Četvrti razredi naše škole su u srijedu, 16. studenoga bili na izvanučioničkoj nastavi u Zagrebu i tom su prilikom razgledali izložbu A. Giacomettija u Umjetničkom paviljonu te kazališnu predstavu Gospoda Glembajevi u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Portreti sadašnjosti
Zagrebački Umjetnički paviljon od rujna 2016. godine, nakon izložbi Miroa i Radina, predstavlja jednog od najistaknutijih umjetnika 20-og stoljeća, švicarskog kipara, grafičara i slikara Alberta Giacomettija. Mi, maturanti Graditeljske škole u Čakovcu, okušali smo se u razumijevanju ovog vrlo zahtjevnog i značenjski slojevitog djela.
Postav
Od prvog koraka postav je dojmljiv i pomalo šokantan: licem u lice dočekuje vas, u svetoj tišini i zamračenom prostoru, Čovjek koji hoda. Jedan primjerak ovog remek-djelo iz 1960. godine (autor je napravio osam vrlo sličnih skulptura) prodan je za 14.3 milijuna dolara na aukciji u Londonu (kupac je nepoznat!) te time drži vrh ljestvice najskupljih skulptura u svijetu.
Ovaj čovjek visok je gotovo dva metra i karakterizira ga hrapavost površine, koja se doima poput hrđe. Njegovo je tijelo izduženo, ruke, glava, torzo i noge istanjeni su skoro do lomljivosti. Giacomettijeva figura izrađena je kao da korača u širokim rasponom nogu i naglašenih stopala, ruke mu stoje tik uz istanjeno tijelo, koje djeluje kao da će se svaki tren raspasti pred promatračem. Osim Čovjeka koji hoda, izložbu čine još i dvije skupine od po 4 skulpture iz ciklusa Žene iz Venecije nastalog 1956., postavljene u središnjoj uzdužnoj liniji paviljona.
Postavljene su tako da naznačuju susret u točki dodijeljenoj Čovjeku. Najuočljivija razlika skulpture Čovjeka i Žena u tome je što one stoje ravno i nepomično dok on hoda, izdužene su i istanjene mase, ali su niže forme, koje odaju dojam melankoličnosti i stanje svijesti poslijeratnoga doba. Umjetnine su nastale, kako sam spomenula, u poslijeratno doba u autorovoj zrelijoj fazi.
Tanki ljudi A. Giacomettija
Ideju tankih ljudskih figura Giacometti je započeo razvijati još tijekom rata, međutim, kako je i sam rekao, te su mu rane figurice bile toliko malene da su za transport stale u kutijicu za šibice. S vremenom prešao je na velike formate i izrazitu stilizaciju.
Giacometti je osim po kiparstvu poznat i kao izvrstan crtač i portretist. Tako je osim njegovih skulptura na izložbi postavljeno i dvadesetak crteža te litografija. Autorova opsesija – ljudska figura i portret – tema su i ovih djela. Imali smo jedinstvenu priliku vidjeti portrete njegove supruge, njegove muze i modela, portret majke te autoportret.
Uglavnom je portretirao po sjećanju jer ga je najviše interesirao portret kao psihološka studija, a ne kao reprodukcija materijalne zbilje. Crteži i litografije nalaze se na jednom uzdužnom zidu paviljona, dok su s druge strane postavljeni video projekcije.
Aktualizacija
Riječ je o snimkama ratova u Siriji i Kongu te uništenja muzeja u Palmiri, koje je pripremio Zoran Marinović. Autorica izložbe, Jasminka Pokleki Stošić, koja je ujedno i ravnateljica zagrebačkog Umjetničkog paviljona, povukla je paralelu između Giacomettijevih radova i mračne strane suvremenog doba, otkud i sam naziv izložbe Portreti sadašnjosti. Kustosica je tako izložbu postavila u dominirajuću crnu boju podova, zidova te velikih zastora na samome ulazu u izložbeni salon.
Kako bismo još bolje upoznali sam rad Alberta Giacomettija, uz izložbu iza spomenutih crnih zastora prikazivao se dokumentarac o samome umjetniku, koji je većinu svoga života djelovao u Parizu.
Snažna poruka
Umjetnički paviljon na ovaj je način pretvoren u grobnicu te time naglašava trenutni svijet u kojem živimo. Giacometti je kroz svoje radove uspio prikazati očaj, granicu između smrti i života, patnju pojedinca te njegovu emotivnu tjeskobu i egzistenciju popraćenu apsurdom i ljudskom krhkosti.
Ova izložba otvorena je sve do siječnja iduće godine i sigurno će obilježiti aktualnu kulturnu sezonu Zagreba i cijele Hrvatske. (Lana Jadan, 4.c)
Glembajevi u HNK Zagreb
Gospoda Glembajevi – drama sastavljena od tri čina koji nam pobliže predočuju aristokratsku obitelj Glembaj na počeku 20. st, od 2014. na repertoaru je HNK Zagreb.
Redatelj Vito Taufer vrlo se vjerno držao Krležina teksta, ali gledatelja zbunjuje niz nedosljednosti, koje mogu biti shvaćene i interpretirane kao nesnalaženje ili pogreške. Tako, npr., nestrpljivo očekivan trenutak u kojem Leone treba stolicom nasrnuti na oca nije pokazan na sceni, dok je u drami ključan zato što u tom činu Leone shvaća da je identičan ocu i prihvaća svoju sudbinu.
Marijan Pleština u interpretaciji Leonea doimao se previše energičnim i žestokim, dok je Krležin Leone mirniji i ravnodušniji, barem u jednom dijelu scena. Ignjat Ljubomira Kerekeša, po mom je uvjerenju, najbolje odrađena uloga. Kerekeš je Ignjata predstavio kao primitivnog, instinktivnog “gospodina”, možda ipak malo previše pripitog, zbog čega je stradala razgovijetnost njegovih rečenica.
Barunica Castelli dive Alme Price bila je elegantna i dojmljiva kao scenska pojava, no taj damski “štih” nije bio usklađen s njenom dikcijom: njen govor dobrim se dijelom sveo na vikanje. Jedan dio karaktera je sukladan toj neprofinjenosti intonacije, no drugi dio karaktera je u takovoj prezentaciji izostao.
Puba Bojana Navojca, u tekstu sporedni lik, gotovo je u potpunosti skrenuo pozornost na sebe, na žalost, jer se glumac nije uspio nositi sa zahtjevima uloge. Tako je, npr., zaboravio na Pubine tjelesne nedostatke te je u dobrom dijelu svoga nastupa – zaboravio šepati. Gestikulacijom i intonacijom glasa pomaknuo je ovu dramu prema komičnom i hiperaktivnom.
Atmosfera na sceni bila je dobro ostvarena: tmurna, mračna i nerazgovijetna situacija s likovima podcrtana je prigušenim svjetlom… možda previše prigušenim tijekom cijele radnje. Prvom činu, koji predstavlja reprezentativnu, sjajnu, svečanu sliku obitelji, nedostajalo je “igranje” svjetlom i sjenom.
Scenski efekti slijede naznake autora: grmljavina u drugom činu uklopljena je sugestivno, no cvrkut ptica u trećem činu nije uspio proizvesti očekivanje nade – vjerojatno i zato što je tu drama skliznula u vrlo čudne i tekstom potpuno nemotivirane tijekove (skidanje sestre Angelike, sugestija vrlo sirove i surove seksualnosti).
Smatram da je predstava mogla biti domišljenija i kvalitativno ujednačenija, no svako je postavljanje Krleže na scenu uvijek važan trenutak u kulturnom životu nacije. Sljedeća koncepcija od ove će moći mnogo naučiti, i kad se radi o ne naročito uspješnim rješenjima, ali i kao nadgradnja onih dobrih. (Daria Ferenc, 4.c)
