Gotovo svaki tjedan u nekom od naših medija izađe članak o stanju mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Naslovi poput “Mirovine će biti socijalne pomoći” ili “Kad Hrvat ostari, čekaju ga samoća, siromaštvo i depresija”, stalno nas upozoravaju da nešto opasno ne valja i da je budući scenarij starosnih/državnih mirovina spirala koja ide prema dolje.
Naši optimistični političari pokušavaju nas uvjeriti da nije sve tako crno i da će buduće prosječne mirovine biti u visini 60% – 70% prosječne plaće, ali to vjerojatno misle na svoje saborske ili povlaštene mirovine. Međutim, istina na tu temu krije se iza nekoliko zdravorazumskih činjenica, kao i nedavnoj ocjeni Europske komisije, koje možemo iščitati iz raznih medijskih napisa u posljednje vrijeme.
Istina glasi da današnji umirovljenici zapravo mogu biti sretni s trenutno prosječnom mirovinom koja je u visini 60% prosječne plaće (istraživanje dr. Danijela Nestića i Ive Tomić s Ekonomskog instituta Zagreb), dok buduće generacije očekuje još manja mirovina. Projekcije govore o 30% do 40% prosječne plaće uključujući i II stup. Kako bi i sami mogli odvagnuti kojoj strani želimo vjerovati, proanalizirajmo zajedno trenutno stanje.
Odakle dolazi novac za postojeće umirovljenike?
Da bi naš umirovljenik mogao dobiti mirovinu, zaposlenik treba uplatiti doprinos za mirovinsko osiguranje. Iznos doprinosa na temelju međugeneracijske solidarnosti (I. stup), trenutno iznosi 15% bruto 1 plaće. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je u ovom trenutku omjer umirovljenika i zaposlenih 1 : 1,13, s prosječnom hrvatskom plaćom od 5.600,00 kuna, 1,13 zaposlenih mjesečno uplati za umirovljenika oko 1.200,00 kuna. Treba uzeti u obzir da su u spomenuti omjer uključeni i zaposleni u državnom sektoru, kojima je odvajanje za mirovinsko samo prolazna stavka na platnoj listi i ne predstavlja stvarni prihod proračuna. Kad bi se njih izuzelo, došli bismo na omjer od 1 : 0,88 u korist umirovljenika. Logično, zar ne? (Izvor: https://kapitalac.wordpress.com/2014/05/09/tragedija-mirovinskog-sustava-umirovljenika-je-vise-nego-zaposlenih-gradana)
Tu dolazimo do prve očite neravnoteže između onoga što mirovinsko osiguravajuće društvo mora prosječno isplatiti po umirovljeniku (3.300 kuna) i onoga što dobije (1.200 kuna). Pogađate, razlika u iznosu od šesnaest milijardi kuna godišnje, koliko nedostaje mirovinskom sustavu, podmiruje se iz proračuna, i ta dugogodišnja praksa “krpanja” i kupovanja socijalnog mira zaslužna je i za jedan dio hrvatskog vanjskog duga koji u ovom trenutku iznosi pedeset i tri milijarde eura. U takvom ritmu, Grčka – kolijevka tragedije, te njihov financijski scenarij i nisu nam tako daleko.
“Bismarck potonuo još jednom”
Način isplate mirovina na temelju međugeneracijske solidarnosti koji je krajem 19. stoljeća prvi u svijetu uveo njemački kancelar Otto von Bismarck, odavno je počeo “tonuti” kako u Hrvatskoj, tako i u zapadnim zemljama. Proanalizirajmo zajedno nekoliko razloga.
a) uznapredovala medicina – prosječna dob življenja u mirovini statistički je povećana pet puta samo u zadnjih trideset godina. Prije se nakon umirovljenja prosječno živjelo tri godine, a danas petnaest godina. Pet puta duže se “crpi” mirovinski sustav.
b) vrijeme školovanja – ljudi počinju raditi sve kasnije. Naši roditelji, djedovi i bake, po završetku srednje škole, a u dosta slučaja i po završetku osnovnog obrazovanja, počeli su s radom i uplatama u mirovinsko osiguranje, dok danas u velikom postotku početak rada počinje u srednjim ili kasnijim dvadesetim godinama života.
c) velik broj zaposlenih na minimalac – praksu zapošljavanja na minimalac najčešće koristi privatni sektor pritisnut visokim nametima na dohodak od nesamostalnog rada, te grane gospodarstva koje su manje konkurentne, a zapošljavaju veliki broj ljudi (tekstilna, drvna i građevinska industrija).
d) veliki broj ranijih, ratnih i privilegiranih umirovljenika – ne biste vjerovali, ali u masi od skoro milijun i četiristo tisuća umirovljenika, prosječna starosna dob je svega 50 godina.
e) slabo gospodarstvo i velika nezaposlenost – politika od početka stvaranja države nije spremna za dubinske reforme, te iscrpljuje ekonomiju neproduktivnim investicijama, neorganiziranim državnim sektorom, niskoproduktivnim državnim činovnicima i zaposlenima u javnim poduzećima, gdje većina njih posluje s gubitkom.
f) negativni prirodni prirast – koliko su naši djedovi i bake imali braće i sestara, a koliko ih imamo mi? Ovo je možda i jedan od najvažnijih razloga potopa sustava međugeneracijske solidarnosti.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čak četiri zaposlena su radila za jednog umirovljenika (4 : 1), da bi došli do današnjeg omjera odnosa 1,13 : 1. S obzirom na to da je u posljednjih nekoliko godina u mirovinu počela odlaziti baby-boom generacija rođena poslije drugog svjetskog rata i to na teret generacija rođenih osamdesetih i devedesetih godina kad je rođeno najmanje djece, uskoro bi situacija mogla izgledati kao na karikaturi.
Privatna mirovinska skrb – odgovornost je na nama
Poslije svega nabrojanog, vrlo lako možemo shvatiti da je oslanjanje na državnu/starosnu mirovinu, slično oslanjanju na dobivanje socijalne pomoći. Ako želimo u trećoj dobi živjeti poput njemačkog umirovljenika, tada se kao i Nijemac, moramo pobrinuti sami za sebe. U tom slučaju ključnu ulogu ima vrijeme. Kad razmislimo racionalno, znamo da je to tako. Međutim, i dalje se mnogi od nas žele obogatiti preko noći, a većina razmišlja da ima dovoljno vremena za štednju i ulaganja. Stotinu je razloga zašto ne početi baš sada.
Blizanci – priča o vremenu i novcu
Uvjeren sam da su neki već čuli priču o dvojici braće blizanaca. Jedan počinje štedjeti u dvadesetoj godini života. Odlučuje ulagati 6.000,00 HRK na godinu (500,00 HRK mjesečno) na svoj račun za mirovinu. Tako čini 10 godina do svoje tridesete i ništa osim toga ne uštedi. Ne dira novac i pušta ušteđevinu da se akumulira do njegove pedesete godine.
U međuvremenu, njegov brat ne štedi ništa deset godina, ali sljedećih dvadeset godina ulaže također 6.000,00 HRK na godinu od svoje tridesete do pedesete.
Što mislite, tko je više uštedio? Brat koji je počeo ranije i uložio upola manje ili brat koji je počeo kasnije?
Brat koji je počeo ranije ukupno je uložio 60.000,00 HRK i u pedesetoj ima 437.523,00 HRK, a brat koji je počeo kasnije ukupno je uložio 120.000,00 HRK i u pedesetoj ima 296.538,00 HRK. Kalkulacija je napravljena uz pretpostavku prinosa od 8% na godinu.
Kao što se može vidjeti, brat koji je počeo štedjeti prije mnogo je imućniji od onog koji je čekao deset godina da počne razmišljati o svojoj budućnosti. Kad se od ukupnog iznosa odbije koliko su uložili, brat koji je počeo ranije ima pedeset posto veći portfelj od brata koji je počeo kasnije.
Pouka je jasna. Ne podcjenjujte prednost ranijeg ulaganja i moć kumulativnog ukamaćivanja. Štednja za budućnost u ranijim danima uvijek je bolja od one koju počnete kasnije.
Naravno, nitko od nas ne može vratiti vrijeme, što u prijevodu znači da gdje god se nalazili na zamišljenoj vremenskoj lenti vlastitog života, vrijeme za mirovinsku štednju počinje – SADA!
Opcije su razne. Pristup je individualan. Potrebe su specifične. Nazovite nas, isplanirajmo put do vaše sigurne i dovoljne mirovine zajedno.
