine prema svojim interesima, znanjima i sklonostima željno su pod ljetnim praznicima iščekivali rezultate odabira i ujesen su odabrani krenuli s puno entuzijazma, volje i ljubavi prema svom pozivu i prema našim učenicima u izradu novih planova po kojima su se neke buduće generacije djece trebale školovati.
Cijele su nastavne godine ljudi držali glave u hrpama papira, putovali iz svih krajeva Lijepe naše u Zagreb na radne dogovore, utrošili su sate isate sjedeći za računalima, najčešće bez radnog vremena i često bez putnih troškova i dnevnica.
Kad su dokumenti bili skoro gotovi te su predani na uvid učiteljima, kad su održani silni webinari, predavanja i savjetovanja i kad je sve trebalo krenuti u škole kako bi se u hodu ispravljali eventualni nedostaci i propusti (Nitko nije savršen pa čak ni ja – op. a.) e onda se promijenila vlast i kao nafureno malo dijete rekla: ‘NE! Nas nitko ništa nije pitao!’ i pokušala uvaliti dodatne ljude iz svojih redova kako bi ispravljali ‘krive Drine’ onih-koje-je-kao-postavila-stara-vlast-da-rade-reformu.
Redali su se spinovi i objede, širile dezinformacije i laži. Mediji kao da su se natjecali tko će više drvlja i kamenja nabacati na dokumente koje su skupine izrađivale godinu dana. Sve je rezultiralo ostavkom nositelja i voditelja Kurikularne reforme, kojem izjava bivšeg, ne baš omiljelog premijera, da ga je on izabrao nikako nije išla na ruku.
Kad je ljudima postalo jasno da je propao i ovaj pokušaj da se nešto u hrvatskom školstvu napravi nabolje, organizirali su se prosvjedi diljem Hrvatske na kojima se okupila lijepa kritična gomila ljudi, no prosvjedi su etiketirani kao ‘fešta’ i ‘čekanje tramvaja’ od onih kojima se prijedlog reforme nije svidio. Sjetimo se samo, 1. lipnja 2016. nastala je u Zagrebu pomama za zagrebačkim tramvajima jer je istovremeno čak dvadesetak tisuća ljudi, eto, čekalo tramvaj. (legendarnu glupost pročitajte ovdje).
Nakon što se tramvaj nije dočekao
Onda je sve stalo, malo smo imali Vladu malo ne. Imalo se drugih briga i problema o kojima se naveliko raspravljalo, no reforma nije pala u zaborav, tu i tamo bi se izvukla na površinu i iznova pokrenula lavine rasprava i diskusija. Sad su se već polako upetljavale u prijedloge izrade dokumenata, novih, naravno, jer ništa staro ne valja, kojekakve udruge i glasni pojedinci kojima je u prošlim dokumentima svaka dlaka smetala samo zato što nisu sami sudjelovali u donošenju istih.
Naravno da su opet počele padati genijalne izjave. Od one u maniri Vidovitog Milana kako ‘nije pročitala sve dokumente ali zna da ne valjaju‘, preko sumnjivog i, kako upućeni kažu, netransparentnog izbora novih voditelja Kurikularne reforme sa šturim životopisima i poluprepisanim akcijskim planovima , pa sve do minoriziranja (‘To nije prosvjed već poticaj da reforma bude uspješna.’) ponovnih skupova kojima je preko dvadeset tisuća ljudi u Zagrebu i tko zna koliko njih u ostalim hrvatskim gradovima izražavalo svoje nezadovoljstvo načinom na koji se vlast poigrava hrvatskim školstvom.
Serija ‘Lud, zbunjen, normalan’ je nula prema našoj stvarnosti. Više se ne može točno odrediti ni tko je lud, ni tko je zbunjen, a normalnih, čini se, nema.
Materijalni položaj prosvjetara vs. reforme
Svatko tko je ušao u avanturu zvanu ‘radni vijek u prosvjeti’ garantirano nije išao to raditi niti kako bi se obogatio niti radi ‘tri mjeseca ferja’. Stoga i ne čude entuzijastične izjave pojedinih kolega kako smatraju da je bitnije i hitnije proraditi na obrazovnoj reformi nego na materijalnom statusu prosvjetara. Ipak, gledajući malo manje romantično, a više realistično, pitanje je prima li HEP valutu ‘obrazovna reforma’ za svoje račune struje. Jer, teško da se entuzijazmom može platiti ikoji račun.
A koji Grinch je ukrao jedinstvo prosvjetara?
Sapunica oko reforme bi bila smiješna kad ne bi bila istinita. Međutim, u cijeloj priči je najtužnije to što se prosvjetari međusobno kolju i prepucavaju oko reforme, što na društvenim mrežema, što u zbornicama, ponašaju se kao mala djeca na igralištu u maniri čija je mama bolja i ljepša. Vode žučne rasprave oko toga je li Jokićeva skupina bila dobra ili totalna katastrofa ili je pak nova radna skupina bolja i bolje će napraviti. Svako stajalište isključivo ima pozadinu u različitim svjetonazorima.
Koji je to Grinch ukrao jedinstvo prosvjetara koji kao da zaboravljaju da su svi u istom loncu? I, na kraju, tko je uopće mjerodavan određivati što je dobro, što je najbolje za naše učenike?
Show must go on!
