Djeca idu u školu. U školi uče. Dobivaju zadaće. Domaće zadaće. Nekad zadaće ima puno, nekad malo, nekad taman. Nekad je zadaća teža, nekad lakša. No, polemike oko toga trebaju li djeca dobivati zadaće su vječne. Dok jedni zagovaraju važnost zadaća, drugi zadaće vide kao dodatno opterećenje učenika.
O domaćim zadaćama ispisane su stranice i stranice stručnih radova i Facebook komentara, obavljeni su sati i sati ‘krčmarskih’ uz-kavicu-razgovora, održano je bezbroj predavanja na roditeljskim sastancima. Od kad je škole i do kad će biti domaćih zadaća one će uvijek biti jedna od omiljenih tema roditelja i učenika za priču.
Dativ zadaće
Čemu (i komu) zapravo služi domaća zadaća? Roditeljima domaća zadaća predstavlja priliku da pomognu djeci postići uspjeh u školi, a uz domaće zadaće roditelji postaju aktivnim sudionicima djetetova školovanja. Djeci je domaća zadaća prilika da preuzmu neku obvezu i dobro se osjećaju zbog toga što postižu uspjeh.
Učenici koji redovito pišu domaće zadaće postižu bolje rezultate u školi nego djeca koja izbjegavaju tu obvezu. Ako učenici redovito pišu zadaće, mogu popraviti uspjeh u svim školskim predmetima. Učenici putem domaćih zadaća uče slijediti upute, samostalno raditi, započeti i završiti zadatak, rasporediti vrijeme te iskoristiti sve svoje mogućnosti.
Preko domaćih zadaća roditelj može lako steći uvid u to što njegovo dijete u školi uči i na koji način se koje gradivo obrađuje. Ako roditelj i učitelj ne ističu važnost domaće zadaće, uskraćuje svojoj djeci mogućnost da potpuno razviju osjećaj odgovornosti.
Ono… kad roditelj kaže: ‘Ma daj, pusti sad zadaću, imamo važnijeg posla’ ili kad učitelj koji je zadaću zadao niti ne pogleda idući dan je li dijete zadaću napravilo. Takvim pristupom roditelja i učitelja dijete će dobiti poruku da je zadaća nešto što mu se nameće samo zato kako bi mu se zagorčao život.
Tko piše zadaće?
Savjesni i marljivi učenici zadaće pišu sami. Ono što ne razumiju pitaju roditelje, a kad završe sa zadaćom roditelj im pregleda i ukaže na eventualne pogreške. Ovakav bajkovit scenarij je rijedak. Domaća zadaća najčešće izaziva prave drame u obiteljima.
Roditelji si uzmu kao misiju sjedenje pokraj klinca dok ovaj piše zadaću, vrlo često kvocaju nad svakom crticom, brišu ono što ne zadovoljava njihove kriterije ‘lijepoga’ i naravno da je takvo pisanje stresno – i za roditelja i za učenika. Vjerovali ili ne, postoje i roditelji koji izgube živce pa odgurnu dijete i sami napišu (da, da – napišu!!!) djetetovu zadaću.
Prvašić tako dobije za zadaću za vježbanje početnog pisanja prepisati rečenice, a roditelj izgubi strpljenje zbog djetetove sporosti i lijepo prepiše sve sam. I uvjeren je da učiteljica neće vidjeti razliku između nevještog učeničkog pisanja i već ispisanog rukopisa odrasle osobe. Što takav roditelj poručuje djetetu? Zaključak ostavljamo čitatelju.
Količina zadaće
Još se nije rodio taj koji bi svima ugodio. U jednom razredu sastav učenika je šarolik: Ima vrlo brzih, sposobnih, nadarenih učenika, kojima zadaće ne predstavljaju nikakav problem i koji zahtijevaju stalno još, još, još.
Ima prosječnih učenika, kojima su najčešće zadaće i prilagođene, a ima i onih učenika koji sporije i teže prate program i kojima količina i sastav zadaće za prosječne učenike predstavlja problem. U takvom šarenom društvu najkraći kraj izvlači učitelj koji treba prilagoditi količinu i težinu domaće zadaće.
Nerijetko se događa da najbrži učenici uspiju sve napraviti u školi pa kod kuće nemaju zadaće, ovi prosječni odrade zadaću u razumnom vremenskom roku, ali problem nastaje kod najsporijih učenika koji se nad tom istom zadaćom muče po nekoliko sati plešući po živcima roditeljima i razvijajući u sebi odbojnost prema i školi i zadaćama.
Nemam vremena za zadaću
Koliko je prihvatljiva rečenica da se za pisanje domaće zadaće ‘nema vremena’? Današnja djeca nemaju obvezu rada na polju ili obavljanju kućanskih poslova, dakle vremena za pisanje domaće zadaće, što je djeci zapravo jedina obveza, bi trebalo biti.
Čak štoviše, domaća zadaća bi trebala zauzeti primarno mjesto u dnevnom rasporedu. Naravno, učitelji bi trebali davati razumne količine zadaće. Pravilnim planiranjem vremena, sve bi se stiglo.
Ako se pita javnost
Učenici će, naravno, svi reći da su protiv zadavanja domaćih zadaća. Velik broj roditelja će reći da su protiv zadavanja domaćih zadaća. Učitelji bi bili najsretniji kad ne bi trebali zadavati zadaće, kad bi učenici učili i vježbali gradivo samoinicijativno.
Protivno svim mišljenjima, učiteljima je zadavanje domaćih zadaća jednako stresno kao i onima koji te zadaće trebaju raditi. Zadaće treba osmisliti, a zatim i pregledati. Često samo pregledavanje zadaća oduzme velik dio nastavnog sata koji bi se mogao utrošiti za učenje nečeg novoga ili uvježbavanje obrađenoga.
Međutim, sve dok ne postanemo idealno društvo sa savjesnim učenicima koji će učiti radi učenja i znanja, a ne radi ocjene, zadaće će postojati.
Projekti i plakati
Projekti i plakati su u posljednjih nekoliko godina jako popularni, a najčešće ih rade roditelji, starija braća ili prijatelji. Jer, može li učenik petog razreda samostalno, na temelju desetak rečenica o nekoj državi u udžbeniku, na engleskom jeziku napraviti prezentaciju ili plakat s dovoljno rečenica da zadovolji učitelja i dobije ocjenu odličan?
Današnje se pisanje zadaća teško može zamisliti bez pomoći interneta i Googla. O prepisivanju lektire s interneta ni nećemo.
Kako to rade u svijetu (izvor Internet):
‘Nema zemlje koja nema domaćeg rada ili domaće zadaće, pa su i iskustva različita. Tako je u Australiji izrađen Vodič domaćeg rada, koji definira problematiku te propisuje da vikendima, blagdanima i praznicima nema domaćeg rada.
U SAD-u se još u 19. stoljeću prosvjedovalo protiv domaće zadaće. U Mađarskoj učenici imaju svaki dan zadaću iz matematike, a u Nizozemskoj rijetko, no rezultati PISA istraživanja pokazuju da znanje učenika iz tog predmeta nije bitno različito.
U Francuskoj smatraju da je domaća zadaća diskriminatorska spram dijela učenika i da ju treba izbaciti.’
